– Plenkovića znam godinama. Prema onom što ja znam, on bi pripadao liberalnoj struji SDP-a. Što Plenković radi u HDZ-u, to ne znam, ali to je njegova stvar – komentirao je ovih dana SDP-ov prvak Zoran Milanović kandidaturu Andreja Plenkovića (46) za novog šefa HDZ-a. Plenković je lideru oporbe odmah replicirao: „ Ja se jako dobro osjećam u HDZ-u i siguran sam da će članstvu HDZ-a goditi činjenica da netom nakon što sam istaknuo kandidaturu, vidim da panika u SDP-u i kod Zorana Milanovića ide vrlo brzo.“ Ima tu i istine i laži. Kako je politici i imanentno. Svakako, ulazak Plenkovića u domaću političku arenu, od dosadašnjih bezmalo krvavih izbornih korida, može napraviti relativno pristojnu predstavu u kojoj se razmjenjuju udarci, ali znatno manje bole…
Riječ na riječ i imamo verbalni duel na djelu, ali ovog puta dvojice ravnopravnih političkih takmaca. Obojica znadu baratati riječima bolje nego nekim drugim alatima, pa bi se dalo očekivati zanimljivo i iskričavo nadmetanje, ali oslobođeno primitivnih, prizemnih diskvalificirajućih „pjesničkih figura“. Možda će sraz ovih dvaju takmaca biti na korist obojici: Plenkoviću bi mogao injektirati nešto Milanovićeve drčnosti koja mu manjka kao manje-više salonskom političaru, a Milanovića natjerati na uglađeniju kampanju koja bi se više oslanjala na argumente a manje na aroganciju i cinizam. No, još je to račun bez krčmara, jer za koga će se HDZ odlučiti kao svoga novog lidera, tek ćemo vidjeti…
U HDZ-u se jako dobro osjeća (kako, zaboga?!)
Početno, međusobno mjerenje pulsa, čisto je testosteronsko, nimalo taktično. Valjda radi dinamiziranja nikad kraće izborne kampanje. Milanović je mogao i izbjeći ideološko svojatanje suparnika kao liberalnog SDP-ovca, jer to otvara pitanje zašto onda nije u SDP-u nego HDZ-u, zar je tako strašno među „crvenima“ da se radije odrekao vlastitog svjetonazora negoli priklonio Milanovićevom društvu. Još manje mu je trebala opaska kako ne zna što taj radi u HDZ-u. Jer, kako i sam domeće, to je njegova stvar.
S druge strane, Plenković bi i sebi i unutarstranačkoj umjerenoj frakciji „zajedničara- desnocentraša“, u koju vjerojatno ubraja i samog sebe, napravio veću uslugu da nije odmah krenuo u predizborni populizam tepajući raslojenoj, u krizu potonuloj stranci, kako se u njoj jako dobro osjeća. Ako znademo da Tomislav Karamarko nije otišao s HDZ-ova trona zbog odgovornosti za seriju promašenih poteza i nepobitno utvrđenog sukoba interesa u „aferi konzultantica“ koja ga potencijalno stigmatizira kao nacionalnog izdajnika, čak ni radi deficita podrške i povjerenja stranačkih prvotimaca koji su mu dojučer radosno pljeskali, nego zbog gubitka vlasti koja im je već bila u rukama, razborit čovjek se mora itekako zamisliti nad mentalnim stanjem te družbe „hrvatskih sokolova“. Ali i nad Plenkovićevim motivima. Kako se netko pošten i razuman može dobro osjećati u stranci čiji lideri redovito završavaju na sudu, per fin i stranka kao takva, zbog korupcije, kriminala , nota bene i možebitne – veleizdaje?! Nitko Plenkovića nije pitao kako se u HDZ-u osjeća, pa bi bilo mudro da o tome nije nep(r)ozvan ni govorio. Ali, budimo benevolentni i recimo da se prvi mačići u vodu bacaju, pa tako i ovi HDZ-ovog europarlamentarca…
Andrej Plenković kao potencijalni Karamarkov nasljednik na čelu HDZ-a svakako je dobra vijest. Naročito za hrvatsku demokraciju i tzv. političku uljudbu. Manje za SDP i Zorana Milanovića. Koji će se morati „presložiti“. Po mogućnosti uspješnije od Karamarka… Paradoksalno je da je Plenkovićeva kandidatura bolje primljena u hrvatskom društvu an gro, negoli u samom HDZ-u. A što to govori? Prije svega, da između Plenkovića i njegove eventualne sljedbe nema puno poveznica. Ne govore istim jezikom, nemaju ni sličan mentalni sklop, još manje prioritete, politiku radikalno drugačije razumiju, na govor mržnje bitno različito gledaju, većini je sav politički fokus na prošlosti i ideološkim prijeporima, a Plenkoviću na budućnosti, gospodarskom i demokratskom prosperitetu, modernizaciji i razvoju države. Ukratko, uglavnom se ne razumiju, pa je doista vrlo dvojbeno kako misle zajedno na dnevnoj, operativnoj bazi funkcionirati.
Lako je bilo u Bruxellesu sjediti u Europskom parlamentu s onima koji su odavno usvojili demokratske standarde i vladavinu prava kao temeljnu odrednicu civilizirane države. I biti jedan od njih, govoriti istim jezikom, i kada se drugačije zove, i razumjeti se s njima i kad drugačije misle. Ali, kako se snaći u domaćem „buretu baruta“, kako neutralizirati ekstremne radikale a afirmirati umjerene konzervativne demokršćane odane demokratskim načelima i poštivanju zakona? Može li Andrej Plenković u današnjem HDZ-u biti autoritet i lider ? Može li neutralizirati, što ne i ekskomunicirati, jednog filoustašu Zlatka Hasanbegovića koji je samo na štetu i HDZ-u i Hrvatskoj? Kolike su, zapravo, realne Plenkovićeve šanse da u ovoj, unutarstranačkoj HDZ-ovoj utakmici, zakazanoj za 17. srpnja, pobijedi?
Može li diplomat Plenković bez rukavica
Pravnik, političar i diplomat Andrej Plenković je hvarskih, dalmatinskih korijena, ali rođen u Zagrebu 1970. U Hrvatski sabor je izabran za zastupnika 2011., a već 2013. postaje jedan od 12 hrvatskih članova- promatrača u EU parlamentu. Diplomirao je na zagrebačkom Pravnom fakultetu i to s temom o institucijama Europske zajednice što sugerira kako je priželjkivao diplomatsku karijeru. Preko Zaklade Robert Schuman 1993. odrađuje staž u Europskoj pučkoj stranci u EP-u, a dvije naredne godine boravi u hrvatskoj misiji pri EU. Magistrirao je međunarodno pravo , a za svaki slučaj položio i pravosudni ispit (ranih 2000-tih). Od 1994. do 2002. radi kao diplomat u Ministarstvu vanjskih poslova, a od 2002.-2005. je zamjenik šefa hrvatske Misije pri Europskoj uniji u Bruxellesu, te od 2005.- 2010. zamjenik hrvatskog veleposlanika u Francuskoj. U travnju 2010. imenovan je za državnog tajnika za europske integracije u hrvatskoj Vladi. Danas je zastupnik je u EU parlamentu i član kluba europskih pučana. Prvi je hrvatski zastupnik koji je govorio na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta, neposredno nakon ulaska Hrvatske u EU. Govori nekoliko stranih jezika i u osnovi je sve što Karamarko nikad nije bio. Neka vrst kontrapunkta bivšem šefu HDZ-a. Koji je još nedavno, kao jedini kandidat, dobio masovnu potporu (preko 90 tisuća glasova) „zajedničara“ i to u neposrednim izborima, po prvi put po načelu „jedan član , jedan glas“. Ako prije samo dva mjeseca HDZ oko Tomislava Karamarka mogao biti tako homogen, nakon svih njegovih egzemplarnih neuspjeha, neuvjerljivog izbornog rezultata koji ih je primorao na paktiranje s Mostom i sustavnu izloženost njihovim ultimatumima, pa i poniženjima, kako je moguće da sada njegovom antipodu, Andreju Plenkoviću, ta ista družba dade makar približnu potporu?
Plenković službeno još figurira kao jedini kandidat. Neslužbeno, pretendenata na prvu poziciju u HDZ-u ima puno, od Tomislava Tolušića i Olega Butkovića, preko Ivane Maletić i Darka Milinovića, moguće i Mira Kovača, do Milijana Vase Brkića. S obzirom na prevalentni profil članstva u HDZ-u, i organizacijske i ine vještine kojima raspolaže, da se Brkić kandidira, vjerojatno bi imao najveće izglede. Ovako, onaj komu Vaso dade potporu, iza koga on stane svojom stranačkom reputacijom i lobističkim angažmanom, objektivno ima najviše razloga za miran san. Jer sva logistika i infrastruktura HDZ-a počiva na Brkiću, što mu osigurava neusporedivo najveći utjecaj u stranci.
Komu Vaso, tomu djevojka ( HDZ)
Karamarko je to znao, uostalom, uz njegovu pomoć je i preuzeo HDZ od Jadranke Kosor, koju je naglavce izjurio iz stranke. A kad mu je Vaso, s kojim je drugovao godinama profesionalno i privatno, stvarajući mrežu svojih pouzdanika u represivnom aparatu, u policiji i obavještajnoj zajednici, servirao loptu na volej, a ovaj bez greške zabio gol svojoj prethodnici, postao mu je smetnja. Pokušao ga je deklasirati, poniziti, poigravao se s njegovim ministarskim kandidaturama, isturio ga na brisani prostor gdje je lako izgubio glavu i završio na margini politike. Doduše, utješno je izabran na mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a, kao da je anticipirao Karamarkovu budućnost, i kad je ovaj pao, Vaso je u stranci postao broj 1. Navodno je imao plan koji sigurno dobija. I to baš s Plenkovićem. O podjeli političkog plijena. Svjestan svojih limita, Brkić je, navodno, planirao preuzeti uzde HDZ-a, a premijersku fotelju prepustiti Plenkoviću. I tako bi svi bili zadovoljni i namireni… No, Plenković se kandidirao za šefa stranke, pa se ispostavlja da Vasi ništa ne bi ostalo. Osim vječitog „drugog plana“. Pozicije zamjenika. Hoće li u takvim okolnostima Brkić poduprijeti kandidaturu eurozastupnika ili će se okrenuti Ivani Maletić, kako neki spekuliraju, koja dolazi iz istih europarlamentranih klupa, ili će možda i sam ući u utakmicu, vidjet ćemo. Ali, bez Milijana Brkića bit će teško do pobjede. Ma kako zvučalo apsurdno, ali, da se kojim slučajem Plenković mora referendumski testirati kod hrvatskih građana, moguće bi bolje prošao nego kod svojih HDZ- ovaca. Osim, ukoliko na vrijeme, u duhu „dobre tradicije“ HDZ-a ne dobiju naputak za glasanje. Bez kojega je većina u HDZ-u posve dezorijentirana…
