Reporteri TRIS-a prvi su se put, licem u lice, s Mikijem Solusom suočili proteklog ljeta na ljetnoj pozornici kluba Azimut u Šibeniku, gdje je ovaj mlađahni anti-kantautor nastupio nekoliko minuta nakon završetka prvog koncerta The Nationala na tvrđavi sv. Mihovila. Miki je prošlog tjedna konačno objavio debitantski album, a sinoć je u zagrebačkoj Tvornici kulture imao i svoj najveći solo nastup do sada. Recenzija albuma ‘Muzika za djecu i penzionere’ je pred vama…

Miki Solus ‘Muzika za djecu i penzionere’
U rock and roll religiji nema ni blizu toliko strpljenja koliko ga ima u kršćanstvu. Tu nema nikakve šanse da se na povratak neodlučnog Spasitelja čeka kakvih dvije tisuće i kusur godina. To nikako. U rock and rollu spasitelji se pojavljuju svako toliko, ne bi li se poruka održala svježom, a motivacija stada na razini. Od Joea Strummera do Kurta Cobaina, od Ede Maajke do, evo, Mikija Solusa. Pravi spasitelj, dakako, nema pojma da je on tu da išta spašava; pravi spasitelj je nesiguran, blago autističan, na prvu simpatičan i najgore što mu se može dogoditi jest da ga netko počne nazivati – spasiteljem.
Sekunda ili dvije nas, naime, dijele od trenutka kada će nacionalni mediji – redom cijepljeni protiv muzike zbog straha od pada imuniteta na Gemius listi klikanosti – početi Mikija Solusa nazivati Spasiteljem hrvatskog rock and rolla. Isto kao što su se nekada uhvatili Ede Maajke, uguravši ga u Veliku dvoranu Doma sportova, a potom ga otjeravši u underground, gdje se već godinama dragovoljno krije od svih i svega.
Kao i kod Ede, svi elementi za početak medijskog eksploatiranja Mikija su tu: tip je neopterećen, neklišeiziran i – što je za tabloidne lovce na spasitelje najpresudnije – drugačiji. Hajka na što luđe naslove povrh Mikijevih intervjua već je započela, a pojavljuju se i naznake njegovih pokušaja manipulacije medijima i kreiranja imaginarnog identiteta, nešto što je Rambo Amadeus patentirao prije tridesetak godina. U tom kontekstu, „Muzika za djecu i penzionere“ je, na Mikijevu nesreću, album koji je uspio bez ulaženja u kreativne kompromise biti slušljiv za generaciju od 7 do 77, i djeci i penzionerima. A Mikija Solusa kao takvog, neobrijanog, kuštrave kose i širokog osmijeha, lako je masovno zavoljeti, pa uskoro više neće biti ni bitno jesu li njegove pjesme uistinu bolje od „Šejna“ ili „Javorove grane“. Već sad ga žalimo…

Miki Solus jučer u Tvornici kulture (Foto: Tomislav Sporiš/ravnododna.com)

