Za hrvatsku perspektivu, 2016. godina , ma koliko da je bila politički turbulentna, jedinstvena, čak šizofrena, u suštinskom smislu ne znači previše, kako bi se to očekivalo. Jer, jest da smo promijenili dvije vlade, da smo po prvi put u 26 godina neovisnosti doživjeli i izvanredne izbore, pa i paradoksalno HDZ-ovo autodestruktivno jurišanje na vlastitu vladu ( HDZ-a i Mosta ), jest da su s političke scene otišli lideri dviju najvećih političkih stranaka u državi HDZ-a ( Tomislav Karamarko) i SDP ( Zoran Milanović), ali ako se i promijenila manifestacija politike, esencija nije. Sva politička pitanja koja su dosad izazivala prijepore i dalje su prijeporna jer Andrej Plenković , iako upakiran u „odlikaša“, nije nipošto junak našeg doba. Istina, svojom je retorikom relaksirao političku komunikaciju , ali za podizanje tenzija HDZ ima cijelu ergelu koja nesmetano nastavlja davno započeti posao rehabilitacije ustaštva i „povijesnih težnji hrvatskog naroda“…
Andrej Plenković je u vrh državne politike došao na valu jednog neuspjelog eksperimenta koji nije samo potopio projekt nestranačkog „premijera- stručnjaka“ Tihomira Oreškovića, koji nam se ukazao poput Spasitelja samog, nego i vođu HDZ-a Tomislava Karamarka, a ispostavit će se da je i jednom i drugom presudila INA. Orešković je na odlasku o tome sasvim jasno progovorio, tvrdeći da mora otići jer je pokušao riješiti taj opasni Gordijski čvor. Karamarko je, rušeći Tima, a već proskribiran „aferom konzultantica“ koja je svjedočila o njegovoj obiteljskoj involviranosti u „slučaj INA-MOL“, izmakao stolac i samome sebi, sasvim pogrešno procjenjujući da se karte u Saboru mogu presložiti u njegovu korist. Na kraju je morao podnijeti ostavku i na mjesto predsjednika HDZ-a, i danas u preranoj političkoj mirovini doživljava neku vrst satisfakcije u potvrdi da je imao pravo kad je govorio kako problem Ine treba rješavati u nagodbi s Mađarima, a ne arbitražom koja je završila nepovoljnim epilogom po nas.
Hoće li INA presuditi i Plenkoviću?
„Odlikaš“ Plenković loše je tu vijest podnio, pa je nepolitički impulzivno, da bi neutralizirao efekt propale arbitraže, narodu olako obećao reotkup MOL-ovih udjela u Ini radi zaštite nacionalnih interesa i spašavanja tvrtke koja je od strateškog značaja za državu. Koliko je taj potez oportun, kakva je ekonomska računica dovela do te odluke, koliko će nas taj posao stajati, 7- 15 milijardi ili čak više, otkud namaknuti sredstva i na kraju, što će nam to donijeti, kao da je manje važno od samog političkog efekta koji premijerova gesta smišljeno producira kod masa ( Ne damo naše! ). Tako bi INA u dogledno vrijeme mogla presuditi i Plenkoviću…
Teško je reći što osobno Plenković misli o bilo čemu, ali nimalo ohrabrujuće nije ono što govori. Inaugurirao je jedan potpuno besadržajan govor, neku vrst kultiviranog mlaćenja prazne slame, što je evidentno donio sa svojom diplomatskom poputbinom. No, takva vrst retorike brzo dosadi, a što je još gore, brzo postaje iritantna.
Konzekventno njegovom relativizirajućem odnosu spram fašizacije hrvatskog društva, štoviše i negaciji toga procesa, imamo „jasenovački slučaj“ gdje pripadnici HOS-a podižu spomen-ploču svojim poginulim suborcima u Domovinskom ratu, postavljenu na zgradu dječjeg vrtića, s uklesanim ustaškim pozdravom „za dom spremni“, a institucije šute i ne poduzimaju ništa. No, kad Inicijativa mladih za ljudska prava na HOS-ovo obilježje zalijepi ploču kojom upozorava na potrebu obrane temeljnih vrijednosti RH koje su upisane i u Ustav, reagirajući na „grijeh nečinjenja“ državnih struktura, policija odmah intervenira, pripadnike Inicijative privodi i prijeti im kaznenom prijavom. Dakle, tko brani temeljne ustavne vrijednosti ove države, taj se neće dobro provesti, ali tko ih dezavuira i na njih nasrće, ne mora se bojati ni osude ni sankcija ( !?)
Premijerova oportunistička relativizacija
Sve što je o temi Jasenovca predsjednik Vlade imao reći stane u jednu defanzivnu, oportunističku i krajnje opasnu sintagmu o osudi svih totalitarizama i njihovih simbola, kako fašizma tako i komunizma. Što bi podrazumijevalo da će poklič „za dom spremni“ kojim se koristio zločinački NDH režim biti protjeran iz hrvatskog javnog prostora a njegova upotreba zakonom sankcionirana tek ( i jedino) ako se na isti način stigmatizira i crvena zvijezda petokraka, što svakako ne može, čak ni iz puke građanske pristojnosti, biti u istoj rečenici, a kamoli potpadati pod isti tretman. Ako Plenković toga nije svjestan, onda se doista valja upitati, što se zapravo s njegovim dolaskom promijenilo?
Zlatko Hasanbegović, doduše, nije ostao ministar kulture kako se nadao ili bar priželjkivao, ali je u resoru kulture sve ostalo baš kao da je sam Hasanbegović na njegovu čelu. Nina Obuljen Koržinek koja je u nekoliko HDZ-ovih vlada već servisirala državnu kulturu bilo kao pomoćnica ministra ili državna tajnica, napokon je postala ministrica. Ali, tek nakon što je javno proizvedena fama o njezinoj navodno lijevoj predestiniranosti, iskonstruirana na „slučaju HAVC“ i navodnim malverzacijama javnim novcem u Centru kojemu je sjedila u Upravnom odboru. Za fingiranu aferu pobrinule su se, kao i toliko puta do sada, uvijek spremne braniteljske postrojbe što budno dežuraju na braniku domovine. Danas se čini kao da je cijela predstava inscenirana kako bi Plenković mogao uvjeriti hrvatske građane da ima petlju i da doista sam strukturira svoj tim. Jer, od trenutka kad je Nina Obuljen imenovana, nema toga hrvatskog branitelja koji bi se našao javno propitkivati ulogu nove ministrice u „aferi HAVC“ ili nedajbože dovoditi u pitanje oportunost njezinog izbora. S druge strane, stečevine notornog polugodišnjeg ministra Hasanbegovića brižno se čuvaju, a njegovo djelo dosljedno provodi.
Plagijatori, Glunčić, Medved, Šerbedžija
U odabranom timu premijera „odlikaša“ sjedi i jedan Pavo Barišić, ministar obrazovanja i znanosti, koji je široj javnosti poznatiji kao plagijator tuđih znanstvenih radova i rekorder po broju kolegija koje je svojedobno držao, čak 19, diljem Hrvatske . Pavo se , pod pritiskom javnosti, izvornom autoru svoje „resavske vještine“( prepisivačine) čak i ispričao, dakle, krimen javno priznao, a to nije jedini, no, nije mu pala ni vlas s glave zbog toga. Plenkoviću je toliko dragocjen da se njegovih usluga ne bi, izgleda, odrekao, ma i da je cijelu knjižnicu prepisao. A nije nagrađen samo jedan, nego čak dva HDZ-ova plagijatora, jer i Milijan Vaso Brkić, kojem je na sudu dokazano da je bar 70 posto diplomskog rada prepisao, promaknut je u potpredsjednika Sabora. Vjerojatno zbog premijerove tolerancije i nadaleko poznatog kršćanskog milosrđa i oprosta…
Državni tajnik u Ministarstvu obrazovanja i znanosti Matko Glunčić, „proslavio“ se prvorazrednom rasističkom, diskriminatornom psinom, izjavom kako su nešto lošiji rezultati PISA testova u hrvatskim školama samo zato što su testiranjem bila obuhvaćena i djeca s posebnim potrebama te pripadnici manjina. Uzalud se, uhvaćen u vlastitu mrežu, naknadnom pameću pokušavao, doduše vrlo nevješto i neuvjerljivo, braniti i ispričavati, kako je krivo shvaćen. Svima je bilo posve jasno što je „pisac htio reći“, a bogme je to i rekao. Nije smetalo jedino premijeru i njegovoj ergeli zaduženoj za govor mržnje i prosijavanje „hrvatstva“ kroz najsitnije „domoljubne očice“. Što se, dakle, promijenilo?
Ministar branitelja Tomo Medved, u maniri svojih prijatelja iz Savske 66, kao da i sam stoluje u kakvom uličnom šatoru, na najprizemniji mogući način obračunava se javno s glumcem Radom Šerbedžijom, samo zato što se usudio iznijeti vlastito, nesporno legitimno, mišljenje o Jugoslaviji, za koju misli da je šteta što je nismo znali sačuvati. Ali, takav stav u službenoj hrvatskoj politici ima status veleizdaje. Što samo govori o kompleksu malog naroda kojemu će trebati stoljeća da izgradi samopouzdanje. Ako u tom euspije ikad. Premijer ni o tome, baš kao i svemu ostalome, nema mišljenje, danima nakon primitivnog javnog linča jednog pomalo nostalgičnog glumca, tek mora vidjeti što je to bilo a onda će moći i komentirati. Bolje ne, kad nemate što reći, mudrije je šutjeti…
Licemjerje i “bolja politika”
Prva reforma ove Vlade, porezna, naslijeđena je od prethodne, Oreškovićeve, koja se doslovce zaklinjala u svoju reformsku orijentaciju, a zapela u podmetanjima, spletkama, klijentelizmu… Ne bi to ( preuzimanje reforme) bio nikakav problem, dapače, da se ne radi o reformi koja je smišljena radi njih, a ne radi nas, koja ide na ruku političkim elitama i njima donosi i po nekoliko tisuća kuna mjesečno na plaći više, a običnoj buraniji od 15 – 150 kuna. Jer, elite imaju, pa one i troše, a potrošnja potiče gospodarski rast koji je sveti cilj i prioritet ove, kao i ranijih vlada. Tko pita narod kako mu je. Politika je odavno postala antipod vlastite definicije( rad za opće dobro), i pretvorila se u isključivo djelovanje za njihovo dobro.
A kod svega, još su i prvoklasni licemjeri. Od političara, licemjernija je jedino Crkva. Sjetimo se za ovu zgodu samo bivše časne sestre Bernardice Juretić koja je, „na tragu vjere“ dospjela u prošlom mandatu i do ministarskog mjesta, za račun kojeg danas uživa sve blagodati čarobne formule „šest plus šest“. I još se onda slika na nekakvom moćnom brodu i sa svog FB profila orbi et urbi poručuje: Živim bolje nego ministar! Toliko o iskrenosti u vjeri i razumijevanju duhovnosti…
Mostove moralne vertikale stasale u tek nešto više od godinu dana iz provincijalnih političkih amatera, obećavale su, bogme to čine i dalje bez svijesti da smo apsolvirali njihovu priču, politiku učiniti boljom. Božo Petrov kaže da je to bio glavni motiv zbog kojega su se upustili u tu političku avanturu. Politika nije postala nimalo boljom, reformi su se odrekli, Lex Perković zamijenio je Lex Vlahušić, ali je metkovska ekipa značajno napredovala i pokazala da vrlo brzo uči. U samo godinu dana „opće političke prakse“ imali su već i kumova , i nećaka, i rodjaka, i nekompetentnih ministara, rotirajućeg šefa Sabora, subvencioniranih kredita i lažno prijavljenih članova domaćinstva… Impresivan napredak. Koji bi svakako trebao biti obilato honoriran na lokalnim izborima u svibnju 2017. Kako će na to reagirati HDZ, kako će u Omišu kampanju voditi “ko ih j…” ministar Kovačić, hoće li lokalno neslaganje dotući nacionalno bratstvo?
Što nas, dakle, čeka 2017., s premijerom Plenkovićem? Ništa novo. Tek HDZ. Sve ostalo je – nadjev.
