Portret tjedna/Ana Lederer, zamjenica ministra kulture:
“Rastrošna Trnoružica” u misiji redizajna nacionalne kulture

Imenovanjem bivše intendantice zagrebačkog HNK, takozvane rastrošne Trnoružice nacionalnog teatra, Ane Lederer (52), zamjenicom ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, stvari su se, što se hrvatske kulture u nadolazećem razdoblju tiče, sasvim jasno definirale i zaokružile. Prva žena na čelu HNK, s dva intendantska mandata iza sebe, s bezbroj kontroverzi, otpora i osporavanja koja je izazivala vodeći tek jednu nacionalnu kazališnu kuću, sada je u prilici odlučivati o ukupnoj hrvatskoj kulturi, svim njezinim relevantnim institucijama, njezinim programatskim orijentacijama, distribuciji novca i „egzekuciji“ nepoćudnih. Dio kulturnih djelatnika Lederer je i dosad optuživao upravo za deficit slobode kritičkog mišljenja, gušenje kreativnosti i strah od glasanja, protivnog „službenom“. Njezino bi imenovanje, u tom smislu, moglo biti zloguka poruka svima koji nisu spremni pognuti glave i odreći se vlastitosti…

Hasanbegović je prvim svojim potezom koji je kao ministar povukao, jasno demonstrirao što mu je prioritet: upravo zatiranje svakog neovisnog, kritičkog i slobodnog glasa koji nije na fonu njegova revizionističkog svjetonazorskog zastranjenja. Ukidanjem Povjerenstva za dodjelu sredstava neprofitnim medijima, likvidirao je, pod vječno prolaznom stigmom režimskih, sve nezavisne, neprofitne medije. U tome, besumnje, ima punu potporu svoje zamjenice, koja, kako tvrde njezini oponenti, a u dva mandata obilato ih je okupila, ni u HNK slobodnomisleće nije podnosila. Dakle, što nas čeka s takvom „posadom“ u kulturi, koja, nažalost, u svojoj ingerenciji drži i medije?

Zamjenica u novom nepotizmu…

– Izbor Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture smatram sjajnim izborom premijera Tihomira Oreškovića- izjavila je egzaltirana zamjenica, vjerojatno smišljeno naglašavajući premijerovo autorstvo u tom odabiru kojemu je on, zapravo, samo dao završni, formalni touch. Za oduševljenje Hasanbegovićem kao ministrom Lederer ima i privatni razlog. Njezin nevjenčani suprug Ozren Prohić u bliskoj je rodbinskoj vezi s ministrom. Kako neki mediji navode, zajednički im je djed, Sabrija Prohić, pa je Lederer ponovo u nepotizmu.
– Na dužnost u Ministarstvo sam došla na poziv ministra Hasanbegovića. Već tri tjedna intenzivno razgovaramo o resoru i mogu reći da vrlo slično razmišljamo o brojnim lošim točkama našeg ministarstva. U izuzetno sam dobroj suradnji s ministrom Hasanbegovićem- zadovoljno je izvijestila javnost, na njihovu svekoliku radost. Nije krila i kako je sretna „ da je ministru napokon dopušteno da se jasno ideološki pozicionira jer je na njega pokrenuta neviđena medijska haranga koja mu nije dopustila do sada izgovoriti ono što on doista misli(?!)

– Iznimno mi je žao da se Hrvatsko društvo dramskih umjetnika, čiji sam i sama član, ne bavi strukovnim problemima. Manji dio članova je podigao, po meni, nepotrebnu medijsku buku – smatra Lederer, najavljujući dijalog i najbolje moguće rješenje. – Mi definiramo svoju kulturnu politiku (zar se ne radi o nacionalnoj? op.a.). Vrlo brzo ćemo objaviti našu strategiju i osnovne točke naših nastojanja, a svakako je uporište ojačavanje velikih kulturnih institucija- rekla je, izrijekom negirajući bilo kakve smjene na vrhu riječkog i zagrebačkog HNK, kao obične insinuacije, jer, veli Lederer, „ nema podjele na naše i vaše!“ Zanimljivo će biti vidjeti to profesionalno i političko suglasje, ili makar toleriranje, ministra Hasanbegovića i riječkog intendanta Olivera Frljića, primjerice…

Stručne referencije i obiteljski kazališni  background

Publicistkinja, teatrologinja, bivša intendantica HNK u Zagrebu, Ana Lederer ima neupitne, formalne, stručne referencije za posao koji je preuzela, ima i obrazovanje i iskustvo, čak i umjetnički obiteljski background. Njezin otac Petar Šarčević, kazališni redatelj i dugovječni direktor Drame zagrebačkog HNK, majka Marliza , sopranistica u zboru, pridonijeli su njezinoj profesionalnoj okrenutosti teatru u kojemu je de facto provela djetinjstvo. Diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2002. i doktorirala. Bila je znanstveni novak na projektu „Enciklopedija hrvatske književnosti“ u Zavodu za književnost Filozofskog fakulteta, radila je na Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta u HAZU kao znanstveni suradnik, uređivala je kazališnu rubriku u „OKU“, surađivala kao scenaristica i voditeljica u obrazovno-znanstvenom programu HTV-a, uređivala Biblioteku ITD u Znanju, bila glavna urednica časopisa „Kazalište“, pročelnica u Odjelu za kazalište i film Matice hrvatske, članica umjetničkog savjeta GDK „Gavella“, izbornica 15. Marulićevih dana u Splitu.

Objavljuje književne i kazališne kritike, eseje i znanstvene radove u časopisima i novinama još od 1989., članica je Matice hrvatske, Hrvatskog centra ITI- UNESCO i Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, kolumnistica, autorica pet stručnih knjiga, od kojih su tri i nagrađene. Izabrana je 2005., kao prva žena, za intendanticu HNK u Zagrebu gdje je odradila dva uzastopna mandata. Uz puno prijepora, buke, polemičkih tonova i glasnih otpora, kritika za neuredno i neodgovorno vođenje financija HNK, opaski zbog nepotizma, zapošljavanja bez natječaja, postavljanja na scenu HNK najskupljeg baleta u povijesti ove nacionalne kazališne kuće, prigovora zbog političkih veza koje su je održavale na poziciji intendantice, svim poskliznućima u radu unatoč…

Doživjela je i osobnu obiteljsku tragediju. Njezin suprug Gordan Lederer HTV-ov snimatelj, s kojim ima petogodišnju kćer, poginuo je u Domovinskom ratu 1991. od snajperskog hica, kod Hrvatske Kostajnice. Znala je ne jednom reći, kad je to uspjela preživjeti, da može i sve drugo. Bogme je i preživjela, do kraja mandata, sve do 2013. Pa i kada se činilo da joj je u teatru definitivno odzvonilo…

S kritičarima na sud!

Optuživali su je za nepotizam, tvrdeći da je svoga nevjenčanog supruga, opernog i dramskog redatelja Ozrena Prohića promaknula u „kućnog redatelja“, koji ima privilegij režiranja u nacionalnom kazalištu. Spočitavali su joj da u HNK dovodi minorne inozemne redatelje, da predstave HNK nemaju zapaženih gostovanja, da na sceni HNK manjka angažiranih, polemičkih predstava koje bi tematizirale aktualno stanje u društvu… Na takve je kritike odgovarala :“ Pa nije valjda polemičnost i angažman stvar samo izvanjskog, stvar imitacije životnih činjenica, površne eksplicitnosti?! Teatar je mnogo slojevitija umjetnost“. I jest, ali kad bježi od (umjetničke) interpretacije realnosti u prošlost, onda s njom nešto opasno nije u redu…

Polemizirala je javno i žestoko s „kulturnom opozicijom“ predvođenom s Mani Gotovac, Vitomirom Lončar, Snježanom Banović… S potonjom se našla i na sudu zbog teksta objavljenog u Jutarnjem listu (30.siječnja 2010.) o nedodirljivosti intendantice HNK Ane Lederer koju Banović naziva „računovotkinjom HNK“, i dovodi u vezu sa Sanaderovima. HNK i Lederer podigli su tužbu za klevetu protiv Banović, a nakon četiri godine sudski je spor okončan u korist autorice teksta koja je tada izjavila da je od „teatrologinje njezina kalibra očekivala odgovor u vidu polemike, a ne tužbu koja nikome nije trebala- ni njoj, ni HNK, ni meni“.
Vitomira Lončar sustavno je ukazivala na njezin nemar spram proračunskog novca, na njegovo neodgovorno trošenje. Nova intendantica Dubravka Vrgoč izjavila je da je od Lederer naslijedila obveze od oko 8,5 milijuna kuna duga, i samo 250 tisuća kuna na računu, što je Lederer hladno demantirala tvrdnjom kako je račun ostavila pozitivan, baš kao što je i radila…

Najžešći obračun s njom je vodila dramaturginja i teatrologinja, dugogodišnja intendantica dviju nacionalnih kazališnih kuća, riječke i splitske, Mani Gotovac. Optužila je, otvorenim pismom u Nacionalu, sročenim u „Devet pitanja za Anu Lederer“, za strahovladu, za gušenje kreativnosti i kritičkog mišljenja u teatru kao pozornicu za loše predstave koje nitko ne poziva na gostovanje. Prozvala je „časnim Jezerincem“ aludirajući na njezino „vojno upravljanje“ kazalištem, kao da je riječ o vojnom ordinarijatu…
– Gospođo Lederer, je li Vi možda mislite da je kritika zabranjena pojava u našem društvu i u Vašem kazalištu? Zar ne znate kako sam pojam teatra eo ipso uključuje i pojam kritike- pitala je Mani u svom otvorenom pismu, prigovarajući joj zbog zapošljavanja bez natječaja i otkazivanja bez objašnjenja, za dosljedni sukob interesa, za dvojbeni programski identitet teatra koji i u imenu nosi atribuciju hrvatskog, a odbija igrati hrvatske suvremene pisce.

Jasenovac, licemjerje nove “kulturne nomenklature”

Lederer odgovara prizemnim pokušajem dikvalifikacije Mani Gotovac čije „mahnitanje“ na račun svoga rada, prati, veli, mjesecima zadivljena njezinim „talentom za privlačenje nevjerojatne pozornosti na sebe, pa Vam čak i danas kao sedamdesetgodišnjoj umirovljenici mediji naprosto ne mogu odoljeti“. S Vama ne treba polemizirati, Vas bi trebalo raskrinkavati – poručila je svojoj kritičarki Lederer. I „raskrinkala“ Mani Gotovac kao „falsifikatoricu“ koja tuđe misli potpisuje svojim imenom, skromnim opusom u bazi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, tek „nešto sekundarne teatrološke literature“, pa joj ne osporava da je bila novinarka, urednica i kritičarka, ali teatrologinja nikako. Sve optužbe na svoj račun Lederer demantira, a svojoj vehementnoj kritičarki koja je poziva na ostavku, s cinizmom poručuje kako se ne sjeća da je ikada neki intendant podnio ostavku na zahtjev neke umirovljenice, pa ni ona ne kani udovoljiti toj želji…

Ukratko, Lederer polemiku svodi na osobnu razinu, k tome tipično žensku (sedamdesetgodišnja umirovljenica, kaže za Mani) i zlobno, tračerski diskvalifikatorsku (sebe naziva javno dosadnom osobom jer na posao ne dolazi alkoholizirana, ne zabavlja se po HNK-ovskim vilama, ne priča javno o svom seksualnom životu, i nije celebrity!)
Što smo dakle dobili u Ministarstvu kulture? Dvojac koji je naumio provoditi „svoju kulturnu strategiju“ dosljednom „egzekucijom“ svih kritičara i neistomišljenika, istodobno zamagljujući pogled javnosti na bitno, licemjernim odabirom posjeta Spomen-području u Jasenovcu kao prioritetom nove „kulturne nomenklature“. Unatoč tomu što je još jučer ministar Hasanbegović izražavao nerazumijevanje za potrebu državnog pokroviteljstva nad komemoriranjem jasenovačkih žrtava. Iz tog prvog poteza čita se cijela Hasanbegović-Lederer strategija kao puka paradna farizejština iza koje će se službeno odigravati tiha likvidacija kritičkog mišljenja i djelovanja kao remetilačkog faktora svake autoritarne vlasti. Što bi rekla ministrica „socijale“ Bernardica Juretić, samo nam Bog može pomoći…