Iako se zadnja dva desetljeća selektivno radilo na promociji hrvatskih vina, pozitivni rezultati počeli su se nazirati tek sa sustavnijom promidžbom na domaćem i inozemnom tržištu. Na inozemnim sajmovima posjetitelji su počeli ciljano dolaziti na hrvatske štandove u potrazi za kvalitetnim vinima, a to je već veliki korak naprijed u dugotrajnom procesu brendiranju. Da je jedna stepenica na tom putu preskočena smatra i Dubravko Ćuk iz Badela 1862. koji vidi pomak u brendiranju hrvatskih vina, ali i upozorava kako se i dalje mora raditi na tom polju.
Na polju brendiranja domaćih vina značajan pečat udarilo je Udruženje vinarstva HGK koje je krenulo s projektom „Vina Croatia-Vina Mosaica“. Članovi Udruženja odlučili su se na podjelu Hrvatske na regije i to : bregovitu Hrvatsku, Istru s Kvarnerom, Slavoniju i Podunavlje i na kraju Dalmaciju. Priča o vinima gradit će se, najavili su, kroz brand države i regije na nacionalnoj razini.
I dok se na jednoj strani bije bitka za promociju kvalitetnih i mukom stvaranih vina, na drugoj strani i dalje svjedočimo problematici ilegalnog prometa koji iz državne kase odnosi na milijune kuna. Iako su inspektori česta pojava na tržnicama gdje se „love“ mali trgovci i prekupci, na pravom „crnom tržištu“ ih nema, osim u rijetkim slučajevima. Vinari godinama upozoravaju na nelegalno tržište koje snižava konkurentnost legalnih proizvođača. Na “crnom tržištu” u pravilu, ističe se, završavaju nekvalitetnija vina što posljedično za sobom vuče i negativni imidž vina.
Ivica Kovačević, predsjednik Udruženja vinarstva HGK navodi podatak o 980 tisuća hektara komercijalnih vinograda u Francuskoj, dok površina komercijalnih vinograda u Hrvatskoj iznosi tek između 18 i 29 tisuća hektara, ovisno o izvoru podataka. U Hrvatskoj se, računa se, godišnje proizvede 1,4 milijuna hektolitara vina, dok je u legalni promet, u jednoj godini, stavljeno tek 530 tisuća hektolitara. Matematička računica kaže da je riječ o znatnoj količini vina koja završi na crnom tržištu, a sa ovakvim prometom i državna blagajna ostaje bez znatnih prihoda.
Iako je činjenica da su hrvatska vina zadnjih godina sve kvalitetnija za što se potvrda dobila na brojnim sajmovima međunarodnog i domaćeg karaktera, ostaje nam problem plasmana. Za ulazak na strane trgovačke centre ili butique- prodaju izborili su se tek rijetki koji su od svog proizvoda uspjeli stvoriti brend. Na tržištu se jedino i možemo izboriti kvalitetom jer smo po ukupnoj proizvodnji i dalje, u svjetskim i europskim okvirima, premaleni pa nam valja kotrljati priču o kvaliteti. To je uspješno pošlo za rukom vinariji Bibich čija su vina postala poznata i tražena na inozemnom tržištu. Darko Petrović iz ove vinarije kaže kako danas proizvode oko 150 000 boca godišnje. Njegova je obitelj u proizvodnji vina imala viziju koju su uspjeli ostvariti i danas se o njihovoj viziji, vinima, vinogradima ispisuju novinske stranice i snimaju dokumentarci i filmovi. Uz dobru organizaciju posla i udruživanje postigli su hvale vrijedan uspjeh.
Koliko će se još vinara uzdići u takve visine ostaje nam vidjeti. Danas je u zemlji oko 60 tisuća proizvođača koji grožđe dobijaju sa oko 45 tisuća hektara vinogradnih površina koje su, inače iz godine u godinu sve veće ali još uvijek u ukupnim površinama dominiraju sitne parcele. Još 2007.g. borojali smo tek 16 300 proizvođača vina koji su vinograde sadili na 32 tisuće hektara. U zadnjem desetljeću znatno je skočio broj proizvođača kao i površine pod vinogradima, a sa ovim brojkama skočile su i proizvedene litre vina. Sa oko 122 milijuna trsova vinove loze danas se ubere preko 200 tisuća tona sve kvalitetnijeg grožđa. A od njega blizu 1,5 milijun hektolitara vina. Velika vinogorja danas imamu mnogi, a ono što je novost svakako je činjenica da vinogradi izrastaju tamo gdje ih nikada nije bilo ni u blizini. Vinogradi se sve više krče u kršu. Na nekadašnjoj vojnoj streljani na Jadrtovcu nikao je najprije ogromni vinograd braće Kursan, a do njega su vrlo brzo ogromne površine sa čokotima vinove loze zasadili i poduzentici Plenković i Dunđer. Zajedno imaju preko milijun čokota vinove loze. Ovih je dana počela sadnja vinove loze u okolici Knina, u Vrbniku, a novi vinograd niče na površini od 5 hektara.
Unatoč kvalitetnim pomacima na poljima uzgoja vinograda i proizvodnje vina, u Hrvatsku i dalje puno više uvozimo nego što izvozimo vina i to je loša gospodarska praksa države.
Ono što posebno „bode oči“ je uvoz loših i jeftinih vina, dok izvozimo kvalitetna vina po niskim cijenama. Ovakva se praksa teško može dokinuti jer trgovci u svemu gledaju svoju računicu, a potrošači u kriznim i recesijskim vremenima posežu za najjeftinijim proizvodima. Komentirajući za portal Tris enormni uvoz nekvalitetnih vina u Hrvatsku, ing. Ivan Vranjić iz šibenske „Vinarije Vinoplod“ posebno se osvrće na niske cijene koje iznose svega desetak kuna po litri ili pak 12, 99 kuna za dvije litre.
Ako za jedan proizvod morate platiti PDV, a morate, ako imate troškove ambalaže, etikete i drugo i na sve to trgovac zaračuna svoju maržu, onda je jasno koliko dio od te cijene otpada na ono što neki nazivaju vinom, a ja se nikada to ne bih usudio.
Unatoč evidentnoj nekvaliteti koju prati niska cijena proizvoda mnogi se odlučuju upravo za takvu robu.
Statistički podaci o uvozu i izvozu vina su strašni. Primjerice, samo sa Kosova uvozimo više vina nego što ga tamo izvozimo, dok su usporedni podaci sa BH još teži. Iz susjedne BiH uvozimo čak dvostruko više vina nego što ga tamo uspijemo izvesti. Na trgovačkim policima dominiraju jeftina vina iz Makedonije, a iz ove zemlje godišnje uvezemo preko 79 tisuća hektolitara.
Vinarija „Birin“ u Vodicama spada u red malih obiteljskih proizvođača, a ambicije su im širenje proizvodnje ukoliko to, naravno aktualne prilike u proizvodnji i na tržištu dopuste. Godišnje proizvedu do 13 tisuća litara vina koje ima oznaku sortnog i kvalietetnog. Vlasnik Nikola Birin za portal Tris pojašanja kako za vino koje proizvede od grožđa kojeg otkupi od kooperanata ne može dobiti oznaku kvalitetnog vina jer tako nalažu propisi. Zbog toga, dodaje, i mnoga kvalitetna vina koja na tržištu dosežu cijenu od preko 500 kuna ne nose oznaku kvalitetnog, već sortnog vina. Oznake su, dakle u neskladu s kvalitetom i cijenama.
Birin svoje vino prodaje po restoranima i turističkim brodovima, najviše u turističkoj sezoni, ali ne i u trgovačkim centrima. Ni njemu nije jasno kako se boca vina može prodavati po tako niskoj cijeni, posebice ako je riječ o jeftinom vinu.
Naime, ako trošak boce, etikete i čepa u ukupnoj cijeni sudjeluje sa oko 5 kuna, onda se pitam gdje je tu računica proizvođača. Kad je riječ o skupljim vinima onda je navedeni trošak u ukupnoj cijeni kudikamo manji.
Na upit kako nekvalitetna vina uopće prolaze analizu, naš sugovornik odgovara slijeganjem ramenima. Ni njemu to nije jasno.
Javna je, međutim tajna da takvi proizvođači odvoje stotinjak boca s kvalitetnijim vinom koje se pošalje na analizu, a sva ostala količina ostane izvan dometa stručnjaka za ocjenu kvalitetu vina.
Iako je s porastom kvalitetnih vina porasla i potrošnja, Hrvatska je u europskim razmjerima po potrošnji, po glavi stanovnika, negdje po sredini. Prednjače, naravno poznate vinske zemlje kao što je to, primjerice Francuska gdje se godišnje po glavi stanovnika popije 46 litara, a u Hrvatskoj 28 litara.
Proizvodnja vina u porastu je i u svjetskim razmjerima. Navodi se brojka od oko 27 milijun hektolitara proizvedenog vina u 2013.g., od čega najviše u SAD-u, Kini, južnoj Africi, Čileu, Novom Zelandu, Francuskoj, Italiji, Španjolskoj…Pod vinogradima je čak 7,436 milijardi hektara površine.
Za razliku od proizvodnje, potrošnja stagnira i kreće se oko 238,7 milijuna hektolitara.
