Bruno Šimleša, autor brojnih knjiga o ljudskim odnosima zbog čega je i dobio titulu doktora za ljubav, ima novu knjigu, devetu.
Zove se „Istine i laži o ljubavi“ i ovoga će je tjedna promovirati po gradskim knjižnicama u Zadru (29.10.), Primoštenu (30.10.), Šibeniku (30.10.) i Splitu (31.10.). Pred vama je intervju za zagrijavanje…
Knjiga ‘Istine i laži o ljubavi’ deveta vam je po redu, a ove prije su se, kaže vaš izdavač, prodale u gotovo 150 tisuća primjeraka u cijeloj regiji. Pa kakav vam je dojam s terena? Volimo li se više?
Nažalost, i dalje postoji prevelika potreba za knjigama koje nas uče voljeti. I sebe i druge. Prvo da shvatimo kako ljubav prema sebi nema veze s narcisoidnošću i prepotentnošću. Ljudi koji vole sebe nemaju dojam da vrijede više od drugih, ali znaju da vrijede. Vrijede primiti ljubav, poštovanje… A s obzirom na to da u našem društvu mnogi i dalje misle da će mržnjom prema drugima i drugačijima povećati ljubav prema svojem i svojima, imamo još jaaako puno prostora za učenje.
U novoj knjizi uhvatili ste se u koštac s mitovima o partnerskim odnosima. To ste, doduše, i prije radili. Na koje ste se sad mitove okomili?
Samo je jedna prijašnja knjiga bila posvećena ljubavnim odnosima – „Ljubavologija“. No iza nje su ostale brojne teme koje su nisu uklopile u koncepciju te knjige. U ovoj sam knjizi veliku pažnju posvetio muško-ženskim razlikama, načinu biranja partnera, kako prepoznati kad je kraj veze, kako da parovi zadrže strast i budu posvećeni jedno drugome i nakon djece…
Koliko uopće ima smisla demantirati mitove, odnosno tzv. narodne mudrosti, poput „ljubav ide kroz želudac“ ili „žena drži tri ugla kuće“? Mislim, to se samo tako kaže, nije to ništa ozbiljno…
Da se to samo kaže, ne bi se toliki parovi zavaravali time. Naravno da nemam problema ako se ljubav manifestira i tako da nekome pripremimo topli obrok, ali ako je to jedini ili primarni način iskazivanja ljubavi, veza i nije baš najbajnija. Dakle, želudac služi za procesuiranje hrane, a srce za procesuiranje ljubavi. Ljubav raste uz trenutke razumijevanja, poštovanja, prihvaćanja, oduševljavanja jedno drugim, podrškom… Šnicli bi ipak trebali biti u drugom planu!
Bruno Šimleša
Dotaknuli ste se i zabluda oko čuvenog Zakona privlačnosti. Nije valjda da ono kad nešto jako želiš, pa onda to i dobiješ, da to više ne vrijedi?
Naše misli i osjećaji mogu biti magnet. Mi doista privlačimo ili odbijamo neka iskustva. Ako mislimo da nismo vrijedni ljubavi, privlačit ćemo iskustva koja će nam to dodatno potvrditi ili ćemo neka neutralna iskustva tumačiti kao da ne zaslužujemo ljubav. Snažnije doživljavamo ona iskustva koja potvrđuju našu percepciju svijeta i nas samih. Dakle, teorija Zakona privlačnosti ima smisla. Naše misli i emocije i djela mogu privlačiti iskustva. Ali ne vjerujem da se to događa tako banalno. Npr., ako samo ponavljamo željene scenarije ili na Fejsu napišemo da smo u vezi pa tako Svemiru šaljemo poruku da smo spremni za partnera ili da kuhamo za dvoje čak i kada smo sami kod kuće… Sve se to savjetuje u brojnim knjigama, a meni se čini da takvi savjeti banaliziraju stvarnost i funkcioniranje psihe.
Jedna od recenzija kaže da je vaša posljednja knjiga u potpunosti znanstveno utemeljena. Kako to, ako već ni sam pojam „ljubav“ nije znanstvena kategorija?
Znanost može proučavati naše odnose, ponašanje, razlike muškaraca i žena pa takve ideje mogu imati znanstvenu utemeljenost. Ali da… ljubav sama, uvijek ima nešto nadracionalno, eterično. Znanost jednostavno nema alate za proučavanje ljubavi jer se to iskustvo ne može kvantificirati. Ljubav je duhovno iskustvo, ne materijalno.
Zadnji put ste malo prigovarali kad smo vam ponad intervjua u TRIS-u stavili naslov koji se ticao pobačaja…
Vjeruj mi, navikao sam na maštovite naslove. Čak su i neke moje kolumne imale sulude naslove kojih sam se sramio jer ih stavio netko tko nije ni pročitao članak. A realno, mnogi čitaju samo naslove i onda donose promašene zaključke.
Nema veze. Otada se dogodila i Istanbulska konvencija. Kakvo je vaše mišljenje o njoj, ako vam obećam da neće završiti u naslovu?
Istanbulska konvencija je dokument koji olakšava zaštitu žena i nemoćnih od nasilja. U njoj ne postoje one apsurdne teze koje su se pojavile u javnosti – da se brišu razlike žena i muškaraca, da će muškarci masovno izjavljivati da su žene kako bi mogli terorizirati žene u javnim wc-ima, da nećemo biti majke i očevi, nego roditelj 1 i 2… Radi se o apsolutnim glupostima kojima je cilj stvaranja atmosfere moralne panike jer onda možeš lakše kontrolirati ljude. Ako ih uvjeriš da im prijeti opasnost, čak i ako je izmišljena, podložni su manipulaciji. Ako je nekome nejasan pojam roda, za ispravno značenje pitajte sociologe, a ne ideološke ratnike.
Ovoga tjedna imate dalmatinsku turneju. Je li se promijenio sastav publike na vašim promocijama ili žene još uvijek čine veliku većinu?
U ponedjeljak je promocija u Zadru, utorak su na redu Primošten i Šibenik, a u srijedu sam u Splitu. Na svim će promocijama većinu sigurno činiti žene, ali to nema veze sa mnom. Tako je na svim promocijama knjiga popularne psihologije i duhovnosti. Žene i inače više čitaju, a to se pogotovo tiče knjiga o ljubavi i odnosima. Jer postoji suluda predrasuda da je ljubav ženska tema. Ma ljubav je ljudska tema i trebala bi jednako zanimati i žene i muškarce. I jedni i drugi imamo što za naučiti, samo muškarci teže priznaju da trebaju učiti!
‘Ajd da vas za kraj iskoristimo za nešto konkretno: recite nam u jednoj rečenici kako ostvariti sretnu vezu?
Hahahhah!!! Ako itko pokuša odgovoriti na ovo pitanje, pa kompleksnost ljudskih odnosa svede na jednu rečenicu, bježite od njega iste sekunde!
