Zagreb se danas tresao. Snažno. Cijelih 5,3 stupnja po Richteru. Od 6,20 sati. Kakvo buđenje! I nakon prvog potresa u ranim jutarnjim satima, koji je ljude panično natjerao da bježe iz vlastitih toplih postelja u kakvu- takvu sigurnost i spas od totalne kataklizme, uslijedilo ih je tijekom jutra još 20-ak. Ovakav potres Zagreb ne pamti zadnjih 140 godina. A da cinizam i nevolja budu veći, došao je u paru s koronavirusom koji hara Hrvatskom već mjesec dana, šireći se eksponencijalno i, čini se, nezaustavljivo. Jutros su Zagrepčani bili na sto muka: S jedne strane danima “ostanite doma”, jer je to imperativ u borbi s koronavirusom, a jutros su im iz Gradskog odjela za krizne situacije uporno poručivali: “Ostanite vani, ne ulazite u kuće”. Može li gore? Potres koji je razorio, naročito središte starog Zagreba, i koronavirus u uzlaznoj putanji…
Zašto nam se sve ovo događa, pitao je danas netko od kolega novinara ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”, svima nama već dobro poznatu prof. Alemku Markotić.
-Možda bi bilo dobro da nam materijalne stvari prestanu toliko značiti i da se okrenemo nekim drugim vrijednostima- mudro je i sasvim ispravno kazala dr. Markotić. Da, ovo je ceh prekomjernog, pohlepnog gomilanja materijalnih dobara, trke za kapitalom i profitom po cijenu bezočnog uništavanja prirode i svih njezinih resursa kojima nam se ( priroda ) velikodušno stavila na raspolaganje. Ne sluteći da neki među nama ne cijene ništa osim novca, da su za njegovo ovisničko multipliciranje spremni izbušiti i mora i planine i nizine, izlijevati najteže otrove u rijeke, natapati radioaktivnim otpadom polja. I mislili su da se to može dovijeka. Bez posljedica i bez odgovora. Čak ni danas neki ljudi u hrvatskoj vladi ne shvaćaju, ili još gore, nikad ne bi priznali pogubnost njihova djelovanja u interesu naftnog, otpadnog ili kakvog trećeg lobija, a kontra zdravlja i života svojih građana.
Kako bilo, stigli smo do zida. Tamo nas je dovelo naše neodgovorno ponašanje, naš egoizam tako svojestven ljudskoj vrsti, a onda smo dobili nezapamćenu lekciju pandemijom koronavirusa, koja je u samo mjesec dana potpuno paralizirala redovan, normalan život i ozbiljno ugrozila zdravlje ljudi i njihovu perspektivu jednog dana kada virus napokon posustane.
Jer, hrvatsko je gospodarstvo pred slomom. Nije više u pitanju samo turizam koji sudjeluje s 20 posto u BDP-u, a time i ovdašnju ekonomiju čini nevjerojatno ovisnom o turizmu. U pitanju je ukupno gospodarstvo jer još malo što radi i proizvodi u ovoj zemlji blokiranoj galopirajućom epidemijom.
A onda se na pandemiju složio i potres s golemim materijalnim štetama. Stradale su kuće, domovi ljudi, kulturno- povijesne građevine u središtu Zagreba, 66 objekata je srušeno, 20-ak automobila uništeno. Najgore od svega je da je jedno dijete, tražeći spas pred tutnjavom iz utrobe zemlje, teško ozijeđeno i liječnici se bore za njegov život. Oko 27 ljudi je povrijeđeno, među njima 18 teško. Stradali su kulturni-spomenici, zagrebačka katedrala, , bolnice, crkve, zgrada Sabora… Zagreb je nalik ratnom poprištu. Štete se tek trebaju procijeniti, i Hrvatskoj nema druge do li uzdati se u ljudsku i europsku solidarnost.
Ali, potres je imao trenutni razorni učinak. Virus razara zdravo tkivo ovog društva i dalje. A dokad će, ne zna se. Izvjesno je da ćemo se s njim boriti bar još par mjeseci. U uvjetima zamrznutog života. Škole i dječji vrtići prvi su zatvoreni, pa kulturne i sportske institucije, organizacije, manifestacije, potom sve javne službe koje nisu od životnog značaja, pa javni promet. Reduciran je i rad trgovina, a od sutra se, kako je najavio ministar Davor Božinović, zatvaraju i tržnice.
“Ostanite doma”, uporno i ultimativno ponavljaju iz Nacionalnog kriznog stožera, jer je to najbolji lijek protiv koronavirusa. Ali, eto, ostati možemo dok nas “viša sila” ne istjera na ulicu. Kao što se dogodilo Zagrepčanima jutros. Onog trenutka kad se grad zatresao na 5,3 Richtera, korona je postala manje važna, o njoj je mislio još jedino prisebni, pregnantni Stožer iz kojeg i dalje nisu prestajali upozoravati: “Ako morate biti vani, držite razmak, ne približavajte se jedni drugima, koronavirus ne zna za potres i opasniji je do njega.”
Jeste li se ovih dana sjetili, jeste li se zapitali što je sada s migrantima? Vjerojatno niste. Danas je u kolektivnom fokusu građana opaki virus koji je odlučio pokoriti gotovo cijeli svijet. No, kad se Zagreb zatresao, kad su stigli prvi prizori s ulica razorenog grada i korona je postala bezmalo – drugorazredna. Bio je ovo prvi dan u kojem nismo bili koncentrirani na informacije o broju novozaraženih. A trenutno ih je ukupno 254. Potreseni Zagreb i dramatični prizori iz razorenog grada, naprosto su, makar nakratko, istisnuli koronu.
Život je zbilja ezoterična, neshvatljiva i neuhvatljiva priča. Katkad raskošan u svojoj ljepoti i jednostavnosti sreće u malim stvarima, a katkad surovi niz nevolja i kušnja koje testiraju našu otpornost na nesreću. Zapravo, relativan.
Izbora nemamo. Moramo se suočiti, s punom odgovornošću, s onim što nas je pogodilo. U tom suočavanju razmislimo o svemu. I o riječima dr. Markotić s početka ovog teksta. Razmislimo o tome što činimo i što nam drugi čine. Sjetimo se i onih koje slavimo kao svoje ( sportske ) idole, a koji se nas u ovim potresnim korona-vremenima baš i ne sjete…
