Nagrada Post scriptum za književnost na društvenim mrežama za 2018. pripala je
Mladenu Blaževiću. Riječaninu, rođenom 1969. , koji je devedesetih, navodi se u kratkoj biografiji nagrađenog, uz neuspješno studiranje prava, radio različite poslove. Često kao novinar u brojnim dnevnim i tjednim novinama.
Početkom 2000. pokrenuo je i uređivao nekoliko informativnih i književnih časopisa. 2008. je objavio prvi roman „Tragovi goveda“ u „SKD Prosvjeti“, 2013. godine u suautorstvu zbirku distopijskih priča „NDH 2033.“ , a 2015. drugi roman „Ilirik“, također u „SKD Prosvjeti“. Napisao je scenario za igrani dio dugometražnog igrano-dokumentarnog filma „Je letrika ubila štrige“. U izdanju Društva „Poiesis“ iz Ljubljane 2017. mu je objavljena dvojezična slovensko-hrvatska zbirka pjesama „Posljednji tasmanijski tigar“, a na skorašnjem festivalu dokumentarnog filma „Poreč dox“ premijerno će biti prikazan prvi dio putopisnog serijala „Istriana Jones“ gdje je u funkciji autora serijala, voditelja i scenarista. Objavio je veliki broj kratkih priča i pjesama u raznim književnim časopisima i portalima. Priče i pjesme su mu prevođene na slovenski, talijanski, engleski i ukrajinski jezik.
Uz fragmente iz biografije dobitnika, na FB profilu Nagrade Post scriptum objavljen je i izbor iz Blaževićevih postova koje , uz čestitke nagrađenom, prenosimo.
Izbor iz postova:
23.07.2017.
ouroborosane
aplikacija je izmjerila da dnevno pređem desetak kilometara
ili deset tisuća koraka
pojednostavljujući si računicu
uzmimo da dva mjeseca godišnje samo ležim
ili pišem
čineći nešto sasvim beskorisno
ispada da u godini napravim 3 milijuna
a otkad sam stao na noge
iskoračao sam 138 milijuna koraka
kako strogo zanosim ulijevo
sluteći da sam odšetao veći komad puta
i ostala mi trećina do zatvaranja kružnice
nalazim se negdje tridesetipet tisuća kilometara
iza rođenog sebe
malo iskosa prema sjeveroistoku
i unatoč velikoj razdaljini
ponekad se čini
da mogu vidjeti dječja leđa
naborana visećom kožom
koje se spremaju ispružiti na bijelu tkaninu
28. 06.2018.
ulovi osamdesetih i devedestih
osamdesetih godina
u kanalu između Krka i Raba
blizu otoka Goli i Grgur
potonuo je brod
i povukao sa sobom nekoliko Puntara i Starobašćana
tijela im nikad nisu nađena
Mario iz Stare Baške
brat jednog od nestalih
radio je kao kočar
i često bi pri povratku s mora
navraćao u lokalnu konobu
Brane gostioničar bi ga pritom
svaki put upitao:
− si našal brata?
trajalo je to godinama
Brane bi izazvao smijeh prisutnih
a onda je sredinom devedesetih
gostioničar poslao svog sina
u krađu građevinskog materijala
na Grgur i Goli
škrile, erte, šperploče, salonitke
što se nađe
okrenulo je naglo na buru
barka prekrcana
utopili se sin, njegova cura i prijatelj
Braninog sina nikad nisu našli
prošlo je još neko vrijeme
nitko nije više pitao
a brat Mario
iz početka priče
došao je s najlon vrećicom
poznatog trgovačkog lanca
izvadio iz nje lubanju
i stavio na šank
− našal san ti sina!
10.06.2018.
Velizar Šuput je bio austrougarski pilot
u 1. svjetskom ratu
izlazeći iz bolnice
gdje su mu odrezali nogu
napunio je stotu
radio sam s njim intervju
za jedne dnevne novine
rekao mi je :
− u gimnaziju realku išao sam s Krležom
− sjećam ga se kao bistrog momka
− u ratu sam rušio mostove na rijeci Piave
i zaslužio orden
− triput su mi srušili avion
− zadnji put u Galiciji jedva sam preživio
rekao je i da bi trebao naći mlađu ženu
jer je gospođa koja nam je donijela kavu napunila sedamdeset
kad sam ugasio diktafon
priznao je da je u sto godina bilo i
viška života
pa se počešao po ušećerenoj nozi
što su je spalili
u medicinskom krematoriju
kasnije u redakciji
dok sam olovljavao papir
između kažiprsta i tipki na pisaćoj mašini
nestajala su Velizarova desetljeća
moji manjkovi gutali su njegove viškove
danas bih ušećerene rečenice tražio među amputiranim snimkama
08.05.2018.
uzeo sam između palca i kažiprsta
što sam do sada napravio
smotao
provukao kroz pluća
jutarnja
zaljulja me
pepeo otpadne i umrlja pod
na stolu jučerašnje novine
u osmrtnici starac
zaokružen otiskom čaše
16. studenoga 2017.
o svjetionicima na Ognjenoj zemlji
odnedavno je dopušten pogreb u prirodi
istresanje pepela pokojnika s nekog planinskog vrha
ili u more
pritom je dobro voditi računa o smjeru kretanja vjetra
kao kod pražnjenja pepeljare
bolje je pepeo prosipati u more na krmi
tako još dugo leti
uz malo uzlaznog vjetra
može napraviti krug oko svijeta
ili barem doći do Filipina
kao Magellan
kažu da gašenje svijeće dahom
ubija pomorce
jer se gase svjetionici
pa se brodovi nasukavaju na hridi
iako brodovima danas upravljaju mehanički kapetani
ili sklopovi elektronike u zemljinoj orbiti
u korist praznovjerici
svijeće gasim ovlaženim prstima
i mogu čuti sitno cvrčanje
kad se presavije filter
između srednjeg prsta i dna pepeljare
kad žaru oduzimam zrak
stvori se malo mraka
i čuju se stotine tankih preplašenih krikova
dok sve ne utiša more
8.09.2017.
Šalovanje
Otac i ja smo 17.08.1986. Nasuli ploču na terasi njegove rodne kuće
Znam to jer smo datum utisnuli čavlom
Kad je beton srknuo cementno mlijeko
Vidi se i danas uz naša imena
Kad sastružeš mahovinu
Lijevo
Kraj mog imena je rupa u betonu
Kao mali utisnuti bubreg
Pao nekom ćevap dok smo zaglađivali
Pa se napuhao stvrdnjavanjem ploče
Stari je poslije rekao:
− Nećemo popravljati
− nek se pamti da smo jeli ćevape
Danas znam da beton i meso ne idu zajedno
Beton voli željezo
A meso,
da se ne napuhuje
živo vapno i mramor
28.12.2017.
Matična knjiga vjenčanih
Dio Tadžika priprema vjenčanje za umrlu djecu
Netom umrlom dječjem mladoženji potraži se netom umrla dječja mlada
Pa ih se vjenča po pogrebu
U obredu zajedničkog spaljivanja papira
S ispisanim imenima mladenaca
Sve je manje onih koji se drže tog običaja
I nekad roditelji djevojčice ili dječaka
Moraju tražiti na velikim udaljenostima
Ili čekati vjenčanje nekoliko godina
Kroz radost vjenčanja se potpuno nepoznate obitelji zbliže
Postavši svojta
U zlim godinama provale osvajača
Kuge ili groznice
Lako je bilo oženiti mrtvog sina
Ali teško odabrati mladu
Među, sitnim, blijedim, opuštenim licima
