Prohladani zimski dan okupan zubatim suncem privukao je na šibensku rivu Josipa i Margaretu Prebeg, postariji bračni par neobičan po svom humanom odnosu prema životinjama. Inače, žive u Stublju, a u Šibenik dolaze zbog lječnika kojeg u njihovim godinama trebaju sve češće.
Upoznali smo se na rivi, ispred Autobusnog kolodvora gdje sam ih zatekla kako hrane golubove, galebove i labudove. Iz krpene torbe vade suhi kruh kojim su najprije nahranili golubove koji su im, govore mi- miljenici. Uskoro su uz krikove doletjeli i galebovi koji su se za čas uhvatili u koštac s golubovima u borbi za komadić suhog kruha. Krikovi su se čuli i sa mora pa je gužva i buka oko postarijih supružnika bivala sve veća, a oni sve veseliji, pokretniji…
– Dođi Šaponjo, evo donija sam ti dobar komad. Hvataj – govori Josip dozivajući prijatelja – prekrasnog bijelog labuda koji je gotovo iskočio iz mora pri hvatanju obećanog komada.
Potom josip doziva „Grgu“, pa „Franka“… Svim je labudovima nadjenuo imena i svakog prepoznaje, nepogrešivo, kaže. S labudovima se druži i u Stublju. Redovito ih hrani, razgovara s njima, doziva ih… “Čuda izvode kad me ugledaju. Skaču, glasaju se, vesele mi se. To su moji pravi prijatelji. Bolji su od ljudi“ – kaže tugaljivo Josip uz odobravanje supruge koja se u tom trenutku vjerovatno sjetila svojih tegobnih životnih trenutaka, razočarenja, neostvarenih nadanja…
Dok vade suhi kruh iz torbe, najprije ga lome na manje komade, a potom kvase vodom da omekša. Pričaju mi svoju tegobnu životnu priču. Na početku rata doselili su se iz okolice Banja Luke u Stubalj. Život ih nije mazio ni u novoj sredini u kojoj se osjećaju neprihvaćeno kao što su bili i u onoj iz koje su morali bježati. Žive sami, ali jedno u drugome imaju „rame za plakanje“. Sa jednom minimalnom civilnom mirovinom teško se živi.
– Jedva preživljavamo – žale mi se ali odmah dodaju kako „otkidaju sebi od usta“ kako bi nahranili životinje. Kući imaju mačke i ptice, a na obali Stublja labudove, galebove, golubove. Za sve se nađe kruha, ali kao da im to nije dosta pa su odlučili hraniti životinje i u Šibeniku. Kad stari kruh ne pronađu u kantama za otpad ili pokraj njih, odu u trgovinu i za 10 kuna kupe vreću starog kruha.„ Eto, taka smo ti mi, gospođo, sirotinja. Ne možemo gledati kako su životinje gladne, a bolji su prijatelji od ljudi“.
Jeste li čuli da je u Šibeniku zabranjeno hranjenje životinja na javnim gradskim površinama, pitam ih. Ma kakvi! Koj zato čuja?! A, zašto? Za nama nikada ne ostaje otpad. Do mrvice se pokupi. Da i više donesemo sve bi pojele naše ptice, reći će Josip ne mareći previše za regule onih koji ne razumiju njegovu potrebu da pomogne gladnim pticama.
Dok čekaju autobus koji će ih vratiti u Stubalj čine nešto dobro-hrane golubove, galebove i labudove i u tome uživaju. Žale se na manjkave autobusne linije do Stublja i skupu autobusnu kartu, a njih u Šibenik dovodi potreba. – E, to bi trebalo rješavati, a ne ganjati nas jadne siromašne ljude. I sirotinju treba pustiti da živi. I voditi računa da svi imaju što jesti, pa i životinje. Kad ljudi imaju malo, ni životinje nisu site. U našem slučaju, gospođo, životinje su naši spasitelji. Osjećam se tako dobro dok ih gledam kako nam dolijeću, slijeću na ramena, grakću, vesele nam se… Od drugih bježe, a nama su prijatelji. A, ljudi? Kako se oni ponašaju? Svašta smo mi doživjeli u životu, ne da mi se ni pričat“.
Josip kao da je jedva dočekao da se nekomu, barem i na nekoliko minuta, izjada pa mi priča kako je četiri godine proveo u ratu, na Baniji. „.Razbolija sam se, sad sam i ostarija, a živimo ja i moja „stara“ od jedne sirotinjske mirovine. Tražija sam invalidsku još prije 12 godina, al ništa. Da mi nije ptica, ne znam što bi bilo od mene i žene. One su naši spasitelji, opetovano će Josip dok njegova ženica na sve klima glavom s odobravanjem.
