Neovisni novinarski portal
28.3.2024.
PUTOPIS / REPORTAŽE
Putopis iz Ecuadora, 4. dio: Egzotika i bijeda Pacifika!

Putopis iz Ecuadora, 4. dio:
Egzotika i bijeda Pacifika!

Sivilo nepregledne vodene mase koja nam se ukazala po dolasku na Costa Esmeraldu prvo je veliko razočarenje, a ono drugo, puno potresnije uslijedilo je vrlo brzo.

Pacifička obala smatra se jednim od najsiromašnijih područja Ecuadora što je prilično šokantna spoznaja, posebno kad se zna da su morske obale u Europi i velikom dijelu ostatka svijeta prosperitetna turistička područja koja privlače milijune turista iz cijeloga svijeta. Ecuadorska obala jeste prosperitetna, ali je s realizacijom negdje debelo zapelo.

Playa st. Marianita

Playa st. Marianita

Istina, na costi Esmeraldi ima nešto turista, većinom onih iz susjedne Columbije i nešto malo bogataša iz, također susjednog Perua, međutim brojke su gotovo simbolične kao i zarada od turizma. Razlog slaboj posjećenosti je nesigurnost, točnije kriminal, razbojstva i ostale nedaće koje se godinama talože u ovoj napaćenoj zemlji koja grca od problema socijalne nejednakosti i siromaštva koje izaziva „grop u grlu“. Pljačke su svakodnevna pojava, a u nesigurnim uvjetima nije lako biti turist, a bome ni volonter.

Posjet malom turističkom gradiću na obali još nas je jednom podsjetio na opasnosti koje vrebaju na svakom koraku, posebice prema turistima. Ako je riječ o bjelcima, opasnosti su tim veće. Nema večernjih vijesti koje ne počinju pričom o razbojstvu, pljački i nestanku turista, zapljeni droge, sukobima među dilerskim klanovima, narko šefovima…

Naoružani čuvari turiste doslovno prate u stopu kako bi im osigurali sigurnost boravka. Ni koraka nismo mogli napraviti bez njih što je, s jedne strane ulijevalo stanovitu dozu sigurnosti, ali, s druge strane, sve nam je to polako išlo na živce, posebice nakon pogleda na oružje kojim su bili opasani.

Pacifička obala

Pacifička obala

Od pokušaja plivanja u uzburkanoj oceanskoj vodi brzo se odustaje jer su valovi, posebice nakon tri sata popodne, veliki i snažni. I obično stajanje u plićaku djeluje potresno nakon što vas udari val čak i u trenutku kad je najslabiji, kad se rasprostre po pijesku. Zemlja kao da podrhtava, a obzor se počinje ljuljati pred očima. Dovoljno za odlučni uzmak, u prvi bar sa hladnom pivom playe Marianita. Barem je pogled sa visoke terase na oceansko prostranstvo lijep, ali, ne mogu, a ne biti kritična, nedostaje plavetna boja, brodovi, šušur, onaj osjećaj ležernosti, sigurnosti…

Kad okreneš leđa oceanu suočiš se sa neviđenim siromaštvom. Da čovjek ne povjeruje. U prvom redu do mora, tj.oceana, nanizali su se drveni kućerci kao iz nekog davno snimljenog dokumentarca. Između dasaka ruku možeš provoći. Prirodna ventilacija, komentiram naglas jedva suzdržavajući bijes zbog osjećaja nepravde i neravnoteže života i življenja na ovom planetu. Bacajući pogled u unutrašnjost drvene barake postavljene na visokim drvenim stupovima kako bi se izbjeglo poplavljivanje, ne uspjevam vidjeti puno zbog mraka. Prozori su zabrtvljeni ili su prekriveni dekama zbog komaraca.Vidim samo jednu prostoriju i u njoj puno razbacanog posuđa, odjeće…Kreveta nema. U jednoj prostoriji spavaju svi članovi obitelji i tako je u svim kućama. S obzirom da je kroz cijelu godinu vrijeme lijepo, živi se vani, na ulici koja im je dnevni boravak na otvorenom. Slikajem jednu gospođu koja ispred kuće, doslovno na ulici, snažnim zahvatima ruku pere robu u ovećoj plastičnoj kanti. Ne ljuti se, čak mi se i nasmijala pokazujući crijevo kojim vodu dovodi iz cisterne. Perilica rublja njoj je nedosanjani san.

obalno stanovništvo Pacifika

obalno stanovništvo Pacifika

Na ulici se i jede, a Ecuadorijanci bome vole jesti. Na roštilju koji se jednostavno postavi uz rub ulice, peče se piletina koja se poslužuje, onako, u ruku, uz malo žestokih začina. Odlučujem se za pečene banane sa svježim sirom. Nije loše iako nisam ljubitelj kombinacija slatko-slano. Draže su mi emapanade sa sirom, ali njih u ovom dijelu zemlje nisam vidjela. Svježi sok šećerne trske netom iscjeđen primitivnim strojem na plaži osvježavajući je i jeftin. Na sladoled iz nekakvih kutija nisam se odlučila iz više razloga, ponajviše onih higijenske naravi iako sam često, konzumirajući hranu s ulice, morala zažmiriti na jedno, a bome, ponekad i na oba oka.

Ono što je na Costi Emeraldas fascinantno je priroda koja je očaravajuća, egzotična. Kao sa fotografija koje se nude u turističkim prospektima dalekih destinacija. Palme, more i pijesak dobitna su kombinacija u kojoj se baš i nisam uspjela opustiti svjedočeći neviđenim razmjerima siromaštva. S druge strane, ostajem zatečena jednostavnošću života, ljubaznošću ljudi i njihovoj susretljivošću. Na Costi živi pretežito crnačko stanovništvo, potomci davnih robova koji su se iskrcali na južnoameričkoj obali.

Lučki gradić Manta

Lučki gradić Manta

U drugom misijskom pohodu posjetila sam Costa Mantu do koje mi je valjalo potegnuti 8-9 sati vožnje preko planinskih lanaca zarobljenih maglom i kišom koja nas je vjerno pratila sve do istoimenog grada koji je smješten na obali Pacifica. Začuđujuće je lijep, prostran, uredan. Manta je velika trgovačka morska luka i ribarsko središte poznato po ulovu tuna kojoj su u znak zahvalnosti što ih hrani podigli spomenik.

Kuće uz oceansku obalu

Kuće uz oceansku obalu

Idemo dalje od grada. Sa svakim prijeđenim kilometrom prate nas kuće sve jednostavnijeg i simašnijeg izgleda. U malom lučkom gradiću koje je bilo naše odredište, kuće su naslonjene jedna na drugu, kao kod nas u Dalmaciji, samo što su tamošnje ruinave i male. Pretežito su izgrađene od drva. Stanovništvo živi od ribolova kojem su, također posvetili spomen obilježje podsjećajući posjetitelje na njihovu okrenutost oceanu i njegovom blagu koje ih hrani kroz stoljeća. U zadnje vrijeme okreću se i turizmu, ali turista za svog kratkog posjeta nisam vidjela. Ribarnica je izgrađena na otvorenom prostoru, tik uz oceansku obalu. Bravo, tako bi trebalo biti i kod nas, a ne u centru grada, daleko od mora. Kupnja je pravi užitak, posebice zbog cjenkanja u kojem sam obilato uživala.

Tipična drvena kuća

Tipična drvena kuća

Provincija Manta poznata je po velikoj vojnoj bazi zahvaljujući kojoj jedan dio žitelja živi dobro, međutim svi drugi žive u sveopćem siromaštvu. Nekad je ovim podrućjem prometovao vlak, međutim danas na to podsjeća samo lokomotiva postavljena u civilnom muzeju na obronku iznad neobično lijepog gradića Monte Cristo kojim dominira velika bijela bazilika.

Dio Ecuadora i pripadajućeg mu dijela Pacifika je Galapagos do kojeg nisam došla. Preko tisuću nautičkih milja i skupoća karte do ovog jedinstvenog otočja pokazalo se kao nepremostiva prepreka. Do nekih boljih vremena!

Autor fotografija: Jadranka Klisović


VEZANE VIJESTI