Doktorica znanosti i izvanredna profesorica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, Katarina Peović, kandidatkinja je Radničke fronte za predsjednicu Hrvatske. Katarina je, u političkom smislu, sve što Kolinda Granar Kitarović nije. Njezin antipod. Ova zanimljiva, otvorena i iznimno artikulirana lijeva intelektualka i političarka, jedna od rotacijskih zastupnica RF-a u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, aktivistica i teoretičarka s dvije objavljene knjige iza sebe, svakako jest novost koja potencijalno donosi promjene na hrvatskoj političkoj sceni.
Zato vam intervju s Katarinom Peović, darujemo u prigodi Dana žena, pokušavajući osvijestiti cjelogodišnju, trajnu važnost ( ženske ) borbe za rodnu ravnopravnost kao prve pretpostavke ustavom zajamčene jednakosti svih građana.
-Slavite li Dan žena?
Danas je izuzetno važno da se ovaj dan obilježi na pravi način. Ne konzumerizomom koji se nameće kao supstitut svega pa tako i političkog mišljenja, već prisjećanjem na to da su prava žena izborena a ne dana, i da su ta prava u povijesti izborili oni koje se od Francuske revolucije definira kao „lijeve”, dok su konzervativci tek rezultate te borbe prihvatili, i to kada je postalo potpuno jasno da se više ne može nazad. Dan žena se pojavljuje 1908. u SAD-u kada je Socijalistička partija osnovala Ženski nacionalni komitet koji je usvojio prijedlog za pokretanjem obilježavanja ženske borbe za pravo glasa. 1910. evropske socijalistkinje predvođene Clarom Zetkin organiziraju prvi Međunarodni dan žena – radnica.
U naše doba kada se u kalendar uvodi alternativni Majčin dan, ne bi li neutralizirao emancipacijski karakter povijesnog izvorišta ovog praznika – smatram da je izuzetno važno inzistirati upravo na značenju Dana žena.
Restauracija kapitalizma i ekonomsko-socijalna regresija
-Što mislite, je li ustrajavanje na ovakvom načinu obilježavanja jednog povijesnog datuma kojeg je svojim aktivizmom i hrabrošću za ono vrijeme, označila žena, zapravo poraz jedne velike , dalekosežne ideje koja nikad nije uistinu realizirana, ali se svejedno slavi jednokratnim darivanjem žena? I statistikama o (ne)ravnopravnosti…
Jedna velika ideja koja je povela emancipaciju žena – ideja socijalizma društva koje će dokinuti dominaciju i omogućiti puni razvoj svakog pojedinca i pojedinke – danas polako tinja i ponovno se budi, jer nakon skoro 30 godina restauriranog kapitalizma u nas vidimo ekonomske i socijalne razmjere te regresije. Hrvatska je zemlja vrlo visoko na evropskoj ljestvici nesigurnih oblika zapošljavanja gdje prednjače naravno žene. Hrvatska je zemlja u kojoj 20 posto BDP-a čini turizam, u turizmu se radi teško, poslovi su nestalni a plaće niske – tu opet veliki teret pada na žene. Tekstilna industrija gdje su plaće vrlo niske zapošljava uglavnom žene. Teško zapošljive osobe iznad 50 godina i dugotrajno nezaposlene su opet – žene.
-Ako žene pristaju imati taj jedan dan u godini u kojem dobivaju pažnju javnosti, ali ne i stvarnu ravnopravnost, nije li to podržavanje diskriminacije drugim sredstvima?
Profaniranje ovog praznika je slikovita refleksija položaja žena u društvu. Iako postoje deklarativna načela rodne jednakosti, ona se ne vide na razini materijalnih uvjeta života. Za pravu ravnopravnost morat ćemo radikalno promijeniti svoj odnos prema nekim stvarima i postaviti neka pitanja kao što su razlike u plaćama, uskraćivanja prava na porodiljni, nedostatne javno dostupne skrbi o starijima, nemoćnima i djeci, pitanje reproduktivnog rada (kućanskog rada), pitanje podzastupljenosti žena u politici, pitanje prava na abortus. Trivijalizacija Dana žena jača s
pokušajem vladajuće politike da pod tepih pomete sva ova pitanja – onda se zgodno i prigodno slavi bombonjericom i izlaskom na večeru.
-Što, uopće, danas znači Dan žena? Čemu takav dan, ako su svih ostalih žene masovno žrtve nasilja, obezvrjeđivanja njihova rada, znanja, sposobnosti, ako su manje plaćene od muškaraca, manje zastupljene na visokorangiranim pozicijama bilo u gospodarstvu ili politici?
Jaz između muškaraca i žena se s padom socijalizma povećava. Ne samo da su stope zaposlenosti niže, stope nezaposlenosti više, već žene u prosjeku dulje traže posao, a nalaze ga u „ženskim” sektorima poslova koji su u pravilu manje plaćeni i gdje je eksploatacija veća. Uz to od žena se očekuje da osim redovnog posla obavljaju i većinu reproduktivnog kućanskog rada.
Imam, rabin i katolički svećenik
-Ponekad se čini da su žene u socijalizmu bile priznatije i ravnopravnije nego danas. Možda zbog prevelikog utjecaja Crkve u današnjem društvu?
Socijalizam je ženama donio mogućnost širokog obrazovanja i tako žene stavio u ravnopravniji položaj. Bez socijalističkih vrtića, škola, domova staraca i drugih institucija skrbi mi bismo danas praktički živjeli na način predindustrijskog doba, a teret bi i onako pao najvećim dijelom na žene. Danas je otvaranje vrtića ili škole medijski događaj, dok socijalistička Jugoslavija, odnosno Hrvatska, u samo tri desetljeća iz agrarnog prelazi u industrijsko društvo. Crkva je pak u svojem temelju zastupnica patrijarhalne norme i nositeljica retradicionalizacije uloge žena koja se svodi na ulogu majke. Bila sam na tribini na kojoj su imam, rabin i katolički svećenik isticali razlike između muškaraca i žena kao „rodne razlike” koje se ne mogu ignorirati, prikrivajući šovinizam retorikom pozitivne diskriminacije – „žena je zapravo puno važnija crkvi nego muškarac” (naravno zbog reproduktivne funkcije), koja civilizacijskim dosegom smatra to da su žene dobile pravo razvoda.
Da ne spominjemo kako je imam Mešić izjavio „žena sa ženom – bože sačuvaj”, a da je do njega sjedio don Stojić koji smatra da će žene bog kazniti zbog zavođenja muškaraca. To se sve zbiva povodom 8. marta.
– Činjenica je da je politika još uvijek dominantno “muški prostor dokazivanja”. Teško da bi danas u Hrvatskoj mogli na izborima dobiti premijerku ( J.Kosor je to bila samo zato što je Sanader sam abdicirao, pa je kao potpredsjendica preuzela dužnost), ali predsjednica države može biti. Je li to zbog minornog, de facto protokolarnog, značaja te funkcije u našem sustavu, koji “trpi”, možda čak treba, bezazlenu “barbiku” na čelu države kako ne bi smetala premijeru u njegovom ozbiljnom muškom poslu?
Žena premijerka na toj funkciji može doći, ne vjerujem da je to nemoguće niti da tu postoji neka podjela između predsjedničke i premijerske funkcije. Taman toliko koliko je Kolinda Grabar-Kitarović u nas učinila za žensko pitanje, srpska premijerka Ana Brnabić – čini za radnike i radnice – ništa dobro. To da imamo žene na tim pozicijama, nije simbolički zanemarivo, ali to su žene koje ne čine ništa za poboljšanje položaja žena u društvu. Provodeći okrutne reforme radnog zakonodavstva, režući mirovine, pojačavajući nesigurnost radnog mjesta – neoliberalke ne čine ništa dobro za sve – a pogotovu ništa dobro za žene koje u svim tim procesima u prosjeku prolaze još gore od muškaraca.
Trebaju nam korjenite promjene, a ne kozmetika
-Zašto ste odlučili kandidirati se ( prihvatiti kandidaturu RF-a ) za predsjednicu države, a svjesni ste da je to uglavnom protokolarna, gotovo estradna funkcija?
Ta funkcija je protokolarna, ali socijalistica na tom mjestu može značiti i te kako velike probleme za one na vlasti, ali i za promoviranu dominantnu ideologiju. Danas je veći problem tiha fabrikacija ideološkog konsenzusa kojim se legitimira opresija i deprivacija nego nasilno otimanje narodu. Te borbe u prostoru ideja mogu se lakše voditi ako na protokolarnim funkcijama naiđemo na one koji se odbijaju povinovati i koji razumiju da su materijalni uvjeti života temeljni za razvoj svakog pojedinca i pojedinke.
Predsjednička funkcija osim toga omogućava sukreiranje vanjske politike koja se u nas sada svodi na sramotnu autokolonijalističku, flagelantsku praksu pozivanja stranih diplomata da nas discipliniraju kako bismo proveli
„nužne reforme”, što znači reforme koje će još dodatno degradirati životni standard većine a kapitalu omogućiti još sigurnu zaradu. Predsjednica koja bi težila autonomnoj međunarodnoj politici, preispitivala ugovore s Evropskom
komisijom koji nam ograničavaju mogućnosti spašavanja brodogradnje kao i drugih važnih izvoznih grana, koja bi zastupala izlazak iz NATO-a, povlačenje vojnih misija i suprostavljala se militarizaciji zemlje, bila bi u poziciji dati poticaj razumijevanju i uvidu koje stvari je potrebno mijenjati i time dati poticaj emancipacijskim borbama.
-Koja je to populacija kojoj se kao kandidatkinja za predsjednicu
obraćate? S čijim glasovima računate?
Obraćam se radnicima, nezaposlenima, blokiranima, iseljenima, umirovljenicima, obespravljenoj većini koja jedva ima snage više braniti svoje interese.
-Što je suština vašeg programa za Hrvatsku? Demokratski socijalizam?Jednakost za sve? Možete li reći nešto više od ovih “slogana”?
Više puta sam rekla da je jedino program Radničke fronte program za korjenitu promjenu a ne kozmetiku koja nas može dovesti samo u još jedan ciklus propadanja, uz nade da će ovaj puta biti bolje (iako ovi koji se sada pojavljuju kao nova lica s novim idejama govore više-manje iste stvari koje je govorio SDP u svojim programima i u dva mandata pokazao kako te socijaldemokratske politike izgledaju u praksi ). Demokratski socijalizam 21. stoljeća je vizija društva koje uzima u obzir probleme realpostojećih socijalizama i na temelju toga mapira viziju solidarnog društva i društva koopera cije ljudi koji žive od svog rada, suprotstavljajući se hegemoniji tržišne ekonomije koja dovodi radnike u odnose nesmiljene konkurencije. To je vizija društva u kojem bi bio moguć razvoj za sve , koja dokida hegemoniju tržišne ekonomije koja poručuje da ” nema drugog načina ” i da je sve što možemo učiniti samo ono što nalazimo u okviru tzv. slobodnog tržišta. Hrvatska se, kao mala zemlja na periferiji Evrope, u tim uvjetima nema šanse razviti niti doseći razinu koje su dosegle zemlje s kojima se volimo uspoređivati. Demokratski socijalizam osigurava tri temeljna uvjeta – društveno vlasništvo, društvenu proizvodnju koju organiziraju radnici i proizvodnju za potrebe, a ne za gomilanje profita. Sva tri elementa socijalističkog trokuta podrazumijevaju temeljne potrebe za sve kao što su besplatno i javno dostupno zdravstvo i obrazovanje, prehrana i stanovanje.
Nije dovoljno nesposobne zamijeniti sposobnima, nemoralne- moralnima…
-Imate zanimljivu “kampanju”:” na nož” sa svima. Ako se i razumije po sebi da ćete kritizirati vlast, malo je neobično da nemate dobrih riječi ni za kolege u opoziciji. Doduše, objektivnom promatraču je jasno da je opozicija kaotična, neartikulirana, razmrvljena… ali , ako nitko ne valja, i Daliju Orešković nazivate tehnokratskom populisticom, kako ćete osigurati nužan koalicijski potencijal za izbore? Pretpostavljam da RF neće samostalno na izbore?
Kritiziram tehnokratske i konzervativne populiste, opoziciju koja ili poručuje da je dovoljno nesposobne zamijeniti sa sposobnima ili nemoralne zamijeniti s moralnima. Ni jedni ni drugi neće napraviti ništa osim, ukoliko dođu u poziciju započeti još jedan bolan krug degradiranja prava radnika, statusa umirovljenika, posljedično novog vala ekonomske emigracije i blokiranih računa. Svi koji se javljaju kao „nove političke nade” poručujući da je dovoljno smijeniti jedna lica drugima trebali bi prije nego išta kažu pročitati SDP-ove programe koji su model i njihovih floskula i oksimoronskih spojeva kao što su „društveno poduzetništvo” ili prevladavanje konflikta između rada i kapitala. Spajajući nespojivo oni samo pokušavaju negativne konotacije pojedinog pojma, kao što je tržište, neutralizirati s njemu suprotstavljenim pojmom, kao što je društveno ili socijalno. S takvim kontradikcijama pokazuju da ne razumiju temeljni klasni antagonizam koji proizlazi iz kapitalističkog načina proizvodnje.
No tako se njihovi programi pretvaraju u prazna obećanja koja imaju za cilj osigurati „promjenu” koja garantira da se ništa neće promijeniti. To je pokazao SDP-ov Zakon o radu iz 2014. godine koji je otvorio širom vrata
za najrigidniju fleksibilizaciju rada i osigurao nam visoko mjesto na ljestvici nesigurnih i atipičnih oblika rada. Ti uvjeti su ljude deprivilegirali od mogućnosti da imaju radno mjesto, plaću koja osigurava temeljne životne potrebe, pravo na porodicu, zbog čega i imamo jednu od najvećih ekonomskih migracija u EU – 14 posto radnosposobnog stanovništva (prosjek u EU je oko 3 posto).
– Tko će nositi listu RF-a za europske izbore?
Nismo još sastavili listu.
– Nova ljevica, ORaH, Možemo se grupiraju i pokušavaju osigurati da se bar dio glasova na ljevici ne rasipa. S druge je strane Amsterdamska koalicija, s treće SDP, s četvrte Pametno, Start…Zašto se ljevica ne može ujediniti i koliko su tome krive nevjerojatne taštine ljevičara?
S Novom ljevicom, ORaH-om i Možemo – Zagreb je naš smo u koaliciji na lokalnoj razini za koju se smatralo da bi trebala biti i nacionalna koalicija. Mi smo bili spremni surađivati, ali naši koalicijski partneri na lokalnoj razini otišli su izgleda prema centru, što potvrđuje njihova volja da se ide surađivati sa Startom kao i neke njihove medijske izjave.
Ima li lijevih ideja?
-Tko je, po vašem mišljenju, u Hrvatskoj doista autentični predstavnik lijevih ideja? Koja je to stranka, koji pojedinac, koja grupacija? SDP, u tome se svi slažu, sve više bježi od lijeve politike…
Ljevica je u Hrvatskoj, koliko god mainstream mediji brkali elementarne pojmove, u debeloj manjini. Lijevo i desno nisu arbitrarni označitelji već više-manje, ipak, jasno definirani skupovi ideja i politika. Ne može se nazivati lijevim strankama one koji niti u tragovima u svojim programima nemaju prava radnika. Nije stvar u tome ima li autentičnih predstavnika lijevih ideja, niti su ti predstavnici bitni – već je temeljna stvar u tome ima li lijevih ideja. Nalazite li vi negdje političare koji smatraju da je zaštita radnih mjesta u brodogradnji danas prioritet ili pak nailazimo na, u najboljem slučaju, na toj temi, tihu šutnju uz fige u džepu da radnici Uljanika što prije nestanu s liste problema? Čujete li negdje da bismo kao prioritet trebali postaviti pitanje opasne sudske prakse zabrane štrajkova u Hrvatskoj? Opterećuju li se naši političari pitanjem zašto smo na vrhu po oblicima atipičnih ugovora o radu, agencijskog rada, rada na određeno? Lako ćemo za „aktere”, pronađimo prije ideje.
Populizam
-Činjenica je da su globalno populisti u nadiranju. Je li Živi zid kod nas glavni predstavnik te politike?
Ne mislim da je populizam nužno loš. Problem je što Živi zid probleme svodi na urotnički uzrok, problem im je neka društvena grupacija, a to znači da nemaju uvid u društvene odnose i strukturalne uzroke obespravljenosti. Iz toga proizlazi i njihova politička nekonzistentnost.
Živi zid zagovara smanjenje poreza iz kojih se financira socijalna država i istovremeno tu socijalnu državu. Takva nekonzistentnost je globalna pojava i posljedica je poraza ideje komunizma/socijalizma, desetljeća poraza
političkih ideja u korist obespravljenih. Anti-ideološka mantra od pada Berlinskog zida i pobjede neoliberalizma i tehnokracije dovodi nas do generacije “razočarane u politiku” i porasta popularnosti ovakvih konzervativnih populista. U konačnici dolazimo do opskurantizma, kulta ličnosti, proturječja, spektakularizacije politike.
– Ako kažete da bi predsjednica trebala raditi za prosječnu hrvatsku plaću, nešto više od šest tisuća kuna, nije li i to populizam? Znamo da se to neće dogoditi…
Nazvati koga populistom, znači reći da on govori stvari koje zvuče lijepo na prvi pogled, ali su zapravo nemoguće i nerealne. Međutim, ako se radi o političkim zahtjevima i potezima koji su popularni, koje ne samo da ljudi žele čuti, već oni uistinu jesu zahtjevi u korist većine društva – onda je riječ o progresivnom lijevom populizmu koji nije demagogija, već obraćanje većini i zastupanje interesa populusa. Razlika između demagoga i progresivnih populista je u njihovom političko-ekonomskom programu.
Ako je zalagati se za sigurnost radnog mjesta, besplatno i svima dostupno zdravstvo i školstvo, za povećanje prosječne plaće – populizam – ja ću rado biti populistica.
Kolinda Grabar Kitarović militarizira društvo i vodi slugansku politiku
– Kako komentirate dosadašnji mandat Kolinde Grabar Kitarović?Što nikad ne biste činili što ona jest, a što biste eventualno i vi radili kao i ona? Možda selili ured po Hrvatskoj (hm…)?
Sve ovlasti koje ima Kolinda Grabar-Kitarović koristi u zaštiti kapitala, interesa tajkunske manjine, militarizaciji društva i protiv radne većine.
Predsjednica ima ovlasti pokretanja oružanih snaga uz supotpis predsjednika Vlade, zasjedanje Vijeća za nacionalnu sigurnost – ta se funkcija usmjerava prema militarizaciji društva, zagovaranju izdašnog financiranja vojske, poticanju kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanju uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija. Ima ovlasti suradnje s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike – tu KGK vodi slugansku politiku “dobrog učenika” gdje potiče “bolne rezove”. Vodi antiimigrantsku politiku.
Angažira savjetnike koji su reprezentanti brutalnih neoliberalnih politika. Ima ovlasti dodjeljivanja odlikovanja i priznanja koje dodjeljuje osobama poput Tanje Bjelobrajdić. Ima ovlasti davanja pomilovanja – pa tu je oslobodila osuđene za gospodarski kriminal koji su povezani s njezinim donatorima u kampanji.
“Slučaj Klancir”
–Za kraj, što mislite o slučaju novinarke net.hr-a Đurđice Klancir i upadu policije u redakciju po nalogu ( potrebi) odvjetnika ( ???) , kako bi se utvrdio njezin identitet? Nije li to klasično zastrašivanje novinara i jedan od simptoma policijske države?
Događaj sa zastrašivanjem novinarke Đurđice Klancir, kojoj je “po propisima” i “korektno”, kako kažu nadležni, izvršen upad i pretres radnog mjesta u redakciji, podsjeća nas na najgore prakse iz olovnih devedesetih za koje nas uvjeravaju da su iza nas. Ono što se opetovano pokazuje, a tako i na ovom primjeru, da je u suštini u Hrvatskoj na djelu kontinuitet vlasti od skoro 30 godina. Činjenica da se, uz sve ostale negativne fenomene kojima svjedočimo, ponovno posegnulo i za zastrašivanjem i pritiskom na novinarstvo ustvari daje do znanja koliko se vlast i elite boje naroda i stoje na staklenim nogama.
