Svakim danom sve su dramatičniji izvještaji i slike koje pristižu iz Ukrajine, po površini najveće države u Europi, u kojoj živi 47 milijuna ljudi, a koja je od najbliže hrvatske granice udaljena jedva 360 kilometara. Kordoni policije, maskirani demonstranti, paljevine, sukobi, ubijeni i ranjeni ljudi po ulicama i trgovima Kijeva i drugih ukrajinskih gradova: slike su koje iznova upozoravaju na uznemiravajuće posljedice beskrupulozne vladajuće unutarnje politike, ali i kao posljedice svjetske (geo)politike, a usljed kojih su Ukrajina i Ukrajinci ponovno žrtva, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju.
Mnogi na događanja u Ukrajini gledaju kao na posljedicu izravnog interesnog sukoba Rusije, EU i, dakako, SAD-a, odnosno, naposljetku, pojednostavljeno, na interese moćnog međunarodnog kapitala koji ne poznaje nacije ni državne granice. Najveći neredi se događaju na Majdanu ili središnjem kijevskom Trgu Nezavisnosti ispod kojeg se inače, dakako, nalazi golemi trgovački centar.
No, možda će najbolje o aktualnom stanju u Ukrajini reći Ukrajinac koji trenutačno preživljava sve dramatične događaje u njegovoj zemlji. Jurij Andruhović, ukrajinski pisac, poslao je otvoreno pismo ‘svim Europljanima’. Pismo prenosimo u cijelosti:
Jurij Andruhović iz nekih sretnijih vremena
Oglas
Otvoreno pismo Jurija Andruhoviča svim Europljanima
Dragi prijatelji,
i pogotovo dragi novinari i urednici u inozemstvu,
ovih dana stiže mi mnoštvo upita i molbi za općenito objašnjenje situacije u Kijevu i Ukrajini, i da, ako mogu, formuliram svoju viziju budućnosti ili barem dolazećih mjeseci. Budući da naprosto nisam u stanju svim vašim novinama napisati analitičkii članak, odlučio sam se svima vama obratiti, i pružiti vam neke informacije koje zatim možete slobodno koristiti.
Najvažnija informacija koju želim prenijeti je ova:
U skoro četiri godine svog mandata Janukovič je uspio zaoštriti situaciju u državi do najvišeg stupnja. I još gore – samog je sebe uveo u slijepu ulicu, jer sada želi vječno ostati na vlasti i zadržati moć pod svaku cijenu. Njegove krađe i potiskivanje naroda prekoračili su sve granice ljudske pohlepe.
Jedini odgovor na mirne proteste posljednih mjeseci rastajuće je nasilje, koje bi se moglo nazvati “kombiniranim” nasiljem: s jedne strane policijske jedinice napadaju Majdan, s druge strane progone aktiviste i sudionike demonstracija pojedinačno (uhođenje, batiniranje, paljenje automobila i kuća, provale u domove, hapšenja, odugovlačenje sudskih procesa). Zastrašivanje je ključna riječ. A pošto zastrašivanje ne uspijeva, i sve više ljudi izlaze na prosvjede Vlada je sve brutalnija u represiji. Zakonska osnova za represiju stvorena je 16. januara kada su zastupnici, koji potpuno ovise o Predsjedniku, donijeli odluku o promjeni nekoliko zakona, ignorirajući dnevni red, proceduru glasanja i Ustav dizanjem ruku za samo nekoliko minuta (!). Te promjene državu će uvesti u diktaturu i u izvanredno stanje, premda o izvanrednom stanju do sad nitko nije glasno razmišljao. Zbog pisanja ovog teksta – samo da navedem jedan primjer – mogu završiti na sudu, jer kršim više tih novih članova zakona: za “klevetanje”, “pozivanje na pobunu” i slično.
Ukratko: kada prihvaćamo ove zakone svatko može reći da je u Ukrajini sve zabranjeno što zabranjuje Vlada. A Vlada dozvoljava samo jedno. Apsolutnu poslušnost prema vladi.
Ukrajinsko društvo ne može prihvatiti takve “zakone”, i od 19. januara krenulo se u masovne proteste o kojima ovisi budućnost zemlje.
Danas u vijestima na televiziji iz Kijeva možemo vidjeti prosvjednike s kacigama i maskama za zaštitu identiteta, ponekad s drvenim palicama u rukama. Nemojte misliti da se radi o “ekstremistima”, “provokatorima” ili “radikalnim desničarima”. Moji prijatelji, pa i ja, ne odlazimo više bez takve opreme na javne skupove. Tako smo brzo postali – ja, moja žena, moja djeca, moji prijatelji – ekstremisti. Nemamo drugog načina štititi svoje živote i zdravlje. Ciljaju na nas specijalci iz policijskih jedinica, prijatelje nam ubijaju snajperima. Broj prosvjednika koji su posljednih dana ubijeni samo u Vladinoj četvrti između je 5 i 7 osoba. Nestale su u Kijevu desetine ljudi.
Ne možemo prestati protestirati jer bi to značilo da pretvaramo svoju zemlju u doživotni zatvor. Mladi Ukrajinci postsovjetske generacije ne mogu izdržati još jednu diktaturu. Ako diktatura pobijedi, neka Europa računa da će na svojim istočnim granicama imati zemlju kakva je Sjeverna Koreja. Osim toga to bi za Europu značilo poplavu pet do deset milijuna izbjeglica. Ne želim nikoga plašiti. Naša je revolucija revolucija mladih. U ovaj rat Vlada je ušla najprije protiv svoje mladosti. Kada padne noć, na kijevskim se ulicama pojavljuju nedefinirane grupe “u civilu”. Love mlade ljude koji nose male bedževe Majdana ili Europske unije. Hapse ih, vode u šumu, skidaju do gola i muče na ledenom tlu. Je li slučajnost da su umjetnici – glumci, slikari, pjesnici – začudno često među žrtvama tih napada? Imamo osjećaj da zemljom vladaju “eskadroni smrti” kojima je cilj istrijebiti elitu.
I još nešto upadljivo: u kijevskim bolnicama ranjenim prosvjedicima postavljaju zamke. Prosvjednike (da ponovim: ranjeni prosvjedici!) uhićuju u bolnicama i vode ih na tajna mjesta. Čak je slučajnim žrtvama policijskih granata postalo opasno tražiti liječničku pomoć. Liječnici sliježu ramenima i izruče ih takozvanim “pravobraniteljima”.
Na kraju želim reći: u Ukrajini se događaju zločini protiv ljudskosti, a odgovornost snose državni moćnici. Onaj koji govori o ekstremistima mogu misliti samo na njih.
I, u pravilu, o obično najkompliciranijim pitanjima: ne znam što će se dogoditi kao što ne znam što Vi možete učiniti za nas. U najmanju ruku možete poslijediti ovo pismo i objaviti. Što još?
– Budite u mislima s nama. Mislite na nas. U svakom slučaju ćemo pobijediti, neovisno o tome koliko su okrutni. Ukrajinci danas brane europske vrijednosti slobodnog i pravednog društva doslovno do krvi. Moja nada je da i Vi to cijenite.
*
S njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec,
Jurij Andruhovič 24. 01. 2014.
-Na koncu, evo i nekoliko riječi o Juriju Andruhoviču. Kako ga predstavljaju u hrvatskoj izdavačkoj kući Fraktura, koji su objavili više njegovih knjiga, Andruhovič je ‘vodeći suvremeni ukrajinski pisac, pjesnik, prozaik, esejist i prevoditelj, rođen je 1960. u Ivano-Frankivsku u Ukrajini, studirao je novinarstvo, a u književnosti se javio zbirkama poezije Nebo i trgovi (1985.), Donji grad (1989.) i Egzotične ptice i biljke (1991.).’ Osim što piše, prevodi s ruskoga, poljskoga, engleskoga i njemačkoga jezika. Suosnivač je legendarne književno-performerske skupine Bu-Ba-Bu (1985.). Svojim romanima Rekreacije (1992.), Moskoviada (1993.) i Perverzija (1999.), koji su vrlo brzo prevedeni na poljski i ruski, etablirao se kao klasik suvremene ukrajinske književnosti. Godine 2000. u Poljskoj je objavljena Moja Europa (s Andrzejom Stasiukom), rezultat zajedničkoga putovanja nepoznatim europskim Istokom, a knjigu eseja o Ukrajini Posljednji teritorij objavio je 2003. njemački nakladnik Suhrkamp, te je otad Andruhovič Suhrkampov “kućni autor”. Osim niza uglednih ukrajinskih književnih nagrada, Andruhovič je za svoje briljantne eseje primio posebno priznanje Mirovnu nagradu “Erich Maria Remarque” grada Osnabrücka zbog “važnoga doprinosa otkrivanju gotovo nepoznatih predjela udaljene Europe”.
Idila na Majdanu, središnjem kijevskom trgu, u vrijeme kada je vladao mir
Ukrajina je blizu: od Hrvatske je udaljena oko 360 kilometara
