Ivo Sanader (61), spomenik dekonstrukcije. Bio je sve i sve je imao. Moć, čast. Ugled, autoritet, situiranu obitelj, zavidnu imovinu, prijatelje u zemlji i svijetu, položaj… Ali, htio je i više. Htio je sve, sve što se moglo, na bilo koji način, uzeti. Za njega ništa nije bilo nemoguće, ništa nedostupno. Što je poželio, to je morao imati. O cijeni nije mislio, za nju nije pitao. Drugi su imali brinuti oko toga… I kad je nagomilao bogatstvo, predano i strasno kolekcionirajući dokaze svoje moći, pokretnine, nekretnine, satove, umjetnine, računa, za svakog člana uže i šire obitelji, na desetine, ostao je bez svega. Taj ingeniozni pohlepni gramzljivac koji je inaugurirao cijeli sustav „dužnosničke mitomanije“ radi osobnog bogaćenja, zadugo neće imati ni ono najelementarnije – slobodu, bez koje čovjek ostaje tek manje li više pripitomljena zvijer u kavezu. Sveden je na 4 kvadrata i 10 kubika zraka. Na samačku izbu. Zadnja pošta Remetinac…
Bivši hrvatski premijer i šef najveće hrvatske političke stranke, HDZ-a, osuđen je na devet godina zatvora, prvostupanjski, za „slučaj Fimi media“, u kojemu je ilegalno izvučeno oko 70 milijuna kuna iz javnih, državnih tvrtki za osobne i stranačke potrebe. Sanaderu je ovo druga nepravomoćna presuda, s obzirom da je već u aferi Hypo i INA- MOL osuđen prvostupanjski na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina! Nekadašnjeg najmoćnijeg čovjeka u državi čekaju još i presude u slučajevima Planinska, TLM-HEP… Čini se kao da mukama Ive Sanadera nema kraja, kao da je riječ o serijalu koji bi, s obzirom na dinamiku rada domaćeg pravosuđa, mogao potrajati bar koje desetljeće. Dovoljno dugo da se mitska politička i državnička figura svemoćnog HDZ-ova lidera posve dekomponira i uruši. Ivo Sanader je uspio, što je rijetkima za života pošlo za rukom, temeljito poništiti sve pozitivne učinke iz razdoblja svoga političkog uzleta, od demokratizacije HDZ-a do deustašizacije stranke i države, valjajući se godinama u blatu najprizemnije, široko razgranate korupcije koju je, kako je utvrđeno presudom, osobno (su)kreirao, usavršavao i na nju svoje suradnike i prijatelje poticao, sve s ciljem i svrhom pribavljanja osobne koristi i multipliciranja osobnog bogatstva.
Patologija stjecanja
Prevalio je Ivo Sanader, u kratkom vremenu, doista dug put. Ali, iz današnje perspektive, moglo bi se reći, u osnovi konzekventan, logičan, put koji je od prvog dana vodio ka Remetincu. Jer, u njegovoj je karijeri bilo koječega: od poduzetničko-nakladničkih, a navodno i građevinarskih, austrijskih dana kada je zarađivao i na distribuciji fotografija golišavih (pin-up) djevojaka za potrebe, uz ostalo, i hrvatskog kultnog Starta, izdavanja erotske poezije, preko splitske rive i vehementnog nacionalističkog, proustaškog provociranja i zazivanja državnog puča, a u ime obrane generala Mirka Norca optuženog za ratni zločin, do „glavašiziranog“ sabora HDZ-a na kojemu je 2000.g. instaliran za predsjednika stranke, povijesnog „Hristos se rodi“ o proslavi pravoslavnog Božića srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj i pregovaračkih napora za ulazak Hrvatske u EU. A u pozadini svih tih eksternih manifestacija i uloga impozantnog političkog lika Ive Sanadera, vješto se skrivao jedan posve drugi, puno prizemniji, vulgarniji, gladniji tip opsjednut patologijom stjecanja. Bez mjere, bez predaha, bez ostatka… Za godina njegove aktivne političke karijere nikad ruku nije skidao sa srca, svjedočeći tom gestom svoje (ne)patvoreno domljublje, ali je uvijek na umu imao ponajprije džep. Danas, ako bi radili neku retrospektivu njegova političkog puta, gotovo bi mogli tvrditi kako je na njega krenuo vrlo smišljeno, nimalo emotivno, računajući na konkretne probitke koje bi mu ta vrst karijere mogla donijeti. Sanader je bio Hrvat po rođenju, nikako po uvjerenju. Ali,u tomu se nije razlikovao od većine s kojima je diljem „Lijepe naše“ tikve sadio…
Preko Šuvara do Logosa
Rođen je u Splitu, u skromnoj, religioznoj radničkoj obitelji s troje braće i sestrom,a od njih su dvoje zaređeni (brat svećenik sestra redovnica). I Ivo je, zbog materijalnih nemogućnosti, završio Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, nakon koje je otišao u Rim kako bi studirao filozofiju. No, bio je to neuspješan eksperiment, ubrzo se vratio u Split, sreo sadašnju suprugu Mirjanu, i par se 1978. vjenčao te zaputio u Austriju, u Innsbruck, gdje je naš Ivo studirao komparativnu književnost i romanistiku. A kad je diplomirao, eto njega – kući. Neko vrijeme je radio u marketingu Dalmacijaturista, zatim se zaposlio u nakladničkoj tvrtki Logos gdje 1988. postaje glavni i odgovorni urednik. U javnosti se često spominjalo kako za posao u Logosu treba zahvaliti Stipi Šuvaru koji se za njega jako založio… Ali, kad ga je u Logosu „pogodio“ otkaz, odlučio se ponovo za austrijsku adresu, gdje je s vremenom stjecao poduzetnička iskustva. Iako danas, suočen s teškim optužbama za nezakonito stjecanje enormne imovine, tvrdi da se obogatio za života i rada u Austriji, takvu tezu teško dokazuje s obzirom na ono čime je, nakon povratka u Hrvatsku , raspolagao i kako je živio.
Tuđman ga nije volio…
Kako bilo, dolaskom kući, postaje ubrzo intendant splitskog kazališta (1991.- 1992.) . Član je HDZ-a od 1990. kad je još u Austriji osnovao ogranak stranke, a od 1992. postaje i saborski zastupnik, no ne zadugo, jer ulazi u vladu hrvoja Šarinića kao ministar znanosti i tehnologije. Bio je to, ipak, tek formalno, a stvarno se uglavnom bavio pregovorima s međunarodnim posrednicima , što će ga uskoro (1993.) kvalificirati za dužnost zamjenika ministra vanjskih poslova, gdje ostaje do 1995. No, u tom je resoru ostao i u sljedećem mandatu, sve do 2000., kada je obnašao i dužnost predstojnika Ureda Predsjendika Republike Franje Tuđmana i glavnog tajnika Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti. Tuđman ga, međutim, nije volio, nije mu vjerovao i prema njemu je uglavnom bio rezerviran…
Splitska riva za karijerne potrebe
Pravi uzlet Ive Sanadera počinje nakon izbora za šefa HDZ-a 2000., koji se odigrao u krajnje supsketnim okolnostima, uz režiju i angažman Branimira Glavaša i njegovih „borbaša“ kojima je zadaća bila da strogo kontroliraju ulazak na izborni Sabor samo „podobnih“ izaslanika. Za prsa je pobijedio Ivića Pašalića kojemu su se otvoreno na stranu stavili i neki kasniji odani Sanaderovi ministri i poslušnici, poput Božidara Kalmete. S pozicije čelnika stranke, iste godine Sanader ulazi i u Sabor, a kao vođa opozicije ( u to je vrijeme na vlasti Račanova koalicija) ključna je figura prosvjeda na splitskoj rivi( 2001.) u znak podrške Mirku Norcu, koji će mu godinama poslije biti neugodan teret što ga je smjerno i bez prevelikog pravdanja, sa sebe stresao kao da mu ga je tkogod drugi, zloćudno natovario…
Na izborima potkraj 2003. HDZ slavi pobjedu, a Sanader dobija mandat za sastav nove vlade i postaje njezin premijer. Drugi premijerski mandat je započeo u siječnju 2008., a ostavku na sve svoje stranačke i političke dužnosti, osim počasnog predsjednika HDZ-a, podnio je 1.srpnja 2009. Do danas je to ostala prvorazredna enigma, radi čega se spekuliralo s najrazličitijim razlozima, sve do onih najskalnadloznijih, medijskih tračeva o njegovoj zaraženosti opakim smrtonosnim virusom (AIDS). Godinu dana se privikavao na razvlaštenost, na neznačajnost, na činjenicu da više nije onaj kojega se za sve pita i bez kojega se ni disati ne smije ako šef nije dozvolio. S omanjom skupinom lojalnih prijatelja i stranačkih kolega posegnuo je i za očajničkim, posve iracionalnim potezom, povratka na čelo stranke, pravdajući su mahnitost tezom da HDZ nije stranka koja će sebi dozvoliti da na izborima (predsjendičkim) dobija samo 12 posto (Andrija Hebrang), što je za njega bio dokaz da HDZ bez njega glavinja pa se, dakle, zbog viših, nacionalnih interesa mora žrvovati i reaktivirati. Taj je apsurdni, amaterski igrokaz „intendanta“ stajao brisanja iz evidencije HDZ-a, s prvim danima siječnja 2010. Sve ostalo je povijest. U jesen iste godine vratio se u saborske klupe, aktivirajući svoj zastupnički mandat (jedino što mu je još iz doba ponosa i slave ostalo), ali je već u prosincu DORH zatražio skidanje njegova imuniteta radi pokretanja kaznenog postupka. Izgubio je imunitet, dao se u bijeg, za njim je raspisana tjeralica i vrlo brzo uhvaćen je u Austriji gdje je sedam mjeseci proveo u istražnom zatvoru prije izručenja hrvatskom pravosuđu. U Remetincu je već tri godine, iza njega su dvije nepravomoćne presude, jedna na 10, druga na 9 godina, a čekaju ga i druge optužnice. Prema navodima pravnih stručnjaka, neovisno o tome koliko će presuda pasti na leđa proskribiranog Sanadera, maksimalna kazna zatvora koju može dobiti ukupno ne prelazi 15 godina. Za deset, kako zakon nalaže, mogao bi na slobodu. Koliko će, poslije svega, njemu vrijediti?
Kolaterlane žetve “sanaderizma”
Kolateralne žrtve političkog uzleta Ive Sanadera, autoritarnog hedoniste opijenog materijalnim dobrima, privilegijama i počastima, luksuzom i trošenjem na tuđi račun, goleme su. Osuđena je i trajno stigmatizirana i stranka kojoj je bio neprikosnoveni vođa, za koju danas oponenti (SDP-ov Nenad Stazić) drže da bi se trebala ugasiti jer s takvom hipotekom nema moralno pravo iakd više voditi državu (SDP-.ov Ivan Klarin). Hrvatska država je osramoćena, njezin ugled u međunarodnoj zajendici je doveden u pitanje činjenicom da je suđenej Sanaderu razotkrilo enormne razmjere korupcije na najvišoj državnoj razini, koruptivno, kriminalno postupanje kao conditio sine qua non njegove vlasti, modus operandi HDZ-ova djelovanja i Sanaderova bogaćenja. Žrtva njegova vladanja je narod u cjelini, jer današnji ponižavajući položaj siromašenih i obespravljneih ( rade bez plaće, ili su nezaposleni i uz visoku stručnu spremu) izvire iz prirode koruptivne, bezočne vladavine Sanadera i družbe koja se bogatila „ u ime i za račun naroda“. Ne samo što su izgubili mogućnost dostojanstvenog rada i života, hrvatski građani su dugoročno izgubili i svako povjerenje u politiku i političare kao kastu sui generis. U percepciji hravstke javnosti su su političari danas lopovi, mitomani, probisvjeti koji su u politiku ušli s gaćama na štapu, bez znanja i imanja, a iz nje izlaze s vilama, bazenima, stanovima, luksuznim terencima, bogato fudranim računima po Kajmanskim i inim egzotičnim otocima, skupocjenim satovima i prvorazrednim umjetninama, per fin s trofejima s afričkih safari avantura… Samo, da bolest nije metastazirala i na druge političke „organe“ (stranke), s ovog primarnog, smjenom generacije u zaraženom HDZ-u bi se nekako i otklonila. Ali, metastaze su posvuda, a lijek djeluje sporo i nedovoljno učinkovito…
