Legenda hrvatske i ex-jugoslavenske estrade, karizmatični „pjevač-dirigent“ Mate Mišo Kovač (75), od rodnog Šibenika, s kojim se nikad nije posebno volio niti mu se rado vraćao, dobio je doista neočekivanu počast. U godini kad Šibenik obilježava 950-tu obljetnicu svoga prvog povijesnog spomena u ispravi hrvatskog kralja Petra Krešimira IV, o Božiću 1066., vrhunac ove važne proslave, koncentriran u mjesecu rujnu, bogme neće proći bez „najvećega“. Senzacionalna vijest istrpjela je konkurenciju čak i spektakularne pojave Brada Pitta na šibenskoj rivi. Jer, što je Pitt prema ukazanju glazbenog karizmatika kojemu se klanja više pobornika negoli velečasnom Sucu. Ikoni lake glazbe koja je u svojih 47 godina na estradi prodala više od 20 milijuna ploča i pokorila cijeli region. Pardon, susjedstvo.
Da bi se Šibenčanima njihov Mate Mišo ukazao, spremno su izbrojili 105 tisuća izlicitiranih „akcijskih“ kuna iz skromnog gradskog proračuna, jerbo je cijena javnog nastupa Legende 150 tisućica. Tako će Mišo Kovač postati integrativni faktor šibenske kulture i spojna točka s njegovom nacionalnom poviješću, kako to preuzetno ili pomalo perverzno, interpretiraju gradski oci, ma što zapravo značilo… Grad koji je među prvima u svijetu dobio struju, koji je imao bolnicu, vodovod, teatar prije više od stotinu godina, koji je simbol tisućljetnog urbaniteta i jedinstvene spomeničke baštine s UNESCO-vom katedralom Sv.Jakova, kao krunu kulturnih obljetničkih događanja o svojoj 950-toj godišnjici nudi narodu standardnu pučku veselicu s jednim ostarjelim dalmatinskim pjevačem, s lančićem oko vrata i Dalmacijom u oku, kao masovni napoj za žedna usta. Računajući da je to ta kultura u koju se transformirala tisućljetna baština ovog grada. Ni manje ni više…
Pjevač-dirigent
Prvi jesenski mjesec u kalendaru ima posebno mjesto za Šibenčane, i zbog Rujanskog ratnog podviga 1991., i zbog Dana grada koji je prigodno naslonjen na blagdan njihova ( i policijskog !) zaštitnika Sv.Mihovila, 29. 09. I baš zato, u rujnu je i kulminacija proslave 950-te obljetnice ovog starog, navodno prvog samorodnog hrvatskog grada na obali. S Mišom u epicentru. Kao „poklonom“ lokalnog establishmenta puku šibenskome. Uz operu „Nikola Šubić Zrinski“ na fascinantnoj ljetnoj pozornici tvrđave Sv. Mihovila, Međunarodni znanstveni simpozij i izložbu povodu 25-te godišnjice „Rujanskog rata“ naslovljene znakovito „ 17 sati i 57 minuta 16.rujna 1991.“, na sam Dan grada pred Šibenčane će stati i „kralj hrvatske estrade“. Valjda i sam kao dio recentnije povijesti rodnog grada s kojim se odavno „razdužio“. Bit će to, po svoj prilici, još jedan standardni koncert „pjevača-dirigenta“ kojemu je dovoljno stati pred publiku i raširiti ruke, a razgaljena masa već u euforičnom transu dobrovoljno odrađuje njegov posao. I u tome vidi samo dobru prigodu za pravi tulum na velikoj sceni, a poznato je da nema te male, privatne scene, ijedne kućne zabave koja bi bez Miše mogla proći.
Ali, kakve veze kultura i gotovo tisućljetna povijest ovog grada imaju s Matom Mišom Kovačem? Pjevačem lakoglazbenih nota koji je slaveći Dalmaciju i Dalmatince s lančićem oko vrata ili bez njega, punio stadione i koncertne dvorane, kao neka vrst regionalne preteče egzaltiranog nacionaliste i navodnog hrvatskog domoljuba Marka Perkovića Thompsona, što nacionalnim budnicama danas jednako uspješno manipulira masovnim ukusom pučana. Razlika je među njima, doduše, u činjenici da je raspjevani Dalmatinac svojim regionalističkim patriotskim nabojem bio općeprihvaćen ne samo u Dalmaciji i Hrvatskoj, nego i diljem bivše Juge, a Thompson je svojim nacionalističkim induciranjem masa nedobrodošao i u inozemstvu, a gdjegdje i kod kuće.
Iako, već godinama slavni, raspjevani Dalmatinac, koji je svoju estradnu dugovječnost kapitalizirao i na razini suvenirske ponude, pa je njegov lik u mornarskoj majici, s čuvenim nezaobilaznim brkom i zlatnim lancem oko vrata čak i turistički brendiran, sebe promiče kao eksplicitnog Hrvata, domoljuba par excellence, kojemu je u jednom razdoblju i HDZ bio ligh – politika, pa se deklarirao kao HSP-ovac. No, ako već govorimo o Miši Kovaču u kontekstu povijesti, nepobitnom činjenicom ostaje da je njegova „slava u vjekove“ ispisana dominantno 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća kada je ispjevao i svoje najveće i najpoznatije hitove, redom emotivne, nostalgične zabavne melodije koje problematiziraju ljubav, zavičaj, žene, strast, tugu ( Ostala si uvijek ista, Svi pjevaju, ja ne čujem, Ako me ostaviš… ).
Tribunjac sa šibenskog Škopinca
Mišo je rođen u Tribunju 1941. pod talijanskom okupacijom Dalmacije, no otac mu je iz šibenskog kvarta Škopinac, a majka porijeklom s Vrgade. Odrastao je na ulici u kojoj su živjeli Arsen Dedić i Vice Vukov, ali s njima tijekom karijere nije imao puno poveznica. Nikad Miši Šibenik nije bio što Arsenu, pa donekle i Vici. U mladosti se okušao i u nogometu, braneći za juniore NK Šibenika, ali sve to je prolazio sanjajući karijeru u Hajduku čiji je bio strastveni navijač. Nogometna euforija prošla ga je brzo, već sa 16 godina okreće se pomalo glazbi, završava srednju Industrijsku školu gdje je izučio zanat tapetara, a kad je na „Prvom glasu Šibenika“ pobjedu podijelio s Mirkom Vukšićem, koji će kasnije biti gitarist slavnih šibenskih Mi-ovaca, za njega više nije bilo dvojbe kojim putem krenuti. Sve ostalo je povijest i Mišo za sva vremena…
Nakon odsluženog vojnog roka u Beogradu, otišao je u Zagreb da bi se okušao kao pjevač. Životario je po studentskom centru i zagrebačkim kavanama zabavljajući goste, sve dok na natjecanju u Karlovcu s izvedbom „I can’t stop loving you“ Raya Charlesa nije otkriven od glazbenih producenata. Dolazi prvo snimanje ploče s Jugotonom,a onda i nastup na splitskom fastivalu lake glazbe Melodije Jadrana, na kojem se nije baš proslavio. Da bi 1969., na sarajevskom festivalu „Vaš šlager sezone“, s pjesmom Đorđa Novkovića „ Više se nećeš vratiti“, dočekao trijumf i prvi pravi hit, koji će te godine zabiljžiti drugu najveću nakladu u produkciji Jugotona. S Novkovićem je nastavio suradnju do kraja, sve do njegove nagle smrti 2007., ali ga je pobjeda na splitskom festivalu 1971. s Britvić-Mihaljinčevom skladbom „Proplakat će zora“, prodanom u preko 300 tisuća primjeraka, neopozivo učinila najpopularnijim zabavnim pjevačem u ex Jugoslaviji. Zaradu od prodaje ploče uplatio je u fond za izgradnju autoceste Zagreb –Split.
S pjesmom „Ostala si uvijek ista“, koju drži najboljom u cijeloj karijeri, baš kao i album Budi čovjek dobre volje, 1975. premoćno pobjeđuje na „Jugoslavenskoj hit paradi“ u Beogradu. Pokušao je Mišo doći i do eurovizijskog natjecanja, ali je na izboru za jugoslavenskog predstavnika doživio pravi debakl s pjesmom „Posadi cvijet“. Već etablirani estradni prvotimac, gotovo bez premca, takav je poraz odmah protumačio kao namještaljku.
Njegovim najplodnijim razdobljem smatra se period od 1985.- 1988. iz kojeg datiraju velike uspješnice koje i danas izvodi na koncertima , Ako me ostaviš, Jedan dan života, Sutra mi sude, Ti si pjesma moje duše, Ja nemam više razloga da živim, Svi pjevaju, ja ne čujem…
Mišo Kovač, legenda hrvatske estrade, kralj zabavne glazbe u Hrvata, svoje je vrhunce dosegao u bivšoj državi i bivšem sustavu kada je njegova karijera doslovce cvala, kada je pet puta proglašen pjevačem godine, a per fin, u osvit demokratskih promjena i hrvatske samostalnosti, 1989. okićen i titulom osobe godine u bivšoj Jugoslaviji.
Edi, gubitak Mišinog sidra
Osamostaljenje Hrvatske, rat, 90-te, njegova su životna i profesionalna prekretnica. Doživljava veliku osobnu, obiteljsku tragediju 1992. smrću 16-godišnjeg sina Edija, koji je bio pripadnik „Škorpiona“, specijalne postrojbe HV-a. Bio je to i gubitak Mišinog životnog sidra… Policija je službeno priopćila da se radilo o samoubojstvu, no Mišo i danas tvrdi da je njegov Edi ubijen. Iako je nakon tragedije obznanio da više neće javno nastupati, obećanje nije održao, naprotiv, zaredala je cijela serija njegovih tzv. oproštajnih koncetara, a Mišo, koji je imenu pridodao i svoje krsno-Mate, krenuo je u domoljubne vode ( Grobovi im nikad oprostiti neće, To je zemlja gdje žive Hrvati ( Herceg-Bosna)…
Smrt maloljetnog sina duboko je potresla i destabilizirala Mišu, a sudbina se pobrinula da mu taj gubitak bude i teži, pa je 90-ih izgubio i majku i mlađeg brata Ratka, a kći Ivana upala je u ralje ovisnosti. Mišo u alkoholizam i depresiju, što ga je 1999., u jednoj od kriza, dovelo do pokušaja samoubojstva kada si je „berettom“ propucao prsa. I preživio, oporavio se i nastavio gdje je stao. Krenuli su ponovo koncerti, hitovi, albumi, kompilacije Pjevaj legendo i Najdraže pjesme Miše Kovača koje doživljavaju dva platinasta priznanja.
Prvi se okušao u zagrebačkoj Areni pred 20 tisuća fanova 2009., a 2012. primio i Porina za životno djelo. Napokon, tek 2013. s Arsenom Dedićem, sugrađaninom s kojim je odrastao u istoj ulici, snima duet, kao neku vrst lokalpatriotske ostavštine,“Mi smo lišće iste grane“, no tim je granama trebalo dobrih 48 godina da se pjesmom dotaknu… Pjevao je Mišo 2014. i u Spaladium Areni u Splitu, održavao koncerte u zagrebačkom Lisinskom , a zadnji koncert u Šibeniku održo s klapom Teuta 2004. Evo će i za 950. obljenticu rodnog grada raširiti ruke šibenskoj publici i dati joj priliku da pjeva. S njim i bez njega. Jer, Mišo je danas „pjevač-dirigent“, koji i bez dirigentske palice kontrolira mase obožavatelja i svaki njihov otpjevani stih dobro naplati. Mišo je opor kao i njegov glas, tvrd, ali prijemčiv kod publike, iako nekako sirov, prepotentan do bezobrazluka, uvredljiv spram kolega čije uspjehe minorizira, a neuspjehe redovito predimenzionira, pjevač koji voli hiniti i velikog političkog pravednika, nadasve domoljuba. U politici je neartikuliran i krajnje nedosljedan, no, tko bi ga znao što mu je to u životu i trebalo.
Kralj jugo-estrade
Uoči prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj , stadionski pjevač bivše Juge, okićen svim priznanjima i nagradama s festivala iz propale države, govorio je kako će, ako HDZ dođe na vlast, napustiti zemlju jer za njega tu više nema mjesta. Poslije Edijeve smrti priklonio se HSP-u i paradirao u uniformi HOS-a. Kasnije je reterirao, sprijateljio se s Tuđmanom, pjevao na Općem saboru HDZ-a 2007., a dvije godine poslije na lokalnim izborima pomogao Željku Kerumu osvojiti mjesto splitskog poteštata. Bio je čak i svjedok u procesu Ivi Sanaderu, bivšem HDZ-ovom premijeru , zbog navodnog participiranja u stranačkim crnim fondovima iz kojih je dobivao ilegalni novac za svoje estradne zasluge i predizborne nastupe, pravdajući se da to čini jer je njegov Edi bio član HDZ-a, pa pjeva njemu u slavu a ne HDZ-u.
Mišo Mate Kovač nije nikad bio „neizlječivi Šibenčanin“ poput njegovih drugih glazbenih kolega, naprotiv, Split i Zagreb doživljavao je bližim i prirodnijim domom od šibenskog. Ali, Šibenčani su ga i kad ih je ignorirao, oduševljeno dočekivali i slavili. Svi će priznati, i tko ga voli, i tko ne voli, ili naprosto ne sluša, da taj može i brdo pomaknuti pjesmom. Čak i kad na stageu samo stoji, kad digne ruke i nerazgovjetno zafrflja kakav stari stih, ili se upusti u sasvim nesuvisle političke opservacije, kad promaši cijeli tonalitet, kad se čini nepriseban i izgubljen u vremenu i prostoru, ljudi mu opraštaju, ispraćaju ga s ovacijama i masovnim klicanjem. Što je to u Miši tako magično? Možda ta oporost u glasu, neka patetična tuga, emotivnost pjesama s kojima se mnogima nije teško identificirati, dugovječnost na sceni, i osobna tragedija koja izaziva empatiju i apriorni oprost za sve njegove promašaje u životu i glazbi. Ili njegova sklonost da nevjerojatnom lakoćom narodu prodaje svoju vehementnu odanost domovini satkanu na čistom poštenju, pravičnosti i kritičnosti, mada je povijest njegove političke (ne)promišljenosti zapravo povijest jedne egzemplarne nedosljednosti. Mišo je visokocijenjeni proizvod države koja je doživjela krvavu disoluciju i rat, jednog propalog sustava u kojemu je on ostvario sve i dosegao zvijezde, da bi u samostalnoj Hrvatskoj potonuo pod teretom osobnih tragedija i vraćao se s golemim kreditom i popustom publike koja je respektirala njegov minuli rad. Mišo je sav svoj gotovo polustoljetni glazbeni vijek dobro naplatio, njegovo je „čuđenje u svijetu“ čisto komercijalno, sračunato na masovni (ne)ukus i masovnu potporu puka od kojega vrlo dobro živi. I da ne promislite krivo, nemam ništa protiv našeg nacionalno osviještenog Mate, koji se poput Plenkovića u zreloj dobi sjetio hrvatstva i domoljublja, ali kakve veze to ima s kulturom, pogotovo onom koja bi imala biti spoj Šibenika na nacionalnu povijest?
