Seksualnost je kao što znamo dio osobnosti svakog čovjeka, i kao takva je postala jedno od najistraživijih područja. Seksualnost je danas nešto što većina ljudi uzima zdravo za gotovo. Razlozi zašto je tome tako su mnogobrojni ali činjenica je da ljudi nikad više nisu bili svjesniji svoje seksualnosti. Ipak u ovoj našoj maloj državici još uvijek ima tabu tema o kojima se nerado priča. Jedna od tih tema je zasigurno i seksualnost osoba s invaliditetom. Mada, ne bi trebalo biti tako jer ipak živimo u 21. stoljeću.
„Osobe s posebnim potrebama“, kako nam mediji često tepaju, zapravo nemaju nikakve posebne potrebe. Naše su potrebe jednake onima koje imate vi – zdrava populacija, pa je stoga i želja za ispunjenim seksualnim životom jedna od tih potreba. Istina je i da zbog tolikih predrasuda teško nalazimo partnere, naročito bez invaliditeta, jer još uvijek živimo u društvu koje osobe invaliditetom smatra nesposobnim za seksualne aktivnosti, te neprivlačnim zbog invaliditeta.
U našem društvu na našu seksualnost gleda se kao na potencijalnu opasnost jer možemo pokupiti neku boleštinu, a netko bi mogao ostati trudan, pa roditi još jednog invalida, i onda, eto ti problema za naše savršeno društvo. Naravno sve su to gluposti! Invaliditet u velikoj većini slučajeva nije nasljedan, osobe s invaliditetom dužne su, kao i populacija bez invaliditeta, voditi brigu o svom seksualnom životu. Stoga sljepoća, gluhoća ili fizički invaliditet nisu prepreka ostvarivanju seksualnosti.
I dok je u nekim zapadnim zemljama seksualnost osoba s invaliditetom normalna stvar i to do te mjere da imaju posebno obučene tzv. seksualne asistentice koje im pružaju usluge, kod nas je to još nešto nezamislivo. Neki ovakav način pružanja usluge smatraju neetičnim, drugi ga smatraju pravim blagoslovom za osobe s invaliditetom. Naravno seksualnost osoba s invaliditetom ima i svoju tamnu stranu, a ona se odnosi na osobe s intelektualnim teškoćama koje su posebno ranjive jer su zbog nesvjesnosti o svojoj seksualnosti često vrlo lak plijen za one koji su spremni iskoristiti njihovu lakovjernost.
Naime, prije nekoliko godina na Vrhovni sud Velike Britanije dospio je zahtjev majke 30- godišnjakinje, koja je zatražila od suda da se njezinoj kćeri koja je osoba s intelektualnim teškoćama, i koja već ima dvoje djece od različitih očeva, podvežu jajovodi nakon što je rodila treće dijete. Nakon što je njezin zahtjev sud prihvatio, u javnosti se stvorila diskusija o tome treba li uvesti sterilizaciju osoba s intelektualnim poteškoćama kao preventivnu mjeru. U ovom slučaju pozdravljam odluku suda, iako ne bi bilo na odmet, složit ćete se sa mnom, sterilizirati i muškarce koji su iskoristili takvu osobu. Kako dugoročno riješiti ovaj problem nemam pravi odgovor, ali sam siguran da bi edukacija roditelja o tome kako se nositi sa seksualnošću svoje djece bila ključna da se ovakvi slučajevi ne bi više ponavljali.
