Neovisni novinarski portal
29.3.2024.
wheels on fire
Prva prava prijateljstva, prva diploma i prva invalidska kolica…

Prva prava prijateljstva, prva diploma i prva invalidska kolica…

Krenula je i ta zadnja akademska godina na informacijskim znanostima. Zašto zadnja? Nije mi bio plan nastaviti na magisterij na ovom odsjeku zbog stresa kojeg sam studirajući tamo doživio. Zapravo, bila mi je ubijena svaka želja za daljnjim studiranjem u tom trenutku. Želio sam se što prije maknuti s fakulteta i krenuti tražiti posao.

Prijatelji(ce)

Godina je odmicala, ja sam konačno imao više vremena za sebe zbog nešto manje obaveza na fakultetu, i bilo mi je, ipak, manje stresno. Druženja s Petrom, Anitom i Mateom B. su bila gotovo svakodnevna. Uživali smo na kavama i svemu što ide uz to. Naravno, učestalo sam se družio i sa Irenom, a i krenuli smo s tipkanjem mog završnog rada, čija je tema bila „Od usmenosti do kulture pismenosti: od najstarijih zapisa do Platona“. Tako su naša druženja postala još i učestalija.
Krenuli smo s pisanjem rada u listopadu 2010. godine. Plan  mi je bio diplomirati do kraja rujna 2011. Trebalo je prije početka pisanja proći detaljnije prikupljenu literaturu. Lagano smo krenuli…

U pauzama od pisanja rada,učestalo sam odlazio kod rodice Marije, i nekad bi se po cijele dane družili i zafrkavali, zajedno ručali, a nerijetko i spavali jedno kod drugog. Čim bi otvorili oči, bili bi zajedno. Često bi nam se pridružile i njene prijateljice. Postali smo jedno veliko, složno društvo. Svako jutro budila nas je zvonjava mobitela i glas s druge strane slušalice: BUĐJENJE, ajd’ kod Mare! Maria je uvijek kroz jutro bila sama doma, jer joj je mama uvijek ujutro radila. Njezina kuća je za nas bila nešto kao „Kafić uzdravlje“. Svako jutro bi nas Maria dočekala s kavom i keksima. Igranje društvenih igara, slušanje glazbe, i ostalo što ide uz to, bila je naša svakodnevnica. Mariji je strašno išlo na živce kad bi ja ujutro kasnio kod nje, ili bi zaspao, ili bio prespor, pa bi me redovito čekala „jezikova juha“ od nje. Uvijek je tu bilo nekih konflikata, ali sve u granicama normale, s obzirom da smo se družili i po više puta dnevno.
Tako je jedno popodne, u svibnju 2010., dok smo pili kavu kod Marije, ona i ja sami, tražeći njezinog brata, došao Stipe. Maria nas je upoznala: Ovo ti je Antonio, njega ti zovu Metlica- rekla je Stipi.

Stipe

Ispočetka je obojici bilo neugodno, iako nismo znali zašto. Nakon nekih pola sata započeli smo s normalnom pričom i ubrzo postali nerazdvojni. Najviše mi se svidilo kod Stipe što me nije gledao drugačijim očima zato što sam osoba sa invaliditetom, već se prema meni ponašao kao da nemam nikakav problem. Poprilično smo se brzo povezali i počeli se svakodnevno družiti. Prema meni se ponašao zaštitnički i to mi je puno značilo jer nikog osim mame nisam imao uz sebe da me na takav način štiti. To je bilo ono što mi je nedostajalo u životu i bilo mi je drago da od sada imam njega uz sebe. Kad god bi ga zamolio za nešto, on bi se odmah pojavio, jednostavno, bio je netko na koga sam se mogao osloniti u bilo koje doba dana i noći. Naše prijateljstvo je postalo tako jako da su određeni ljudi oko nas počeli spletkariti kako bi ga poljuljali, jer, bilo je toliko pakosnih i zlih ljudi oko mene koji naprosto nisu podnosili da me netko toliko cijeni i posvećuje mi pažnju, trudi se toliko oko mene. Teško mi je bilo prihvatiti da ima toliko zlobe oko mene i još k tome da ta zloba dolazi čak od nekih meni jako bliskih ljudi. Na sve sam to upozorio Stipana, jer to je njegovo pravo ime,  i obećao sam samom sebi da neću dopustiti nikom da mi ovakvo prijateljstvo razori.

Postali smo podrška jedan drugom u svemu, u punom smislu, a kada su ljudi vidjeli da ne mogu narušiti naš odnos, počeli su širiti glasine da smo nas dvoje zajedno, u ljubavnoj vezi. Bilo je tu još svakakvih glasina, a koliko god mi je to u početku smetalo, toliko sam se kasnije tome smijao, jer mi je upravo Stipe pomogao da naučim ignorirati takve stvari. Svakom novom traču o nama smo se sve više smijali, a čak smo ponekad namjerno davali povoda za neke stvari, samo da bi takvi imali materijala za nove priče.

Invalidska kolica i nova – mobilnost!

A onda, 28.lipnja 2011., dobio sam svoja invalidska kolica. Na njih smo se odlučili samo da budem mobilniji i da mogu početi izlaziti s prijateljima, s obzirom da nisam mogao predugo hodati ni stajati zbog svoje dijagnoze. Bio sam sretan jer sam sada znao da će mi se društveni život još više poboljšati i da ću konačno početi izlaziti. No, trebalo je najprije završiti diplomski rad i završni ispit. Irena je tipkala, a Monika i Nia su bile velika podrška . Nia je bila s Korčule, a Monika iz Splita, i obje su studirale sa mnom. Bili smo jako bliski.
Od bliskih osoba na fakultetu tu su još bile Kristina i Tea. Monika je bila puna razumijevanja i uz mene je bila koliko god je mogla. Često mi je pomagala, iako je i sama imala problem s vidom. Bilo je trenutaka kad sam se pitao da li su tim mojim kolegama “sve na broju”, ali sam shvatio da uz ovakav program našeg fakulteta je sasvim normalno da ponekad “izgubiš kompas”. Bili smo jedni drugima najveća podrška.

Iako se između Lidije i mene dogodio prekid kontakta, iz samo njoj poznatih razloga, ja sam i s njom nastojao i dalje ostati u vezi, jer prije svega smo kolege na fakultetu. Pošto to nije išlo nakon svega, digao sam ruke od nje i odlučio prepustiti njoj inicijativu ako želi da i dalje kontaktiramo.

Prva diploma

Bližio se rujan 2011., završni rad je bio gotov. U konačnici prihvaćen, iako je trebalo puno muke i truda da dođem do toga s obzirom da je mog mentora bilo jako teško uhvatiti i uvijek sam morao dugo čekati da odgovori na e-mail.Obrana je bila dogovorena za 19. rujna 2011., ali, bio sam nestrpljiv i odlučio sam napraviti nešto što nitko nije napravio do tada. Na obranu završnog rada poveo sam sve sebi bitne ljude, bez obzira na tremu koju sam osjećao. Svi koji su mi nešto tada značili ušli su untra sa mnom. Bilo je preko 25 ljudi. Prije ulaska u učionicu, mama, Stipe i Petra su me nastojali pribrati kako bi to dobro odradio. Obrana i završni ispit su prošli savršeno. Sve sam to položio s izvrsnim ocjenama. Moja prva diploma je bila u džepu. Bio sam sretan što je to iza mene, a pogotovo jer su oko mene, moji dragi ljudi bili jako ponosni. S njima sam ovaj uspjeh kvalitetno proslavio, kako to i dolikuje.

Jedino mi je žao što na obrani nije bilo Matee B. U tom smo se periodu udaljili, zato što je ona krivo protumačila moju kratkotrajnu zaljubljenost u nju i jednostavno se distancirala od mene. Nismo komunicirali šest mjeseci zbog totalno glupog razloga. Ta mi je situacija u životu pokazala da ne treba uvijek biti apsolutno iskren prema baš svima koji ti nešto znače. U ovom razdoblju, zbog niza različitih izazovnih situacija, povremeno sam imao jake napade panike, tako da neko vrijeme nisam mogao ostati sam na nekom, za mene poznatom, mjestu. Uhvatio bi me grozan napad panike te nekotrolirani plač i strah, i trebalo bi mi neko vrijeme da savladam paniku, naravno, uz pomoć mame. Hvala Bogu, nije mi bio potreban psihijatar. Nakon svega, želio sam se malo odmoriti , pa onda krenuti u potragu za zaposlenjem.

Izlasci

Naposljetku, počeo sam izlaziti. Prvi izlazak mi je bio na Stipin 19. rođendan koji je slavio u
bunkeru, u kvartu. Pomalo su svi shvatili da sve to oko mene nije toliki problem kao što su mislili,
pa sam od Stipinog rođendana bio redovito na tulumima u bunkeru, a bili su nevjerojatni! Bio sam
na tim tulumima sa Stipom i rođacima , a kasnije sam se sprijateljio i
zbližio i s ostatkom ekipe. Moji dani za pamćenje… Za prvi izlazak u grad, u noćni klub, pobrinuo se Stipe, nedugo nakon što sam dobio invalidska kolica, a s nama je bila i Nia. Bilo je nezaboravno.

 ( nastavlja se )

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI