Zadnji put kad smo pisali o akademskom slikaru i grafičaru Zvonimir Vili, a bilo je to kada je nakon tisućljetne borbe konačno pomirio sv. Mihovila i zmaja, barem na platnu, nazivalo ga se zagrebačkim umjetnikom sa šibenskom adresom. Sinoć ga se, pak, s govornice nazvalo šibenskim umjetnikom.
Shvatili su Šibenčani, barem onih pedesetak koji se pojavljuju na izložbama, da njihovom gradu nedostaje umjetnika i da ih, kad ih već institucije ignoriraju, ne smiju ignorirati oni sami. Treba vrbovati Vilu na našu stranu. Zvonimir Vila, po baki Slovak, po majci i ocu Vlaj iz šibenskog zaleđa, a po rođenju Zagrepčanin, jučer je i službeno inauguriran u Šibenčanina.
Ali nije to bio povod jučerašnjeg okupljanja stotinjak ljudi u uskoj ulici Jurja Šižgorića. Jučer se Zvonimir Vila – nakon što je njegov improvizirani grafički atelje izbačen s tvrđave sv. Mihovila, nakon što je dvije godine sa svojom replikom renesanse preše proveo pod otvorenim nebom na Gorici te nakon što je kratko vrijeme proveo u prostoriji na Starom pazaru – konačno skrasio. Otvorio je atelje, odnosno majstorsku grafičku radionicu u podrumskom prostoru, koju mu je na korištenje besplatno dao vlasnik Ante Šare.
– Šibenik se baš ne nalazi u nekoj poziciji da razvija kulturu i potiče umjetnike u stvaralaštvu, svjedoci smo već godinama da su izvori financiranja u kulturi presušili, od Ministarstva pa sve do lokalnih razina. Zato imamo “šušur”, jer se ljudi danas sve više okreću zabavi, a manje nekom istinskom doživljaju umjetničkog djela. Zato ovaj večerašnji događaj ohrabruje, možda ipak ima nekog izlaza – vidio je povjesničar umjetnosti Pavle Roca svjetlo na kraju tunela.
Zvonimir Vila, Slovak po baki (Foto: TRIS)
– Crno-bijeli svijet grafike Zvonimira Vile, protkan nekim lijepim i iznenađujućim bojama, čini ovu radionicu mjestom kojeg se Šibenik sigurno neće stidjeti. Naprotiv, postat će sjecište onih koji znaju cijeniti majstorski rad – nadovezao se Admir Ćulumarević, glazbenik i direktor Solo Positivo Film Festivala, inače dugogodišnji Zvonimirov prijatelj.
Na otvorenju vlastitog ateljea govor je održao i sam Vila, odjeven u kapetansku odoru s nalijepljenim epoletama na ramenima: – Lijepo vas pozdravljam gospođe i gospodo iz Šibenika. Ja sam se doselio u ovaj grad ne slučajno, nego da živim ovdje. Rođen sam u Zagrebu, ali sam porijeklom iz okolice Šibenika, Vlaj. Po majci iz Rupa, po ocu iz okolice Knina. Želio sam oplemeniti ovaj prostor, koji je bio u vrlo lošem stanju. Kad sam oko Nove godine ušao unutra, znao sam kako će on izgledati. Imao sam to u glavi. Zapravo, nisam ništa spektakularno napravio, Šibenik mi je darovao ovaj kamen i drvo. Ja sam samo iskoristio ono što su ljudi iz Šibenika gradili zadnjih 950 godina. Malo sam počistio.
Atelje je službeno otvorila djevojčica Aneta Unić, po maci Slovakinja, po ocu Šibenčanka. Pjevala je Elma Burnić iz FilmMusicOrkestra. Bilo je fritula, orahovca, višnjevače, vina i mineralne.
