Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak još je početkom travnja ove godine slavodobitno objavio početak prvog javnog nadmetanja za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu. Potencijalnim investitorima podastrijeti su raspoloživi podaci među kojima su i novi seizmički podaci kao i točne lokacije „blokova“. Predstavljen im je i financijski model za istraživanje i eksploataciju koji je, kažu u Ministarstvu gospodarstva takav da, s jedne strane omogućuje najveću moguću korist za državu, s druge strane je atraktivan za investitore. A zainteresiranih, ako je vjerovati političarima ima, a oni nabrajaju niz koji započinje sa razvikanim ruskim Gazpromom, nastavlja se njemačkim RWE, američkim Exonnom, francuskim Totalom, pa Lukoilom…Zanimljivo i intrigantno, ali na popisu nema INA-e.?
Svi zainteresirani za vađenje ugljikovodika iz dubina hrvatskog dijela Jadrana svoje ponude moraju poslati do 3.studenog ove godine kada je, slobodno se može reći „Dan D“ za Jadran, njegovu čistoću, bogatstvo, primamljivost, dohodovnost… Rizik će, očito biti ogroman, ali i očekivana zarada. Računa se da bi u sljedećih pet godina sa novim koncesijskim modelom eksploatacije zarada mogla iznositi 2,5 do 3 milijarde američkih dolara. Kroz novi koncesijski model Hrvatskoj bi trebalo ostati 54 posto od proizvodnje nafte i 60 posto od proizvodnje plina. Zarada bi se ostvarivala kroz sedam nakdana. Jedno od najvažnijih pitanja i dalje ostaje bez odgovora, a ono se odnosi na odabir supervizora za „posao stoljeća“.
Oglas
Veliki i najznačajniji posao na utvrđivanju pozicija, vrsta i zaliha plina i nafte odradio je norveški Spectrum koji se za ovaj posao nije izborio na natječaju, a natječaja nije bilo ni za seizmičko istraživanje Jadrana. Norvežani, tako, postaju sve prisutniji na hrvatskom Jadranu, između ostalog i kroz šibenski projekt Inavisa u kojem igraju najvažniju ulogu. Njihova je zadaća bila snimanje geoloških formacija hrvatskog podmorja. Ako je vjerovati objavljenom, na naftu i plin još se nije naišlo, ali ima indikacija koje upućuju na njihovo prisustvo. Najnoviji podaci govore da je u Jadranu ukupno 29 polja. Najviše ih je, dakako na srednjem i južnom dijelu-21, a preostalih 8 je na sjevernom dijelu Jadrana. Veličina lokacija varira od jedne do 1,5 tisuće četvornih kilometara.
Bez obzira na to tko će sutra dobiti posao dugogodišnjeg crpljena crnog i ostalog zlata iz dubina Jadrana, a da je sreće to bi bila hrvatska kompanija u što nitko ne vjeruje, važno je znati kakve su mogućnosti gradnje prateće infrastrukture. Naime, nije nevažno tko će graditi platforme i brodove za naftno-plinski „posao stoljeća“ i koliko će bušotina ostati u domaćim rukama. Hoće li inozemna kompanija koja dobije privilegij eksploatacije sa sobom donijeti i svoju tehnologiju ili će se hrvatska politička i gospodarska pamet izboriti da dio unosnog posla pripadne hrvatskim brodogradilištima?
Svoj doprinos boljem sagledavanju ove teme, neovisno tko će, koliko i kada crpiti ugljikovodike iz Jadrana, dala je HAZU, tj.njezino Znanstveno vijeće za tehnološki razvoj i Znanstveno vijeće za pomorstvo putem Okruglog stola održanog na temu „Morska tehnologija- perspektivno područje za Republiku Hrvatsku“.
Prof. dr. sc.Većeslav Čorić sa Fakulteta strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu jedan je od stručnjaka koji su ponudili svoja razmišljanja o mogućem sudjelovanju i potencijalima hrvatske brodogradnje na području morske tehnologije potrebite za istraživanje i eksploataciju podmorskih resursa na Jadranu.
Kako bi se budući posao obavio sveobuhvatnije nužno je umrežavanje svih relevantnih instritucija kao što su to brodogradilišta, Instituti, akadamska zajednica i projektantski uredi. Svi su oni nužni u procesu savladavanja i izgradnje nužne tehnologije kako Hrvatska ne bi ovisila isključivo o stranim investitorima. Kaže to za portal Tris prof. Većeslav Ćorić detaljnije nam predstavljajući znanstveno-tehnološko-inovacijsku mrežu-NETBRO.
Dio ove mreže su: Hrvatski klaster brodogradnje, Klaster male brodogradnje, brodograđevni klaster Splitsko-dalmatinske županije i Zajednica proizvođača brodske opreme okupljenih u HGK.
Ono što je posebice važno, a na što nam prof. Ćorić skreće pažnju je njegov prijedlog umrežavanja domaćih brodogradilišta i to: Brodotrogira, Brodosplita, 3. maja, Uljanika i BSO-a. Kad je riječ o instititima navodi kako bi se trebali umrežiti: Hrvatski hidrografski institut, Institut za oceanografiju i ribarstvo, Institut Ruđer Bošković, Brodarski institut, Geološki institut i Hrvatski registar brodova. Dio mreže trebali bi postati i fakulteti- Pravni fakultet, Ekonomski , FER, Kemijsko-tehnološki fakultet, FESB i Fakultet organizacije i informatike. Tu su i drugi „podupirači“, a sve umrežene dijelove koordinirala bi Agencija za ugljikovodike.
Da u Hrvatskoj postoji pamet i tehnologija svjedoči ne tako davna prošlost koja svjedoči o mogućnostima gospodarstva u izgradnji morske tehnologije iskazane u brodogradnji, naftnoj i ostaloj pratećoj industriji. Poznato je, naime da je daleke 1968.g. startalo istraživanje Jadrana, a 1976.g. izgrađena je i prva platforma.
Prof. Čorić podsjeća na 1989.g. kada su se na izgradnji katamaranske dizalice kapaciteta 1200 tona udružili brodograđevna i metaloprerađivačka industrija. Dizalica je projektirana i izgrađena u brodogradilištu „3.maj“ za naručitelja iz Moskve, a u opremanju dizalice participirale su tvrtke iz Karlovca, Zagreba…
Nešto ranije, na gradnji samopozidne platforme „Labin“ sudjelovala su brodogradilišta: Viktor Lenac, Uljanik i Brodosplit. U brodogradilištu „Lamjana“ obavljena je rekonstrukcija i nadgradnja samopozidne platforme „Labin“. U Viktoru Lencu gradila se plinska platforma…Nabrojano su samo neki od značajnih projekata koji su se ostvarili zahvaljujući bliskoj suradnji škverova i metalurgije,komentira prof. Ćorić.
Svjetski stručnjaci izračunali su da je ulaganje u offshor sektor i prateće djelatnosti u 2013.g.bilo „teško“ 112 bilijuna američkih dolara. U razdoblju od 2014. do 2018.g., u ovaj će se propulzivni i brzonarastajući sektor investirati oko 672 bilijuna dolara što znači da se predviđa rast od enormno visokih 31 posto u odnosu na prethodno razdoblje. Azija će, prognozira se, prestići Sjevernu Ameriku do 2018.g. i to za 30 posto. Potražnja za naftom u svijetu neprekidno raste i tako će biti i sljedećih desetljeća.
Kolike su rezerve ugljikovodika u Jadranu službeno nije poznato, ali ostaje činjenica da su se ova prirodna bogatstva crpila i ranijih desetljeća. Neslužbeno se spominje podmorska zaliha od 2,87 milijardi barela nafte.
Što Hrvatska može ponuditi offshor sektoru i kakve konstrukcije predlažu stručnjaci?
Pučinske konstrukcije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina mogu biti različite. Struka poznaje brodove za izradu istražnih bušotina u podmorju čija je prednost pokretljivost i velika nosivost, a nedostatak operativnost osjetljiva na valovitost mora. Poluronjive platforme imaju prednost u svojim karakteristikama, a nedostatak im je slaba pokretljivost i mala nosivost. Samopodizane platforme nisu novost na morima i njih uvelike koriste tvrtke kao što su Naftaplin, AGIP, Texaco, Conoco, ELF… Zanimljivo je da su se takve platforme gradile u združenoj hrvatskoj brodograđevnoj industriji-Uljaniku, Brodosplitu, 3. maju, Vikktor Lenac. S njom je u Mediteranu izbušeno 200 bušotina.
Inače, ukupna dnevna proizvodnja plina iz Jadrana iznosi približno 4 milijuna kubičnih metara na dan i premašuje količine koje se proizvode na kopnu. U početku se, navodi prof. Čorić, plin transportirao u Hrvatsku preko platforme Garibaldi K (talijanska strana), te podmorskim i kopnenim plinovodom preko Italije i Slovenije. Nakon izgradnje platforme „Ivana K“ u brodogradilištu Viktor Lenac, te podmroskog i kopnenog plinovoda Pula-Karlovac, plin se neposredno transportira hrvatskim potrošačima. Plinovod je, inače projektiran za kapacitet 4 500 000 kubičnih metara na dan.
Ukupni kapacitet plinskih polja Sjevernog Jadrana još nije potpuno utvrđen jer su unutar tog prostora, kazuje prof. Čorić, prema najnovijim saznanjima, otkrivena i pred realozacijom su još četiri plinska polja. Ukupno se radi o 5 novih plinskih polja od kojih je jedno polje (Anamarija) smješteno dijelom unutar hrvatske i talijanske gospodarske zone.
Prema riječima pro. Većeslava Čorića po količinama plinskih rezervi najbogatija su polja Ivanna, Marica, Katarina, Ida i Ika. Plin iz Sjevernog Jadrana, u usporedbi s onima na kopnu, je visoke kvalitete. Sadrži 98 posto metana, nešto više ugljikovodika, dušika i ostalih pratećih sadržaja.
Prema podacima INA-e, njezina ukupna proizvodnja prirodnog plina u 2010.g. iznosila je 2,33 milijarde kubika od čega na kopnu 0,92 milijarde kubika dok je udio u proizvodnji plina s polja na Jadranu bio 1,4 milijarde kubika.
