Nikad Hrvatsko novinarsko društvo i novinarska profesija kao takva nisu bili u dubljoj krizi. Ako novinarstvo i reflektira stanje u društvu, treba ipak priznati da je kriza ponajprije u nama i da smo dobrim dijelom sami skrojili tijesnu odjeću u kojoj više ne uspijevamo disati.Pristajanjem da služimo interesima vlasti, kapitala, poslodavaca, oglašivača, a ne javnim interesima koji su smisao i cilj našeg djelovanja, pristali smo biti sluge loših gospodara. A to znači da smo dobrovoljno izabrali poniženje, nesigurnost, potplaćenost, jer su nas uvjerili da je to naš egzistencijalni conditio sine qua non. Ali, da smo etička načela i kodeks časti novinara razumjeli kao “sveto pismo” naše profesije i borili se bez ostatka i figa u džepu za njih i za svoje Društvo, danas ne bi ovako duboko potonuli. Do dna.
A dno dna je da se predsjednika HND-a ekspresno baca na ulicu, da mu se otkazuje ugovor o radu jer ne pristaje na cenzuru, neslobodu, teror nekompetentnosti i političkog uređivanja medija. HRT u svom priopćenju, pak, navodi kako je Zovko dobio otkaz zbog “osobito teških povreda obveza iz radnog odnosa te uvreda i prijetnji urednici Informativno-medijskog servisa HTV-a ( IMS ) Katarini Periši Čakarun”. Ali, bez provođenja disciplinskog postupka, bez utvrđivanja činjenica, bez prava na obranu…
Cinizam Istanbulske
Hrvoje Zovko je “odletio” s HRT-a ponajviše jer je nepodoban već činjenicom da je predsjednik HND-a. A cinizam je i karikatura obrazloženje HRT-a koje se poziva na Istanbulsku konvenciju koju je, navodno, prekršio. Da je svojim radom IK opstruirao ili sabotirao, na HRT-u bi mu to bio samo plus, jer upravo je tzv. javna televizija bila kontinuirano i dosljedno na braniku “domoljubno-konzervativnog” otpora Istanbulskoj, koju njezini istinski protivnici zazivaju samo kad im je to potrebno za “više ciljeve”. I to prije njezina stupanja na snagu ( 1. listopada ).
HRT je danas prije bastion režimskog, neprofesionalnog, poltronskog novinarstva, poligon povijesnog revizionizma i retrogradnih stavova, negoli javni servis u službi građana. Čast izuzecima koji u takvom ambijentu uspijevaju raditi i sačuvati svoj profesionalni i osobni integritet.
Daleko je HRT od onoga što bi po definiciji javni servis trebao biti ( s informativnom, edukativnom i zabavnom funkcijom ), pa je i razumljivo da se godinama postavlja pitanje s kojim pravom se od onih kojima HRT ne služi, prislino ubire namet u obliku pretplate. Tom pretplatom legitimiramo i političke egzekucije urednika i novinara koji nisu režimu, ili režimskim udvoricama, po volji. Pristajemo na otkaze koji se “isporučuju” preko medija. Saučesnici smo u egzekucijama poput ove najnovije, HTV-ovog urednika Hrvoja Zovka. Plaćamo blasfemične povijesne laži o Jasenovcu kao mirom “radnom logoru i sabirnom centru radne snage za njemačke tvrnice” gdje nije bilo masovnih ubojstava, a ne najstrašnijem ustaškom kazamatu, o Jastrebarskom kao Domu za ratnu siročad, a ne koncentracijskom logoru za djecu.
Otkaz predsjedniku HND-a
Zovku je otkazan ugovor o radu ne zbog indolencije prema poslu, neprofesionalnosti ili nerada, nego zbog neslaganja s reduciranjem uredničke slobode u definiranju programa za koji je, kao urednik HTV4 bio odgovoran. Podnio je ostavku na dužnost urednika, a onda u verbalnom duelu sa šeficom zakačio etiketu destruktora IK-a, dakle, nasilnika. Zovko vjerojatno ne bi “poginuo” da nije i predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, vodećoj ekipi HRT-a odiozne strukovne udruge. Koju ne priznaju, iz koje su se ispisali i već neko vrijeme pokušavaju joj konkurirati vlastitim alternativnim društvom – HNIP-om, rezerviranim za osvjedočene “domoljube” koji su uvijek, ponajprije, na braniku domovine, a ne istine.
Ilustracija: Izvanredna Skupština HND-a (foto TRIS/G. Šimac)
Novinarstvo je u ovoj zemlji pregaženo. Zajedno s njegovim neizlječivim idealistima. Oni su izumrla vrsta. Žrtva nesolidarnosti unutar vlastite struke. Odricanja od temeljnih etičkih načela profesije, kvarnosti ljudi koji su svoje prioritete posložili na štetu novinarstva, a za osobnu korist, koji su novac pretpostavili javnom interesu i javnom moralu, osobne taštine kolektivnom uspjehu.
Novinarska je profesija tijekom proteklih 28 godina sustavne, temeljite devastacije, gotovo sasvim kapitulirala. Slučaj Hrvoja Zovka samo je “točka na i” toga dugog mučnog procesa do kojega smo stigli zato što nas je bilo premalo sklonih i spremnih pružiti otpor, riskirati, čuvajući digitet struke i vlastite osobe više od samog radnog mjesta. Nije Zovko prvi koji se našao na vjetrometini kao žrtva izdaje vlastitih kolega. Stradali su prije njega i drugi, a da nitko nije ni trepnuo. Prijetilo se i Zovkovom prethodniku na čelu HND-a, Saši Lekoviću, vrijeđalo ga se, dezavuiralo na profsionalnoj i ljudskoj razini. A kao “slobodnjaku” posao mu nisu mogli uzeti. Ljudi uvijek misle da se to nekom drugom događa, ne i njima. Dok ih ne pogodi…
Bez prodaje i bez predaje!
Novinari su izgubili društvenu poziciju, relevantnost, ugled. Sveli su se na poslušnu marvu koja rinta od jutra do sutra za poslodavca. Vode bitke za egzistenciju, a ne za istinu. Gaze preko leševa, bez skrupula i kolegijalnosti, bez empatije i solidarnosti. Važno je preživjeti, a ne kako živjeti.
Ukratko, novinarstvo je kapitulantski produkt društvenog ambijenta u kojem se razvijalo, regresirajući, umjesto da kao društvena avangarda progres predvodi. No, reći će neki,to je anakrono shvaćanje novinara kao nekadašnjeg društveno-političkog radnika. Zar nisu društveno-politički radnici oni HRT-ovi prvokategornici koji su na toj definiciji struke profitirali u karijernom i materijalnom smislu, dok je Zovku tražiti kruh tamo gdje je trava zelenija…?
Može li HND ovu krizu okrenuti u svoju korist, zbrojiti se, organizirati i bez straha krenuti u, možda, svoju sudbonosnu bitku za revalorizaciju društvene uloge novinara, za ljudske i medijske slobode? Ima li u novinarima, koji to uistinu još jesu, dovoljno force da se izbore za sebe i svoju profesiju, da odbiju poslušnost onima koji ih godinama ponižavaju i ucjenjuju, s njima manipuliraju i otiru pod? Ako još ima ulja u toj svići, ovo je trenutak da se upali i osvijetli put. Otriježnjenja, samoponosa i samopomoći. Za povratak etičkim načelima novinarstva. Za svetost profesije koja se ne supstituira, ne trampi za novac. Nego potvrđuje ugledom i poštovanjem zajednice. Bez toga, nema za nas nade…
Ilustracija: Članovi Skupštine HND-a u minuti šutnje za pokojne kolege (foto TRIS/G. Šimac)
