Neovisni novinarski portal
23.4.2021.
oslobađanje zbilje
Ustanimo protiv političara, ministra i ravnatelja centara za socijalnu skrb koji karijere stvaraju na politikama provođenja nasilja!

Ustanimo protiv političara, ministra i ravnatelja centara za socijalnu skrb koji karijere stvaraju na politikama provođenja nasilja!

Mnoge rasprave koje vodimo uzaludne su, promašene i opasne. Mnoge rasprave koje ne vodimo, trebali bismo voditi jer su nužne za opstanak ove države i ovog društva u pokušaju. Smisao rasprava nije da se sačuva trenutni poredak nego da se usavrši postojeće stanje, da ono bude bolje i humanije. Glavni razlog zašto sam odbio sudjelovati na prošlim parlamentarnim izborima, iako bih, vrlo vjerojatno, osvojio saborski mandat, je taj što nisam pristao da budem zarobljenik nemoćnog govora koji, u konačnici, pruža lažnu nadu da postoji nešto drugačije, dok je u stvarnosti riječ o nečem potpuno suprotnom – nemoćni govor amortizira bijes građana i tako omogućava održavanje postojećeg stanja.

Moj govor u Saboru je bio nemoćan govor, i toga sam potpuno svjestan. Hrvatski sabor nije mjesto na kojem se demonstriraju oratorske vještine, nego mjesto na kojem neki govor ulazi u zakone, zakoni ulaze u institucije, a institucije mijenjaju ponašanje ljudi te tako stvaraju drugačiji, novi javni ili društveni realitet. Govor koji ne ulazi u zakone, nemoćan je govor.

Solidarnost

Sve što od političkog djelovanja želim stane u tri riječi – poštivanje ljudskih prava. Mi smo država nasilja i povremene iskrene, ali kratkotrajne, solidarnosti građana. Ta solidarnost je došla do izražaja svaki puta kada smo bili upoznati s nekim tko pati, ali je ta solidarnost prestala postojati kada bi uspješno završila akcija koja nas je potaknula da plemenito djelujemo. Ako nekom djetetu treba 4 milijuna kuna za liječenje, mi ćemo prikupiti 12 milijuna kuna, ali se nećemo potruditi da naša solidarnost uđe u zakone i da postane dijelom naše svakodnevice. Mi, u konkretnim, medijski posredovanim slučajevima, demonstriramo našu ljudskost, i to je dobro. No, da shvaćamo snagu zakona, onda bi svi slučajevi koji nisu medijski posredovani, a postoje, i to u tišini i anonimnosti, dobili istu pomoć kao i oni koji su dobili pomoć zahvaljujući snazi naše solidarnosti.

Država, ako želi biti pravedna i socijalna, počiva na zakonima. Zakoni svima koji se nađu u istoj situaciji daju jednaka prava jer zakoni zahvaćaju mnogo više od onoga što zahvaćaju naši pojedinačni umovi i naše pojedinačne emocije. Da bismo bili ljudi, da bismo ostali ljudi, moramo konkretno djelovati, a to znači da moramo djelovati u konkretnoj situaciji, da moramo pomagati konkretnom čovjeku. No, ako želimo živjeti u uređenoj državi, onda smo svjesni, upravo zato što smo ljudi, da je potrebno da država djeluje tamo gdje mi ne možemo djelovati, odnosno da država djeluje u svim konkretnim situacija u kojima se netko nalazi. Mi, jednostavno, ne možemo svima pomoći.

Ljudi koji su istinski solidarni, traže da država donese zakone koji će promovirati određene vrijednosti do kojih nam je, kao društvu, stalo. Sama činjenica da postoji država nije nešto značajno, puno su bitnije vrijednosti na kojima želimo da država počiva. Ako želimo nenasilnu državu, onda ćemo se zalagati za zakone koji će učinkovito suzbijati nasilje, koji će sankcionirati počinitelje nasilja i štiti žrtve. Ako ne želimo takvu državu, onda se suočimo s time da je naša solidarnost samo prividna solidarnost, odnosno da nam ona služi kao štit da se osigura neometano odvijanje nasilja na koje smo navikli i bez kojega ne možemo zamisliti naš javni život.

Nikoll

Kada se, primjerice, u Saboru raspravlja o obiteljskom nasilju, onda se zbiju redovi onih koji progovaraju o ustavnoj definiciji braka, a sve kako se ne bi govorilo o nasilju, nego o sudbinskom značaju obitelji koja počiva na tradicionalističkom poimanju muškosti i ženskosti. Tada, razumije se, obiteljsko nasilje pada u drugi plan, a time se ne štiti obitelj, čak ni ona tradicionalistička, nego se štiti nasilje u obitelji. Nemojmo smetnuti s uma da obitelj u kojoj postoji nasilje nije obitelj. Roditelj koji siluje dijete, nije roditelj, nego silovatelj. Nije moguće da netko bude roditelj i silovatelj. Nije moguće da netko bude majka i egzekutor djeteta. To nam pokazuje i tragični slučaj na smrt pretučene djevojčice Nikoll.

Tko ju je na smrt pretukao? Majka ili egzekutorica? Sve dok ne budemo u stanju ispravno sagledavati stvarnost, zalagat ćemo se, bili svjesni toga ili ne, za nasilje. U slučaju male Nikoll smo to učinili. Djevojčicu smo, zbog naših iluzija o obitelji i braku kao biološki uvjetovanim kategorijama, predali u ruke egzekutora koje smo mi, u našim tradicionalističkim mahnitanjima, vidjeli kao oca i majku, iako oni to nisu bili.

Ustanimo napokon protiv toga! Ustanimo protiv političara, ministra i ravnatelja centara za socijalnu skrb koji karijere stvaraju na politikama provođenja nasilja! Jedino tako ćemo pokazati da nismo svi isti, a nismo. Oni koji su odgovorni za ovaj zločin, moraju odgovarati, a svi mi moramo shvatiti da ne smijemo odustati od toga da zakonima uredimo ovu nesretnu državu – zakonima i institucijama koje provode zakone. Na čelu takvih institucija mogu biti i bit će ljudi kojima je stalo do društva i države.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI