Tito je napustio Pantovčak. Očekivano. Trajno. Teško da bi jednog dana neki drugi hrvatski predsjednik, makar i lijeve provenijencije, Josipa Broza vratio iz muzejskog u rezidencijalni predsjednički prostor. Vremenu i trendovima ovdašnjih političara dugo je odolijevao. Kolinda Grabar Kitarović mu je presudila. Ispratila ga je u povijest. Makar onog brončanog. Nije ga dala pretopiti, nije ga bacila ne smetlište, niti otpremila u rezalište, gdje je završilo na tisuću spomenika iz NOB-e i bivšeg komunističkog sustava.
Primopredala ga je s ostalim djelima i artefaktima ostavštine Jovanke i Josipa Broza iz Vile Zagorje na korištenje Muzejima Hrvatskog zagorja. Vratila ga je kući. Dobro je prošao. Ispratila ga je prikladnom HDZ-ovskom sintagmom o „komunističkom diktatoru“. Kojega je, nota bene, i Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik i „otac“ HDZ-a, per fin, politički učitelj i uzor predsjednice Grabar Kitarović, bez zazora držao u svom uredu.
Nasuprot šefici države, premijer Zoran Milanović, cijepljen od idolopoklonstva, u svom uredu ničije biste ne drži, pa ni Titovu. Za njega to nije tema. Ali, svejedno će izjaviti kako su Tito i Tuđman, svatko u svome vremenu i okolnostima, najbolje što je Hrvatska u tim povijesnim razdobljima imala, a 45. i 91. nisu usporedive.
– Ako to kao Hrvat ne razumiješ- kazao je Milanović- onda ne razumiješ hrvatsku povijest.
Bio je to njegov odgovor na gestu i izjavu Kolinde Grabar Kitarović koja se, eto, u duhu predizbornih obećanja, „oslobodila aveti prošlosti“. I dijela vlastite, obiteljske. Sada će biti puno djelotvornija i nesputanija. Kao ono onda za posjeta SAD-u i Zakladi Clintonovih s kojima se savršeno nekompatibilno, konzervativno liberalizirala… A oslobađajući se Titove biste , Pantovčak je , napokon, detitoizirala .