Puno je cvijeća danas porezano i uvelo prije vremena. Buketi i buketi uzalud. Zbog muške simboličke geste poštovanja žena. U toj je gesti više licemjerja negoli iskrenosti. Jer, mnogi od tih muškaraca koji na Međunarodni dan žena, 8. marta, javno darivaju žene i deklariraju svoju rodnu osviještenost, zaboravili su pažnjom i potporom darivati vlastitu ženu, sestru, majku, prijateljicu. Muška je dvoličnost sveprisutna.
Jedno je lice koje se pokazuje javnosti, a drugo, primitivno, mačističko i zadrto patrijarhalno kod kuće. Nije problem jednom godišnje zagovarati rodnu ravnopravnost, jednakost žena i muškaraca u ekonomskom, političkom, društvenom smislu. Bilo bi puno teže živjeti u duhu tih načela…
Stoljeće nakon Clare Zetkin žene marširaju za svoja prava
Uostalom, još od Clare Zetkin, uvjerene njemačke socijalistice koja je prva inicirala uvođenje jednog dana u godini koji će slaviti žene i njihova postignuća, svijet se prema ženama nije ni približno iskazao koliko je mogao i trebao. Zato žene i 2017., stoljeće nakon Clare Zetkin, marširaju ulicama za svoja prava. Jer, i dalje su ključne pozicije u politici i poslovnom svijetu rezervirane za muškarce, pa se podzastupljenost žena pokušava nametnuti uvođenjem obvezujućih kvota ( 40 posto žena na stranačkim listama) . To ravnopravnosti spolova svakako neće značajnije pridonijeti, a kako vidimo, većina stranaka zadane kvote ignorira iako se prijeti i sankcijama.
Muškarci su za isti posao preko 20 posto bolje plaćeni od žena. Na neke su funkcije naprosto prešutno pretplaćeni, ženama tu, u još uvijek muškom šovinističkom društvu , nema mjesta. Budimo realni, i sasvim iskreni: Ako se na natječaj za neki bolje plaćeni posao javi muškarac i žena, i ako oboje ispunjavaju sve uvjete, gotovo je sigurno da će biti primljen muškarac, osim ako natjecateljica nije u rodbinskim vezama s vladajućom nomenklaturom. Ili je posao na koji su se kandidirali izrazito „ženski“.
A kamoli ako treba birati direktora, ravnatelja, predsjednika uprave u kakvoj većoj i moćnijoj tvrtki, izbor žene, s obzirom na sadašnju statistiku, u takvim je slučajevima gotovo na razini ekscesa.
Žene su diskriminirane čak i u poslovima koji su danas izrazito feminizirani, kao što je novinarstvo. Pa iako su kao novinarke već postale brojnije od svojih kolega, često hrabrije, odgovornije i sposobnije, teško će se probiti do mjesta glavnog urednika, ravnatelja medijske kuće ili kakvog ključnog faktora u njoj. Čak su i među kolumnistima manjina, iako su u mnogim redakcijama većina, a nije da nemaju što za reći ili da ne znaju kako to učiniti…
Žrtve obiteljskog nasilja i predrasuda
Žene su i dalje najčešće žrtve obiteljskog nasilja koje je čak u porastu, što samo govori da je muška rodna osviještenost i tolerancija manje ili više na aktivističkoj razini. Živimo u patrijarhalnom društvu koje ima muškarca po sebi kao ključnu figuru i u obitelji i na poslu, u politici, kulturi, biznisu. I tek je manjina zainteresirana taj odnos snaga mijenjati, jer u muškom vladanju svijetom većina ne vidi ništa sporno, nekmoli neprirodno. U ovom svijetu, kvarnom kakav jest, nekim ženama se još ugovaraju brakovi, odriče im se pravo slobodnog izbora, genetski ih se sakati i negira priroda koja se pobrinula da makar u nečemu budu muškarac i žena ravnopravni. Kad je muškarac promiskuitetan on je mačoman, a kad žena ima iskustvo s više muškaraca ona je kurva. Preljub muškarca je bezmalo prirodna stvar, no preljub žene neoprostiv je grijeh. Žene su još uvijek žrtve predrasuda.
Poput one da je ženi, kako to i dalje mnogi vide, mjesto u kuhinji, s pregačom i kuhačom, s krpama za pranje podova i brisanje prašine, one su zadužene za odgoj i čuvanje djece, pa kad nešto krene po zlu zna se tko je za to odgovoran. Jer, muškarac je hranitelj, a žena tek „serviserka“ u obitelji, nešto kao „katica za sve“. Još je razmjerno mali broj žena koje zarađuju bolje od svojih muževa i koje uživaju njihovu potporu i pomoć kod kuće. Što je viša razina obrazovanja to je i ravnopravnost partnera veća. Ali, ni to nije pravilo. Jer, sjetimo se, bilo je primjera nasilja u obitelji i između visokoobrazovanih partnera, k tome javnih osoba…
Brojnije i dugovječnije, a “drugotne” …
Tako stvari stoje i 8. marta i svakog drugog dana u godini. Samo je na Međunarodni dan žena puno više besplatnog cvijeća i javne pažnje prema ženama, kojima neki poslodavci, poput direktora šibenskih Zelenila Siniše Burića, uz ruže daruju i slobodan dan. Da imaju vremena sve pospremiti kod kuće i biti malo više s djecom koju sve manje viđaju radeći danonoćno za dvije-tri tisuće kuna. A već sutra, i za njih je sve isto kao i prije. Ne mogu se one mjeriti s muškarcima. Mnoge o tome i ne razmišljaju. Uzele su to kao volju Svevišnjega. Pa i kad im se s oltara govori da su drugotne, da su štrace, one su tek zbunjene prijekorima svoga svećenika, jer moglo se to i drukčije reći. Zašto štrace, ako su već drugotne i takvima se osjećaju?!
Prema podacima Svjetskog ekonomskog foruma razlike između muških i ženskih primanja na globalnoj razini, budemo li išli sadašnjim tempom, izjednačit će se tek za 170 godina. Možda ni tada, iako je onaj dio bogatijeg i demokratski razvijenijeg svijeta postavio kao ciljni zadatak potpunu rodnu ravnopravnost do 2030. Bit će to težak zadatak čak i za njih. Do tada, ženama ostaje popeti se na zadanu visinu štikla ( 15-ak centimetara) i biti lijepe, a za sve ostalo pobrinut će se muškarci… Jedina satisfakcija hrvatskim ženama je da ih je na ovom svijetu više od muškaraca ( oko 51,7 posto) i da žive od njih čak sedam godina duže ( žene prosječno 80, a muškarci 73 godine). Iako, znamo da nije stvar u dužini nego u kvaliteti. Života, naravno.
