Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović na današnjoj sjednici Vijeća uza obranu (Foto: Vlada RH)
Hrvatska danas ne radi. Državni je praznik. Dan državnosti. Ali, da tkogod provede anketu među građanima o razlozima današnjeg prazničkog nerada, bilo bi neprihvatjivo malo onih koji bi znali kazati koji to praznik Hrvatska danas slavi. Mora se priznati da nije tako oduvijek. Dok je Dan državnosti obilježavan 30.svibnja, kako je izvorno utvrđeno, što je potrajalo za Tuđmanova života, zapravo sve do 2001., bio je to veliki nacionalni praznik koji je dobio čak i svoje estradne, domoljubne rime. Rime su ostale, ali kako se promijenio datum s 30.svibnja na 25.lipnja, i pjesma je nekako utihla…
Pokazalo se dosad svaki put da intervencije u praznički kalendar nisu mudre, pa i kad su posve utemeljene, kao što je bio slučaj s promjenom praznika državnosti, a redovito su kontraproduktivne. Narod zbunjuju, i ono što su jednom naučili, kad izgubi smisao teško je nadoknaditi novim značenjem. Nikad 25.lipanj nije prihvaćen ni približno kao 30.svibanj. Mada u smislu stečene državnosti i neovisnosti samostalne Hrvatske ima neusporedivo veću težinu…
HDZ već neko vrijeme najavljuje povratak „na staro“, ukoliko na izborima osvoji vlast. Jedan od hrvatskih ustavotvoraca i „zajedničarskih“ prvoboraca, vječiti Vladimir Šeks, danas u funkciji savjetnika predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović, promjenu datuma današnjeg praznika naziva „žalosnom i nesretnom zbrkom“ koja je nastala 2000. i 2001. odlukom tadašnje vladajuće koalicije koju je predvodio Ivica Račan. Za pravo reći, inicijativa je potekla od HSLS-ovog saborskog zastupnika Ive Škrabala koji je smatrao da je 30. svibnja primjerenije obilježavati kao spomendan Hrvatskog sabora jer je toga datuma prvi put konstituiran jedan demokratski izabrani hrvatski državni parlament ( Sabor). A Dan državnosti prebaciti na 25.lipnja jer je toga dana 1991. Hrvatski sabor proglasio samostalnost i neovisnost RH od SFRJ. Doduše, na zahtjev Europske zajednice Hrvatska je morala proglasiti tromjesečni moratorij na tu odluku , pa su tek 8.listopada 1991. Odlukom Sabora raskinute sve državnopravne veze s bivšom Jugoslavijom.
Dakle, formalno je 25. lipnja primjereniji sadržaju praznika negoli 30.svibnja, ali u narodu je svibanjski datum potpuno zaživio za razliku od naknadno uvedenog. Doduše, nema nikakvog jamstva da bi nova promjena nacionalnog praznika državnosti i povratak na 30.svibnja donijela snažniji domoljubni ushit i masovnije građansko obilježavanje besumnje važnog hrvatskog povijesnog datuma. S državnim se praznicima nije igrati, jer ih česte promjene relativiziraju i bagateliziraju, a narod dezorijentiraju. Uostalom, zbog čega HDZ nije datum praznika državnosti promijenio i dosad, za Ive Sanadera ili Jadranke Kosor kao premijera? Zašto je tada Šeks o tome šutio?
Novo redefiniranje državnih prazničkih datuma moglo bi donijeti i novo zbunjivanje građana, koji bi možebitno na to odgovorili potpunim ignoriranjem praznika. Jer ni nacionalni ponos nije moguće umjetno, dekretom upumpavati narodu. Pogotovo ako nakon 25 godina od neovisnosti daleko snažnije osjećamo dubinu podjela negoli moć zajedništva…
Dakle, sjetimo se zasad samo da je 25.lipnja 1991. prilikom usvajanja povijesne Deklaracije o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske tadašnji predsjednik Sabora Žarko Domjan ponosno uskliknuo: Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život.
Što smo učinili da tako i bude? Sreća i uspješnost jedne države nimalo ne ovisi o njezinim državnim blagdanima. Ovisi o poštenju i sposobnosti onih koji njome upravljaju u ime i za račun naroda koji ih je izabrao. Zanimljivo, oni su redovito sretniji od samog naroda…
