Pravobranitelj za osobe s invaliditetom je nezavisna državna institucija čija je osnovna uloga zaštita, praćenje i promicanje prava i interesa osoba s invaliditetom na temelju Ustava Republike Hrvatske… U današnjoj kolumni donosim Vam razgovor s Pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom Ankom Slonjšak…
Invaliditet ste stekli u ranoj mladosti kao posljedicu prometne nesreće. Kako ste se snašli u svemu tome i koliko je invaliditet utjecao na vaše planove i ciljeve?
Kada mi se dogodila prometna nesreća bila sam na drugoj godini studija ekonomije i igrala za RK Podravku i iako se u početku bilo teško naviknuti na novonastalu situaciju, borbeni i sportski duh je prevladao. Iako je invaliditet utjecao na moj život i moje planove te je moja sportska karijera bila prekinuta, studij ekonomije sam završila sa uspjehom i pronašla nove hobije poput slikarstva te sam član međunarodne udruge umjetnika koji slikaju ustima i nogama sa sjedištem u Lihtenštajnu, a hrvatska podružnica je članica te udruge. Također, kada govorimo o promjeni planova, vjerojatno danas ne bi ni razgovarali sa mnom u ulozi pravobraniteljice nego bi možda radila posao vezan za moju struku. Uvijek naglašavam kako su mi na početku moga oporavka najveća podrška i inspiracija bile druge osobe s invaliditetom, a kasnije sam ja volontiranjem isto tako htjela pomoći drugima i nisam ni mislila da ću jednoga dana obnašati funkciju koja zagovara i promiče prava osoba s invaliditetom.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak
Za one koji ne znaju pojasnite koja je uloga i funkcija pravobraniteljice osoba s invaliditetom?
Pravobranitelj za osobe s invaliditetom je nezavisna državna institucija čija je osnovna uloga zaštita, praćenje i promicanje prava i interesa osoba s invaliditetom na temelju Ustava Republike Hrvatske, međunarodnih ugovora i zakona.
Tijekom 2020. godine institucija Pravobranitelja za osobe s invaliditetom je u cilju promicanja, praćenja i zaštite prava osoba s invaliditetom, sukladno ovlastima postupala po predstavkama građana. Građani su se najčešće obraćali osobno – poštom, elektroničkom poštom, telefaksom i telefonom, dok je osobnim dolaskom zaprimanje predstavki svedeno na minimum, kako bi spriječili širenje bolesti Covid-19, a sve sukladno epidemiološkim mjerama. Nakon zaprimanja predstavki, pritužbi, zamolbi, prijedloga i dr., postupano je u skladu s Ustavom RH, zakonodavstvom i međunarodnim dokumentima.
Posebno bih istaknula uspjehe na otklanjanju nejednakosti u postupanju po pojedinačnim pritužbama i kada naš rad i djelovanje rezultiraju otklanjanjem stvarnih zapreka u pristupu redovnom obrazovanju ili zapošljavanju, čime izravno utječemo na izjednačavanje položaja osoba s invaliditetom s drugim građanima.
Na nacionalnoj i međunarodnoj razini neizmjerno je važna aktivnost promicanja prava i interesa osoba s invaliditetom (dalje: OSI). Promicanjem pozitivnih praksi, podizanjem razine svijesti kao i uklanjanjem stereotipa i predrasuda u društvu, mijenjamo percepciju javnosti o sposobnostima i OSI; potičemo i osnažujemo same OSI i njihove bližnje da se aktivno uključe u zajednicu te informiramo i upoznajemo institucije i druge pravne osobe o društvenom modelu kroz sva područja djelovanja.
Prepoznati smo i kao savjetodavno tijelo od strane pojedinaca, ali i pravnih osoba, udruga, različitih institucija te utjecajem na zakonodavstvo aktivnim sudjelovanjem konkretnim prijedlozima izmjena koje izravno ili neizravno utječu na prava i položaj osoba s invaliditetom. Načinom djelovanja i postignutim promjenama, kao što su one u području skrbništva i lišavanju poslovne sposobnosti. Zanimljivi smo mnogim zemljama kojima prenosimo iskustva na brojnim stručnim skupovima.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak
Kako je danas biti osoba s invaliditetom u usporedbi s vremenom kada ste vi postali osoba s invaliditetom?
Načelno možemo reći da je povoljniji položaj osoba s invaliditetom danas u odnosu na prije što ne znači da ne postoji prostora za poboljšanjem i unaprjeđenjem položaja osoba s invaliditetom pogotovo u ovim izazovnim vremenima pandemije i prirodnih katastrofa poput potresa. Osim same zdravstvene ugroze, kao društvena skupina neravnopravnom položaju u uvjetima korona krize osobe s invaliditetom našle su se u dodatno otežanim okolnostima: od nedostupnosti informacija zbog neprilagođenog načina izvještavanja za osobe s oštećenjima sluha, vida i osobe s e intelektualnim teškoćama, diskontinuiteta i uskrate korištenja raznih medicinskih usluga (medicinske rehabilitacije, fizikalne terapije u kući i zdravstvene njege), povećanog rizika od obiteljskog nasilja, pa do grubog ograničavanja i uskrate prava na slobodu kretanja korisnika ustanova socijalne skrbi.
Samim razvojem društva, tehnologije i komunikacija uvelike je u tom smislu olakšana svakodnevice osobama s invaliditetom i to onima koji si sve blagodati suvremenog života mogu priuštiti jer ne smijemo zaboraviti da su osobe s invaliditetom i dalje skupina u društvu koja je među najizloženijima socijalno-ekonomskoj ugroženosti i riziku od siromaštva.
U trenutku kada se meni dogodila nesreća koja je ostavila za posljedicu invaliditet, Konvencija o pravima osoba s invaliditetom kao takva još nije bila donesena, a zanimljivo danas je to najvažniji dokument koji jamči svim osobama s invaliditetom jednaka prava i mogućnosti kao i osobama bez invaliditeta, a temeljem kojega i ja kao pravobraniteljica izdajem preporuke nadležnima. I iako je dio problematike ostao isti, danas imamo takvu vrstu dokumenta koja jamči ravnopravnost i obvezuje potpisnice. Ne smijemo zaboraviti da i danas postoji jednako kao i prije problem nedostatka usluga i podrške posebice rane intervencije i potpore neovisnom življenju te nedovoljna informiranost o pravima i uslugama za osobe s invaliditetom unatoč svom razvoju tehnologije.
Još uvijek se iznenadim otkrićem koliko drugi građani pa i stručnjaci imaju malo spoznaja o specifičnostima različitih vrsta invaliditeta, ali i strahova od invaliditeta. Svjesna sam da se promjena svijesti i odnosa prema invaliditetu ne može dogoditi preko noći i mora se odvijati u međusobnoj interakciji samih osoba s invaliditetom i njihove sredine. Prilagodba cijelog društva je proces koji se ne dešava sam od sebe već na njemu treba uporno i kontinuirano raditi kroz dulji period.
Jedno od najvećih problema osoba s invaliditetom jest zapošljavanje. Poticaji postoje, kazne isto ,ali se osobe s invaliditetom i dalje ne zapošljavaju. U čemu je problem?
Osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada zbog različitih uzroka. Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i nažalost još uvijek zastupljeno mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što znamo da nije. Pritužbe ukazuju da osobe s invaliditetom često smatraju da su diskriminirane u postupcima zapošljavanja i na radnom mjestu. Jedan od razloga su i prepreke iz okoline s kojima se svakodnevno suočavaju (npr. neprilagođen prijevoz, nepristupačnost radnog mjesta, uskrata razumne prilagodbe i slično). Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također otežavaju njihov položaj primjerice zbog netransparentnosti natječajnih postupaka osobe sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje ili uskraćeno pravo prednosti kada se radi o javnim poslodavcima ali teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja. Postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju potrebno je nadopunjavati novima za kojima itekako postoji potreba. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak
Uz probleme sa zaposlenjem, koji su to još problemi koji utječu na život osoba s invaliditetom?
Same osobe s invaliditetom ističu da je najveći problem taj što naknade i usluge nisu osmišljene tako da svojom raznolikošću prate potrebe koje proizlaze iz invaliditeta pa imaju dojam da su one nepravedno i neravnomjerno raspoređene pa i neracionalne. Problemi su zaista kompleksni, mnogobrojni i specifični i nisu jednoznačni primarno zbog vrste i stupnja oštećenja što treba uzimati u obzir ne samo kod procjena nego i oblika skrbi i podrške. Međutim, kao opći problem smatram nedovoljnu razvijenost i dostupnost mreže usluga u zajednici čime djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom nemaju podršku, a time ni adekvatnu zaštitu. Kako bi živjele i ostvarivale prava na ravnopravnoj razini kao i drugi građani, nekome je potreban njegovatelj, nekome psihosocijalna pomoć u obitelji, nekome gerontodomaćica, prijevoz, pristupačno radno mjesto, asistent u nastavi i dr. To što je netko osoba s invaliditetom, ne znači da nema interese, svoje navike i svoj stav, želje, talente, a to se vrlo često zaboravlja i zanemaruje čime se krše prava u raznim područjima života tih osoba.
Vlada je prošle godine poručila osobama s invaliditetom da im za život dovoljno 1500,00 kuna kako to komentirate? Imate li možda informaciju postoji li mogućnost da se taj iznos osobne invalidnine u skoroj budućnosti poveća?
Osobna invalidnina novčano je pravo osobe s teškim invaliditetom koji se odobrava radi uključivanja u život zajednice, što znači podmirivanje troškova vezano na invaliditet, a na ovu naknadu ne utječe plaća, autorski honorar niti mirovina do iznosa najniže mirovine za 40 godina mirovinskog staža.
Ukoliko osoba ne ostvaruje druge prihode za podmirivanje troškova života (plaća, mirovina i dr.), može u sustavu socijalne skrbi uz osobnu invalidninu ostvariti i druge naknade, kao što je zajamčena minimalna naknada, jednokratna naknada i dr.
Nemamo saznanja da li se planira povećanje naknade za osobnu invalidninu, ali smatramo da se uvođenjem inkluzivnog dodatka što je predmetom naših prijedloga posljednjih nekoliko godina može osigurati da ova naknada bude primjerenija vrsti i stupnju invaliditeta pa samim time i dostatna.
Anka Slonjšak u Saboru (foto printscreen Youtube)
Kakvi su daljnji planovi i ciljevi?
Idući cilj za koji se nadam da će se što prije realizirati je otvorenje Područnog ureda u Rijeci koje je bilo planirano u 2020. godinu, a zbog okolnosti uzrokovanih pandemijom, konkretno nemogućnosti realizacije potrebnih radova adaptacije i uređenja prostora dodijeljenog na korištenje od strane RH, odgođeni su za 2021. godinu. Otvorenjem Područnog ureda POSI u Rijeci za područja na kojima danas živi više od 60.000 osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju završiti će proces ostvarivanja ciljeva predviđenih svim strateškim planovima institucije POSI od 2011. godine, a koji proizlaze iz općeg strateškog cilja – Zaštita ljudskih prava osoba s invaliditetom podjednako u svim područjima RH.
Također, u narednom razdoblju najveći interes mi je da unaprijedimo položaj osoba s invaliditetom u području obrazovanja i zapošljavanja te osiguramo usluge u zajednici u cilju što neovisnijeg življenja osoba s invaliditetom. Osim zadataka zacrtanih godišnjim planom te rješavanja zaprimljenih predstavki građana, usmjeriti ćemo se i dodatno na primjenu zaključnih zapažanja i preporuka UN Odbora o pravima osoba s invaliditetom vezano uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, na zakonodavstvo i uspostavu sustava rane intervencije, praćenje donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji i njihovu primjenu, rad tijela vještačenja, područje zapošljavanja i rada, pristupačnosti i mobilnosti, socijalnoj skrbi i zaštiti prava žena s invaliditetom te suzbijanju diskriminacije.
Već dugo godina obnašate funkciju pravobraniteljice da li vas taj posao još uvijek jednako ispunjava?
Istina, od 2008. godine i iako to razdoblje zvuči kao dugačak vremenski period zbog dinamike posla još uvijek nisam došla do zasićenja i svaki postignuti uspjeh i pozitivna promjena u svakom danu me veseli i ispunjava jednako kao i u počecima. Svaka zaposlena osoba s invaliditetom, svako dijete s teškoćama kome je zalaganjem i zagovaranjem institucije koju vodim osigurana podrška u vrtiću, školi ili u obitelji, svaka dostupna usluga za osobe s različitim oštećenjima koja znači neovisnost i uključenost, ima za mene i moje suradnike posebno značenje i motivira nas da s još više energije i entuzijazma štitimo i promičemo prava osoba s invaliditetom neovisno o dobi i oštećenju.
Što biste u ovom trenutku poručili osobama s invaliditetom?
Poručila bih svima da je važno nikada se ne predati i da iako živimo u vremenu s epidemiološkim mjerama i ograničenjima u kojemu nam se ponekad čini da smo se po pitanju ljudskih prava vratili godinama unazad nadajmo se da će pandemija što kraće trajati, a da će naša institucija i sada tijekom pandemije ukazivati na to da se ne smije u kriznim vremenima ili zbog krize odustati od zajamčenih prava te je potrebno i dalje raditi na poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj, pa i onda kada nam se svima čini da se „borimo s vjetrenjačama“. Težak položaj osoba s invaliditetom u uvjetima korona krize nije samo slučaj u Hrvatskoj nego i diljem Europe i svijeta.
Iako predstavlja presedanski socijalni poremećaj koji je zahvatio sve sfere društvenog i ekonomskog života, korona krizu moramo promatrati i kao priliku da na principima solidarnosti gradimo bolje, socijalno osjetljivije i humanije društveno uređenje, što je izraženo i u motu UN-a kojim je obilježen ovogodišnji Međunarodni dan osoba s invaliditetom: „Izgradnja boljeg: prema svijetu nakon COVID-a 19 koji uključuje osobe s invaliditetom, pristupačan je i održiv“.
Nadamo se da to neće ostati samo lijepa želja.
Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak
