Veljko Kajtazi (56), saborski zastupnik koji u hrvatskom parlamentu predstavlja čak 12 nacionalnih manjina, među kojima romsku i židovsku, priklonio se službenoj komemoraciji jasenovačkih žrtava ustaškog genocida koja će se održati 22. travnja u organizaciji Spomen-područja Jasenovac. Dakle, državnog establishmenta. Nije bio u koloni pijeteta i sjećanja u petak, 15. travnja, kada su jasenovačkim stratištem prošli predstavnici Koordinacije židovskih općina predvođeni predsjednikom Ognjenom Krausom. Ni Srpskog narodnog vijeća na čelu s Miloradom Pupovcem, ni talijanske nacionalne manjine i nekoliko manjih političkih stranaka koje antifašizam drže temeljnom civilizacijskom stečevinom a ne prigodničarskim ukrasom na reveru. Zašto je odabrao baš oficijelnu, od čak tri ovogodišnje jasenovačke komemoracije? Zastupa li Kajtazi u Saboru zapravo samo Rome, na čiju se odluku poziva, ili, za pravo reći, osobne interese koji se najbolje ostvaruju u sinergiji s vladajućim strukturama?
Kajtazi je rođen u Kosovskoj Mitrovici (1960.). U Prištini je završio Višu elektrotehničku školu, u Splitu Višu trenersku, a Vojnu akademiju u Sarajevu (VŠS – inženjer elektrotehnike, k tome sportaš reprezentativac i trener karatea, kako stoji u njegovoj službenoj zastupničkoj biografiji). Uz ostalo, pri Županijskom sudu u Zagrebu položio je i ispit za stalnog sudskog tumača za romski jezik. U Saboru je od prosinca 2011. kada započinje njegov prvi zastupnički mandat, koji je ponovo osvojio na izborima u prosincu 2015. Član je Kluba zastupnika HNS-a. Zastupa austrijsku, bugarsku, njemačku, poljsku, romsku, rumunjsku, rusinsku, rusku, ukrajinsku, tursku, vlašku i židovsku manjinu. Bio je predsjednik Saveza Roma u Hrvatskoj Kali Sara, a iz toga vremena datira i njegova izvanredno dobra suradnja sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem čijem se zastupničkom klubu u Saboru, navodno, sprema pridružiti.
Tako malo Roma, a tako malo brige o njima…
Danas će, međutim, reći kako nakon njegova odlaska s čelne pozicije u Savezu, Kali Sara više nije dobila gradsku potporu ni za jedan svoj projekt. Možda će se stvari stubokom promijeniti kada Kajtazi postane i formalno dio Bandićeva tima. Makar onog zastupničkog… U svijetu danas ima 25 milijuna Roma, u Hrvatskoj, kako je kazao romski zastupnik u Intervjuu tjedna Hrvatskog radija. Po popisu stanovništva iz 2011.ih je oko 17 tisuća, ali se procjenjuje da je realan broj između 38 i 44 tisuće. „Tako malo Roma, a tako malo brige se o njima vodi“, gotovo je zavapio Kajtazi, istodobno ne štedeći riječi hvale za bivšu ministricu graditeljstva Anku Mrak Taritaš koja im je pomogla u legalizaciji čak 1200 romskih objekata. Tvrdio je Kajtazi donedavno da je za manadata Milanovićeve vlade za romsku zajednicu napravljeno više nego za svih prethodnih vlada zajedno. U pogledu stanovanja, obrazovanja, zdravstva… Problem je zapošljavanje. Osobito u javnim ustanovama. Brojkom i slovom, kaže, danas samo pet Roma radi u javnim službama. Jedan od njih bio je i sam. U zastupničke klupe je stigao iz Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Ali, danas se ne bi tamo vratio, radije bi se politički prilagodio. Pohvale „bivšima“ nekako su se brzo otopile s gubitkom vlasti, pa je ukupan odnos prema ex –Vladi reduciran na odnos prema ex-ministrici Milanki Opačić. Kojoj Kajtazi neće nikad oprostiti… – Mogu shvatiti da nije imala vremena doći na obilježavanje naša tri praznika, da za to nisu imali vremena ni njezini zamjenici, pa čak ni tajnica. Ali ne mogu joj oprostiti što nije poslala ni telegram, nije nam čestitala niti se zbog nedolaska ispričala.“ Od Oreškovića i Karamarka očekuje bolje razumijevanje Nacionalne strategije Roma koja je najbolja „romska strategija“ u regiji, ali joj manjka odgovornosti za provedbu. Očekuje li iskreniji i pošteniji odnos spram povijesti? Vjerojatno ne, ali mora biti da Kajtazija to baš osobito i ne tangira. Njegovi su prioriteti drugačije posloženi…
Ni svaki 22. travanj nije isti (!)
Nikada se u Hrvatskoj dosad nije dogodilo, svim prijeporima oko broja žrtava i karaktera logora u Jasenovcu usprkos, da se organiziraju čak tri komemoracije na tom mjestu, istim povodom. Ove godine, nakon Koordinacije židovskih općina, Spomen područje Jasenovac, nekadašnji zloglasni koncentracijski logor iz NDH, pohodit će državni vrh 22. travnja, na dan proboja logoraša, a potom i Savez antifašista 24. travnja. Po prvi put neće biti jedinstvene komemoracije na kojoj bi se svi zajedno, državna nomenklatura, političke stranke i predstavnici žrtava poklonili sjeni mučki ubijenih samo zato što su pripadali drugoj rasi, vjeri, naciji, ili ideologiji. Iako nikad nije precizno utvrđen broj žrtava u Jasenovcu, navodno ih je u razdoblju od kolovoza 1941. do 22. travnja 1945. smaknuto preko 83 tisuće, uglavnom Srba, Roma, Židova i Hrvata antifašista. Premda su Romi po rasnim zakonima Nezavisne države Hrvatske bili „drugorazredna ljudska vrsta“ koju je trebalo u ime čistoće hrvatske države i nacije, likvidirati, Kajtazi je izabrao komemorirati jasenovačke, dakle i romske, žrtve s onima koji sustavno rehabilitiraju i revitaliziraju ustašku NDH. S onima koji relativiziraju ustaški zločin, uz ostale, i nad Romima. Kako to kaže predsjednik Koordinacije židovskih općina, Ognjen Kraus, na djelu je lavina koja se kotrlja preko godinu dana, „i podsjeća na ono što se događalo u tzv. NDH 1941., a počelo je u Njemačkoj 1933.“ Je li moguće da jedan obrazovani, socijalizirani pripadnik romske manjine benevolentno gleda na takav grijeh struktura, koristeći kao alibi tek činjenicu da su Romi u Jasenovac uvijek odlazili odati počast žrtvama 22. travnja ? Ali, ni svaki 22. travnja nije isti… Prvi ozbiljan signal da desna koalicija na vlasti želi reafirmirati vrijednosti ustaškog režima bio je izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, povjesničara, nota bene znanstvenika, koji se u svojim „ranim radovima“ i kasnijim, pa i recentnim, istupima otvoreno legitimirao kao NDH-nostalgičar, svojevrsni ideološki sljedbenik političke misli poglavnika, Ante Pavelića. Kada je zagrebačkim ulicama marširala masa od nekoliko tisuća razjarenih desničara koji su uz ustaške poklike „Za dom spremni“ tražili „glavu“ predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, evidentno samo zato što ne pripada „čistoj hrvatskoj rasi“, državni vrh je hinio da se ništa ne događa, nijemo, šutke je čekao da rulja odradi svoje. Nikada ni riječi osude, ni pokušaja da se zaustavi val proustaške euforije podgrijane velikim očekivanjima „od naših, koji su došli na vlast“, a koji su bogme, širokogrudno stali iza takve primitivne, ali opasne reafirmacije kolaboracionističke, fašističke NDH tvorevine.
Iznuđene osude ustaštva
U današnjoj Hrvatskoj ne samo da više nije posebno zazorno čuti povik „Za dom spremni“, neki ga čak, sasvim ozbiljno priželjkuju promaknuti u službeni pozdrav Hrvatske vojske . Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović na utakmici Hrvatska- Izrael ne čuje skandiranje onih koji su, ne za dom, nego za kompromitiranje svoje države uvijek spremni, a i kad je na to upozorena neće joj pasti na pamet, osim formalne, iznuđene osude, pozvati na primjenu zakona. Njoj ne smeta sramna relativizacija ustaških zločina u filmu Jakova Sedlara, ciničnog naslova „Jasenovac- istina“, a tomu sramnom falsificiranju povijesti i negiranju zločina i žrtve, dolazi aplaudirati, razumije se, i ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Nema prave, iskrene osude takvih pojava jer su one u međuvremenu postale prirodna atmosfera u kojoj se razvija cijeli sustav. Veličanje zločinačkog režima postaje poželjan oblik ponašanja, a oni koji ga osuđuju, i na to zlo ukazuju, stigmatiziraju se kao jugofili, sljednici totalitarne komunističke i boljševičke ideologije. Koja, kako to veli šef HDZ-a, pače prvi potpredsjednik Vlade, Tomislav Karamarko, diže glavu i sve opasnije prijeti. Ma kakav boljševizam i komunizam? Gdje, kada, u kakvom se to obliku i pojavnosti manifestiralo? Iz kojeg je to filma Karamarko izašao?! U takvim okolnostima, ma koliko da je žalosno, nije začudno što je i Jasenovac dobio tri odvojena komemorativna skupa. Kako se obitelji žrtava jasenovačkog koncentracijskog logora mogu pokloniti svojim mrtvima uz rame s onima koji rehabilitiraju i sve glasnije slave njihove egzekutore? Zar to doista nimalo ne smeta Veljka Kajtazija koji u parlamentu zastupa i Rome i Židove koji su na jasenovačkom startištu među najbrojnijim stradalnicima? A i sam kaže kako je velika greška što se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i premijer Tihomir Orešković nisu ogradili od svakog pokušaja revitalizacije NDH odmah. Umjesto što su čekali „lekciju“ od veleposlanika SAD-a kojemu su pitanja holokausta dio opisa posla. Što svjedoči o neiskrenosti ali i nezrelosti hrvatskog establishmenta, koji tek pod pritiskom moćnih „mentora“ verbalno disciplinira ostrašćeni puk na čijim je jarbolima, puneći ih godinama nacionalističkim, proustaškim vjetrom, i stigao na poziciju vlasti. Grabar Kitarović, kao smjerni „američki đak“, nakon veleposlanikova „ribanja“, obilato se posipa pepelom izražavajući zabrinutost zbog ponovnog jačanja ideoloških podjela, osobito u pogledu obilježavanja stratišta u Jasenovcu. – Nezavisna država Hrvatske je najmanje bila neovisna- kazat će post festum definiranog jasenovačkog „triptiha“- i najmanje je štitila interese hrvatskog naroda, a ustaški režim je bio zločinački režim- odjednom spoznaje Grabar Kitarović. I premijer Tihomir Orešković naglo nalazi hrabrosti u ime Vlade i osobno, osuditi zločine ustaškog režima, pozivajući se štoviše i na samog blaženog Alojzija Stepinca koji je, veli premijer, Jasenovac nazvao najvećim logorom smrti. Žali naš premijer zbog politizacije Jasenovca jer to vrijeđa, veli, i žrtve i njihove obitelji, ali nanosi i veliku štetu hrvatskoj državi.
Je li Kajtazi izdao Židove, pa i Rome?
Zar se to sustavno ne događa u ovoj zemlji, i kada američki i ini međunarodni dužnosnici o tome ne govore i zbog toga kod hrvatske vlasti ne prosvjeduju*? I zašto i mimo njihovih prigovora i upozorenja premijer i predsjednica ne reagiraju, zbog čega ne rade svoj posao i ne poštuju hrvatske zakone prozivajući institucije da postupaju? Per fin, zašto jedan manjinski zastupnik čuvajući vlastiti integritet i politički kredibilitet nije digao glas protiv reustašizacije Hrvatske, nego se udvornički, računajući da bi mu se to moglo honorirati, priklonio onima koji ovu državu reustašiziraju? A onako, teoretski, da se zatekao tamo gdje se skandira „Cigani, Cigani“, ustao bi i napustio to mjesto. Ako bi se njega pitalo, trebalo bi prekinuti i prijenos utakmica na kojima se čuju proustaški i slični poklici. Ali, praktično, ako ga se „ne pita“, mudro šuti i pravi se da nije odavde… Kao civiliziran čovjek, humanist, borac protiv diskriminacije koju osjeća i na vlastitoj manjinskoj koži, zagovornik poštivanja ljudskih prava i sloboda imao je obavezu javno prozvati one koji to čine, osuditi njihove opasne revizionističke eskapade i pokazati nomenklaturi da ni kao čovjek ni kao zastupnik to ne može prihvatiti. Zašto je šutio? Zbog čega, i sada, u trenutku podjele oko onoga što Jasenovac uistinu znači i jest, ponizno, ili proračunato, pristaje biti na strani onih koji u Jasenovac odlaze licemjerno, radi političke korektnosti kojom se žele predstaviti civiliziranom svijetu, no s figama u džepu? Komemoriranje mora biti čin iskrenosti. Zašto Veljko Kajtazi nije na strani žrtve, iako je formalno i u Saboru zastupa? Je li izdao Židove, umjesto da brani njihove interese, ako ni zbog čega zato što mu je to posao? Na komemoraciji 15.travnja nije bio jer, tvrdi, nije pozvan. Valjda su ga zaboravili, reći će u Intervjuu tjedna, Hrvatskog radija. Odlazak na službenu komemoraciju 22. travnja za njega nije politička odluka, nego izraz volje 90 posto romske zajednice, Saveza Roma u RH Kali Sara, okupljenih u 40-ak udruga s oko 350 članova. Učinit će ono što od njega traži većina. Da, ali Roma. No on je i zastupnik židovske manjine. Je li njih konzultirao oko ove odluke. Ne, njihovo mišljenje nije dobio. Je li ga tražio? Vjerojatno nije…
Nije Kajtazi jedini “cigo” u Saboru…
Ali, svoju širokogrudnost i neopredijeljenost ( ma što to značilo u slučaju Jasenovca) , romski zastupnik demonstrirat će i odlaskom na treću, antifašističku komemoraciju. Naravno, ukoliko dobije od njih poziv. A ako mu ga uskrate? Naravno, tada će službeno komemoriranje žrtava Jasenovca s onima koji rehabilitiraju egzekutora, biti jedino na kojemu će se Kajtazi pojaviti. Svim likvidiranim Romima i Židovima, koje danas zastupa u državnom parlamentu, unatoč. Veljko Kajtazi, pripadnik romske manjine, ima svoje prioritete. – Stav je romske zajednice – ističe- da se počast svim stradalima u Jasenovcu mora odati 22. travnja, ali isto tako ističem činjenicu da je stav romske zajednice kako se stradanje Roma mora obilježiti i 2. kolovoza na Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve Holokausta. Poštuje Kajtazi odluke židovskih i srpskih organizacija, baš kao i stavove veleposlanice Izraela u Hrvatskoj i dijeli njihovu zabrinutost zbog događaja radi kojih su otkazali dolazak u Jasenovac na „službeni datum“. Zabrinut je i što još uvijek nije imenovan Savjet Spomen- područja Jasenovac, i što se i to nepotrebno, kako veli, politizira. Ali, oni koji su 15. travnja komemorirali žrtve u Jasenovcu ne predstavljaju ukupnu populaciju srpske i židovske nacionalne manjine u Hrvatskoj, čemu on mora težiti kad je riječ o Židovima koje po funkciji zastupa u Saboru. Jer i 22. travnja u Jasenovcu će biti predstavnik židovske zajednice. Branko Lustig, odnedavno omiljeni Židov hrvatskog državnog vrha. No, koga, gospodine Kajtazi, doista zastupa Lustig , koje to židovske organizacije u Hrvatskoj? Neki spekuliraju kako se romski zastupnik odlučio na ovakav prorežimski potez anticipirajući potencijalne koristi od njegove kooperativnosti s vladajućom strukturom. U taj kontekst spada i pristupanje Bandićevom klubu zastupnika. Što Kajtazi zanimljivom opservacijom demantira: „Ja sam u Klubu HNS-a od prošlog mandata. Ne želim otići da se ne kažu Cigo mijenja klubove…“ Ako je to jedini razlog, može slobodno mirne savjesti otići, jer nije Kajtazi jedini „cigo“…
