On je običan, mali čovjek za velike podvige. Prirodno induciran potrebom da djeluje u nevolji, da spontano odgovara na kušnje i izazove. On nema ime, ali nije ni fikcija ni apstrakcija. Njegova dob varira od studentske do umirovljeničke. Ne određuju ga ni godine, ni obrazovanje, ni zvanje. Definiran je prirodnom ljudskom strukturom koja implicira nagon da se pomogne potrebitima, da se i vlastiti život stavi na kušnju u ime spašavanja onoga koji se našao u ugrozi. U njegovoj misiji, koju motiviraju i pokreću nesreće i kataklizme, ideologija i vjera su irelevantne. Igra samo iskonska potreba da se sačuva, spasi, zaštiti sve što se našlo na udaru gnjevnih bogova prirode. Čiji se bijes razlio silovitim vodenim bujicama što su nosile sve pred sobom. I ljude i stoku i kuće i mostove i stečevinu i imovinu. Rujući poljoprivredne površine, uništavajući i sjetvu i žetvu. Ostavljajući samo apokalipsu. U tom vodenom paklu koji je potapao i sela i gradove, u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, mali čovjek ponovo je učinio velika djela. Njegova solidarnost i duboka empatija sa stradalnicima, spremnost da s njima podijeli sve što ima, život, kruh i krov, nemjerljiva je s bilo kojom drugom vrstom pomoći.
Netko u ovim danima novovjekog potopa reče kako je demonstracija masovne solidarnosti Hrvatskoj vratila nadu i osjećaj da još možemo biti dobri i uspješni ljudi. A tu su nam nadu sustavno, tijekom dva desetljeća hrvatske samostalnosti, oduzimali vlastohlepni i gramzljivi, beskrupulozni eksponenti političkih struktura koji su godinama samo dekonstruirali ovu zemlju. Po mjeri svojih neutaživih apetita, egocentričnosti, besprizorne nemoralnosti i farizejske, demagoške obmane lakovjernog puka. Zanimljivo je da nema tih vodenih valova ni nebeskih gromova koji bi njima naudili, jer kao po pravilu, oni na svoje „podanike“ uvijek gledaju odozgo, i metaforički i fizički. Njihovi su domovi uvijek na povišenim kotama,na brežuljcima, sagrađeni po svim pravilima graditeljske struke, poput utvrda otpornih na sve katastrofe. Oni ne štede ni na betonu ni na željezu, njihove su armature sigurne i stabilne, za sva vremena i sve izazove. Štednja nije za bogove, nego samo za tegleće volove…
Volonteri u vodi do grla
Običan, mali čovjek nije ni trena dvojio što mu je činiti. Preko noći je postao volonter, s gumenim čizmama i bez njih, u vodi do grla, plivao je podivljalim bujicama mulja i krša otimajući rijeci svaki život što ga je naumila progutati.Spašavao nesretnike koji se nisu mogli ni htjeli rastati od svojih mukotrpno podizanih domova, za koje ni kredite još nisu otplatili. Neki su u ovih dva desetljeća po drugi put izgubili sve, jednom u ratnoj, drugi put u mirnodopskoj, elementarnoj katastrofi. Te rane nijedan lijek ne može zaliječiti. Ali će ih humanost malog čovjeka koji je hrabro priskočio u pomoć sigurno ublažiti. Jer,nisu sami. Dobri ljudi dijele njihovu patnju, nude im kruh i postelju… Iz cijele Hrvatske stizali su pozivi poplavljenim „bezdomnicima“ od njihovih solidarnih „udomitelja“. Ljudi su nudili svaki komad slobodnog stambenog prostora, čak i podstanari ( slučaj zadarske obitelji), pa je u ovom trenutku, prema vladinim podacima, još 1600 slobodnih prijedloga za smještaj. Gotovo 11 tisuća ljudi napustilo je svoje kuće u vodenoj katastrofi. Prisilno je evakuirano njih oko sedam tisuća. Pet tisuća se zbilo pod krov rodbine i prijatelja, dvije tisuće po sportskim dvoranama i prihvatnim centrima. Novi izbjeglički val preplavio je Hrvatsku. A vjerojatno nije zadnji.Jer u susjedstvu, u BiH i Srbiji potop je još gori, broje se mrtvi, klizišta gutaju kuće, rijeke odnose cijele gradove, slomljeni ljudi bez adrese i legitimacije traže utočište, dio njih mogao bi stići i na hrvatsku stranu. S koje im je pomoć stizala i u najtežim trenucima borbe s vodenom apokalipsom. Čovjek se u ovom neprirodnom moru izlivene vode izdigao iznad svih podjela, svih dogmi i indoktrinacija, shvaćajući koliko je slab i nemoćan u odnosu na snagu prirode koja se pobunila protiv svojih nerazumnih krotitelja. Zar da se tako ranjiv i loman još i dijeli, da brzace koji kuljaju razornom snagom nabujalih rijeka slijedi tek do svojih međa?
Kninjani ravnopravo: Crvenom križu Hrvatske, BiH i Srbije
Kninski gradski vijećnici, svih političkih boja i vjera, prvi su demonstrirali ravnopravnu solidarnost. Odrekli su se vijećničkih naknada, ne zbog financijskog, koliko zbog humanog, simboličnog efekta, i taj skromni novac odlučili podijeliti na tri računa, podjednako: Crvenom križu Hrvatske, BiH i Srbije. A to je Knin… U ovoj smo tragediji preko noći postali „građani svijeta“, što političarima ne bi uspjelo ni za sto godina. Oni se drže obećanja. Država će, dakle, narod,opet ti mali obični ljudi, financirati obnovu kuća, sanaciju poljoprivrednih kultura, nabavu stoke, sjemena, gnojiva, sanirat će ceste, popraviti nasipe, isprazniti državne zalihe za iseljene i unesrećene ljude bez doma i novca. Vidjet ćemo. U međuvremenu se, čak i u ovim danima tuge i suza, sjete predizborno prepucavati za potrebe EU-izbora. Razmjenjuju školsko streljivo oko amfibija s manekenima i tamnim rey ban naočalima koji poput Soan Conerya u jamesbondovskoj pozi obilaze poplavljena područja. Zar je to još tema ikomu osim fontanamajstoru Milanu Bandiću? Danas već svi znamo da naš premijer jednostavno ne zna, pa i kad ima najbolje namjere ne umije ih prikladno izreći. Za pomoć EU Fonda solidarnosti kazat će kako na to ne računa, ali će Hrvatska „reda radi“ aplicirati, što je prvorazredna politička besmislica, koju je srećom ispravila ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Jer Hrvatska apsolutno, životno treba pomoć EU, ma koliko to saznanje Milanovićev ponos ne podnosi. Sreća na običnim malim ljudima koji su toj kvazipolitičkoj eliti pokazali što je empatija, solidarnost, iskrenost i kako se pomaže stradalnicima u katastrofi. A je li tko od našeg vrlog establishmenta ovih dana smočio noge u Savi?
