Sa razvojem I-tehnologije postajemo sve ovisniji o internetu i brojnim mogućnostima koje nam on pruža. U najvećoj opasnosti su djeca i mladi koji se teško mogu othrvati zamamnim, uzbudljivim, intrigantnim i inim sadržajima koji ih sve čvršće vežu uz ekran o kojem brzo postaju ovisnici. Do prije nekoliko godina društvo se brinulo isključivo o ovisnicima o alkoholu i drogama, nešto manje o ovisnicima o kocki i klađenju, a unazad jednog desetljeća pojavila se potreba za sustavnijom skrbi o novim ovisnicima koji su se pojavili na sceni. Riječ je o ovisnosti o prekomjernoj uporabi kompjutera, tj. igricama i virtualnjim sadržajima.
Luka Maršić
Prije otprilike mjesec dana pri zagrebačkoj bolnici KBC Sestara milosrdnica otvorena je Ambulanta za nove ovisnosti, a u istoj bolnici djeluje i Klub ovisnika o kocki (KLOK) u kojem radi pet stručnjaka: dr. Zoran Zoričić, dr. Anto Orešković, prof. Radman Tatalović, dr. Robert Torre i prof. antropologije mr. sc. Luka Maršić koji upravo na ovu temu radi doktorat. Maršića smo na početku razgovora pitali kako se postaje ovisnik o kompjuterima, igricama…, što ih karakterizira…
Ovisnost se rađa s ugodom, a onda slijedi – neugoda
-Ovisnost se rađa s ugodom, a nakon niza neprirodnih ugoda slijedi- neugoda. Kad to uhvati osobu koja ima 13 ili 16 godina koja pronađe predmet žudnje, kao posljedicu dobijamo disfunkcionalnost i to ne samo onu vremensku već dobijamo i biološki problem. Takva osoba ne može kontrolirati vrijeme kad igra igrice jer je njezina procjena vremena kriva zbog pogrešne percepcije. U njihovom mozgu jedan sat igre traje kao jedna minuta, a kad ne igraju, onda im jedan sat traje kao jedan dan. Karakterizira ih okrenutost samima sebi, postaju agresivni, povlače se u sebe… Zapravo ponašaju se slično kao i svi drugi ovisnici. Nakon nekog vremena igranja, primjerice klađenja, događa im se da njih igra kontrolira, a ne oni igru. Problem nastaje kad nešto prekomjerno uzimamo. Primjerice, ako chetamo 3-4-5 sati dnevno, to postaje problem jer, zapravo chetamo s nekom imaginacijom na ekranu. To naš mozak prepoznaje kao „hranu“ koju potom uvijek iznova traži.
Kako se, uopće može pomoći mladima koji su sve ovisniji o ekranu i šarenilu mogućnosti koje im se nude?
– Nastojimo pronaći najbolje mehanizme, prepoznati što se događa sa ljudima, poglavito mladima koji se brzo zagube u neracionalnom vremenu kojeg „troše“ za računalom. Nakon ovisnosti nastupaju razne bolesti. Treba ići s procesom saniranja. Nije to liječenje kako se uvriježeno misli. Ovakav vid ovisnosti ne možemo definirati kao ovisnost o kokainu ili nekoj drugoj drogi ili alkoholu, međutim ovisnik o igricama ili nekom drugom sadržaju na kompjuteru u svom mozgu stvara asocijacije, tj. slike kao što se ovisniku o alkoholu u mozgu stvara slika alkohola, narkomanu slike droga. Nakon koliko godina zaslijepljenosti stvara se ovisnost?
Kad se u mozgu dogodi onaj „klik“ nakon kojeg osoba postaje ovisna?
– Nakon 2, 3 ili 5 godina, ovisno o pojedincu. Stvori se „ovisnički klik“ u glavi i osoba postaje „robot“.
Iza vas je 20.godišnje iskustvo u radu s ovisnicima o kocki i klađenju, a zadnjih godina radite i sa novim ovisnicima o kompjuterima, igricama…Tko sve traži stručnu pomoć?
Vrlo brzo imat ćemo pravu epidemiju novih ovisnosti! Do 5 posto populacije društva već je u prekomjernim igrama- komuniciranju „uprazno“
– U čak 80 posto slučajeva javljaju se ovisnici o kocki i klađenju, a u 20 posto ovisnici o igricama, mobitelima… Pozadina svih oblika ovisnosti je ista. Sve njih „zarobi“ taj paralelni i nerealni svijet koji proizvede i strašnije posljedice kod kockara jer oni na kraju ostaju i bez materijalnih dobara za razliku od ovisnika o igricama i slično koji ne trpe materijalne gubitke pa ih se slabo i uočava. Ovisnost mnogi steknu kad su djeca, a nama se javljaju kao odrasli ljudi. Za 2 do najviše 5 godina imat ćemo pravu epidemiju ovih novih ovisnosti. Procjene govore da u Hrvatskoj već danas imamo od 3 do čak 5 posto populacije društva u krivoj distribuciji vremena, tj. u prekomjernoj igri. To, da se razumijemo, nije patologija. To je komuniciranje „uprazno“.
Može li se govoriti o uspješnosti liječenja s obzirom da je riječ o novoj ovisnosti koju mnogi još uvijek ne prepoznaju jer se ne žele suočiti s novim problemom? Kakva su dosadašnja iskustva na ovom polju?
– S ovisnicima treba raditi, raditi i samo raditi. Ne liječiti, jer to nije bolest, nego sanirati njihovo stanje. Najčešće pokušavamo ukazati na besmislenost njihove preokupacije i na sve moguće posljedice koje mogu biti i teže od onih sa kojima neka osoba dođe po pomoć. Sjedalački način života nije zdrav, a ovi ovisnici dosta vremena provedu sjedeći za kompjuterima ili mobitelima u rukama koji postaju njigove „pećine“ u koje oni ulaze kao „vatra“. Takav patološki odnos može proizvesti posljedice ne samo po fizičko, već i po psihičko stanje.
Kroz Klub je prošlo oko tisuću osoba, a u život se uspješno vratilo njih 70 do 80 posto. Oni kojima nismo uspjeli pomoći javljaju se ponovo, u pravilu kada ponovo ostanu bez posla, kada im se raspadnu obitelji, kada im se raspadne psiha…
Recite nam nešto više o posljedicama ovisnosti s kojima su se susretali ovisnici kojima ste pomagali.
-Posljedice prekomjernog korištenja interneta su brojne i teške. Osoba postaje disfunkcionalna, vrlo emotivna, povlači se u sebe…Djeca koja su prije prekomjerne uporabe kompjutera bili dobri učenici, brzo popuštaju u školi, a „levele“ koji im se nude ne znaju prepoznati kao opasnost, već ih žele prijeći i osvajati nove i nove. Nastojimo pronaći najbolje mehanizme, prepoznati što se događa sa ljudima, poglavito mladima koji se brzo zagube u neracionalnom vremenu kojeg „troše“ za računalom.
Koliko ste poziva imali u mjesec dana od kada je Ambulanta otvorila svoja vrata i kako uspjevate „pokriti“ cijeli prostor Hrvatske?
– Imali smo 25 poziva iz cijele Hrvatske. Dosta dobro smo organizirani, pomažemo svima, dajemo smjernice, sugeriramo… Dosad smo radili s ovisnicima o kocki i rulet klađenju, a sada smo u specifičnoj situaciji da pomažemo onima koji su u dječjoj ili mladenačkoj dobi imali nerealan odnos prema računalu i njegovim sadržajima, a oni su nevidljivo uklizali u taj začarani prostor koji ih je dugo držao zarobljene. Čovjek koji je zaglibio ne može bez igrica kao što vi ili ja ne možemo bez hrane. Hranu uzimamo kao ugodu, a njima ugodu predstavljaju igrice, klađenje, kockanje…Kod nas je ovaj problem ovisnosti prepoznat tek 1995.-1996. godine. Sanacija teče kao „trudnoća“. Traje određeno vrijeme, a na kraju se može izroditi u nešto dobro , ali na žalost, i u neko zlo. To nije, ponavljam bolest u pravom smislu te riječi.
Koje zemlje svijeta danas imaju najviše ovisnika o kompjuterima, igricama, mobitelima?
– To su ponajprije zemlje sa zapada Europe, zatim Kina, Južna Koreja, Japan, SAD…
U Hrvatskoj već sedmu godinu zaredom traje gospdarsko-socijalna kriza koja je osim onih najsiromašnijih teško pogodila i srednji sloj društva. Kakvi su trendovi što se tiče klađenja, kockanja, igrica?
Živimo u vrmenu „homo ludens“
– Unatoč sve očitijoj neimaštini ljudi se sve više klade, kockaju, igraju igrice. Živimo u vremenu „homo ludens“ što je zapravo sintagma igrica. Prostora za dokolicu je i previše, a kao najbržim rješenjem za napetost mnogi posežu upravo za igricama, kockanju.
Ima li Hrvatska uređeni sustav za borbu protiv ovih ovisnosti?
– Nema, ali nije sve ni na državi. Mi smo u bolnici Sestara milosrdnica prepoznali ove probleme i posvetili im se. Svaki dan dežura jedan od nas petorice tako da je ovisnicima uvijek netko stručan na usluzi, na pomoći. Puno radimo i kroz savjetovalište. Ovih se dana u Jankomiru otvara dnevna bolnica i to nas veseli. Prije bih rekao da se država nije snašla, a ne da neće pomoći. Bitno je da su ljudi iz struke uvijdjeli problem i da predlažu rješenja.
Koliko je stres „okidač“ koji od ljudi stvara ovisnike, robote?
– Stres je situacija koja traje jako kratko, od nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Naš se organizam prilagođava stresu, a tijelo traži način kako ga se riješiti. Dakle, stres sam po sebi, nije „okidač“. Problem je u dugotrajnosti stanja i odnosa koje ne uspijevamo riješiti. Stres stvara napetost i kao takav je predimenzioniran kao uzročnik. On je zapravo obrambeni mehanizam. Život je uostalom stvoren za bude stresan, a na nama je da pronađemo rješenje za raspetljavanje problema, a ovisnost jest specifični problem.
Kako gledate na činjenicu da se brojne kockarnice i kladionice otvaraju u neposrednim blizinama odgojno-obrazovnih ustanova?
– Točno je da se kockarnice i kladionice otvaraju kao trgovine gdje ko poželi. U pitanju su nečiji partikularni interesi, a odgovorni su svi. Odgovorni su i roditelji koji trebaju navrijeme prepoznati što im se događa s djetetom, ponajprije jer smatram da sve dolazi iz obitelji, potom su odgovorni gradski čelnici, profesori…Nedopustivo je da se tako neodgovorno ponašaju oni koji bi trebali voditi računa gdje se što treba nalaziti, što se djeci nudi, što se radi u njihovoj blizini. Ubuduće će, međutim biti sve manje potrebe da se zbog klađenja ili igara odlazi iz kuće. Dovoljno je posegnuti rukom u džep i izvući mobilni uređaj, tablet…Sve vrste klađenja su, naime vrlo dostupne. Sve se utakmice, primjerice mogu pratiti preko modernih uređaja, a mene posebno ljuti kada mi na ekranu ispišu da mi je gledanjen utakmice omogućila neka pivovara. A ja naivno mislio da utakmicu mogu gledati jer plaćam struju, televizijsku pretplatu. Ili, kada internet klađenje reklamira sportski novinar s dugogodišnjim stažem. To je strašno i nedopustivo! Zato kažem da je popis odgovornih dug i šarolik.
Oglas
