Proslavili smo Noć muzeja u Muzeju betinske drvene brodogradnje. I nije nam žao.
(Foto: Hrvoslav Pavić)
Obećali smo ostati najmanje do 300-tog posjetitelja. Ana Mijat, direktorica betinskog TZ-a, uredno je bilježila svaki ulazak u Muzej, oko 19 sati ušlo ih je otprilike 160. Podaci se svaka dva sata šalju u središnjicu u Zagreb, ne bi li se sutradan u Dnevniku hvalilo o rekordnoj ili barem izuzetno uspješnoj Noći muzeja.
Ana, jel ima varanja?
– Ma kakvi, sve je po pravilima.
Noć muzeja u Muzeju betinske drvene brodogradnje (poznat i po nadimku MBDB), ustvari, ne može omanuti. To je jedino što se te večeri događalo u Betini, a vjerojatno i na cijelom otoku Murteru. Plus: bilo je slanutka i kuhanog vina, a i naložena su drva ispred ulaza da se umanje ona vanjska 2 stupnja s laganom burom.
I što je još najbolje, iće i piće nisu bili najatraktivniji eksponati večeri. U muzeju u Betini, naime, ozbiljno su shvatili glazbu, tu središnju temu Noći muzeja. I to ne na onaj ziheraški način da se pozove klapa da reve ispred ulaznih vrata. Kao prvo, pozvan je DJ kojemu je bilo zabranjeno puštati domaću kuruzu (za one koji žele znati više: kad u Betini zahtijevaju da pustite Olivera, ne misle na Dragojevića, nego Jakovčeva, onog iz Berekina). Drugo i najvažnije, u Muzeju su, posebno za tu priliku, bili izloženi pretpotopni uređaji za reprodukciju glazbe. I svi su bili u funkciji, a evo i crvenokoraljnog dokaza:
Apsolutne zvijezde, prema nestručnom žiriju TRIS-a, bili su: pojačalo AKAI iz ’78., koje izgleda kao da je napravljeno jučer, Zenithov tranzistor iz ’49. koji je u svoje vrijeme vjerojatno bio prava zvijer i gramofon njemačke proizvodnje iz dvadesetih godina prošlog sloljeća, koji se pali na manicu. Neprocjenjivi dragulji.
Ana, kako stojimo?
– 243.
Ljudi su dolazili, ali postojala je bojazan – hoće li svi zbrisati pet minuta prije početka rukometnog polufinala? I tu dolazimo do pravog hita večeri; ugostitelj Damir Kapov donio je prastari crno-bijeli televizor, konopom ga vezao za rešetkasta vrata nasuprot Muzeja, spojio antenu i slika se pojavila (za one koji žele znati više: receiver koji osim scart ulaza ima i obični antenski ulaz košta preko 500 kuna, i to polovni, i to ako ga uopće uspijete naći). Nitko nije otišao, a količina destruktivnih osjećaja nakon Horvatovog sedmerca bila je valjda jednaka u boji, kao i bez nje.
Ivan Klarin, načelnik Općine Tisno, saborski zastupnik i donedavni šef županijskog SDP-a, uspjeh betinske Noći muzeja shvatio je osobno: – Nevjerjovatna je činjenica da jedan ovakav mikroprostor može biti značajno kulturno i turističko okupljalište, ne samo u Betini nego i na cijelom otoku. Kao jedan od osnivača ovog Muzeja mogu biti samo ponosan.
Da, bilo je i turista. Stariji par koji je kupio magnete za frižider. Nismo pitali odakle su, ali Ana ih je uredno pribilježila.
– Još četiri do 300.
Muzej betinske drvene brodogradnje otvoren je prije godinu i pol dana u slavu čuvene betinske gajete. Multimedijski je, pun eksponata, replika i originala, maketa i ljubaznog osoblja. Isplati se svih 25 kuna, koliko inače košta ulaznica. Nastao je od dvije spojene stare kamene kuće, ima nekoliko etaža i nakon što ga detaljno proučite, dobijete želju i sami napraviti gajetu (za one koji žele znati više: betinska gajeta sastoji se od 49 dijelova, a detalje možete pogledati ovdje). Svoj utisak ostavio je i bivši premijer, prije nego što se namusio i sakrio jer je izgubio izbore:
(Foto: Hrvoslav Pavić)
Kad smo već spomenuli ljubazno osoblje, jednu od njih, Mirelu Bilić, toliko je ugrijala nervoza tipa ‘hoće li sve proći dobro’, da je cijelu večer provela na spomenuta dva stupnja bez jakne. Druga, ravnateljica Kate Šikić Čubrić zadovoljno je točila gostima kuhano vino, nije ih toliko očekivala: – Mislila sam, svi su bili lani, pa se ove godine možda i ne pojave. Ali svi se se vratili, ima i onih koji prošle godine nisu bili, a tek smo na polovici večeri.
A u programu se nudilo i ovo: Viktor Hodak svirao je violončelo, a Jere Vodopija i Matija Luka Fernežir klarinet. Svi osnovnoškolci. Malo kasnije, u spontanom naletu umjetničke inspiracije, jedan drugi Luka i njegov prijatelj Andrija uzeli su gitaru i mandolinu, odsviravši „Apache“ od Shadowsa. Poprilično vjerno.
– Glazba se odlično uklopila i u temu Noći muzeja i u ambijent. Oduševljena sam atmosferom – položila je oružje kolegica Katarina Ježina s prijateljskog lokalnog portala Rudinapress, dok smo jednim okom pokušavali zbrojiti koliko su Luka i Andrija uspjeli zaraditi pomoću Shadowsa. U futroli za gitaru skupilo se barem deset kuna sitniša, što nije loše za tri minute sviranja. Glazbenici su bili zadovoljni honorarom i uskoro su se izgubili u okolnim uličicama. Nastavio je DJ, iz zvučnika se čuo plesni soul, uglavnom zvuk Motowna.
Oko ponoć se ekipa razišla. Em su ih dotukli rukometaši, em je ponestalo drva za vatru. Čak je i Mirela stavila jaknu preko ramena.
Ana?
– 402!
Ravnateljica Kate Šikić Čubrić (u sredini) u akciji kuhanja vina (Foto: Hrvoslav Pavić)
Vodimo, sigurno ćemo pobijedit! (Foto: Hrvoslav Pavić)
‘Apache’ ekipa (Foto: Hrvoslav Pavić)
Vila Velebita/Jugoton, made in Yugoslavia (?!) (Foto: Hrvoslav Pavić)
AKAI pojačalo iz 1978. (Foto: Hrvoslav Pavić)
Prekrasan radio-prijamnik Zenith iz ’49. (Foto: Hrvoslav Pavić)
Anina evidencija ulazaka u nastajanju (Foto: Hrvoslav Pavić)
Jere i Matija Luka (Foto: Hrvoslav Pavić)
DJ, Mirela Bilić i Ana Mijat (Foto: Hrvoslav Pavić)
Muzej iznutra (Foto: Hrvoslav Pavić)
