Iako utvaramo da smo jaki, humani, slobodni, brižni, osjećajni i neovisni, stvarnost nas demantira. Demantiraju nas čitava stoljeća, demantira nas kultura kojoj pripadamo, demantira nas religija koja nas je navodno učinila vječnima. Na svakom koraku pronalazimo našu niskost, slabost, bešćutnost, neslobodu i nečovječnost. Čovjek je uglavnom nečovjek. Istina je da je nečovjek sve manje i manje, ali, budući da se nečovječnosti ne može osloboditi, on je uvijek nečovjek. Nečovjek je biće straha, nepovjerenja, boli i nasilja. Nečovjek izaziva nasilja i bori se za prostor neometanog odvijanja nasilja.
Imamo mnoge primjere za to, ali budući smo 8. ožujka obilježili Međunarodni dan žena, nasilje nečovjeka vidljivo je i iz sustavnog sadističkog, nehumanog odnosa prema ženama. Sustavno nasilje prema ženama nije dokinuto 8. ožujka 1857. god., kada su tekstilne radnice u New Yorku tražile bolje radne uvjete i veće plaće. Sustavno nasilje nije dokinuto niti 1970. god., kada je u Velikoj Britaniji zakonom regulirana obveza jednakih primanja između
muškaraca i žena koji rade isti posao. Do tada je sasvim uobičajeno bilo da muškarci za isti posao dobiju veću plaću od žena. Sustavno nasilje nije dokinuto, ono traje i danas, ono traje i sada.
Muškost koja prezire žene
Žene ni danas, na globalnoj razini, ali i u Republici Hrvatskoj, nisu potpuno ostvarile jednakost i ravnopravnost. Ovo je muški svijet, svijet koji isključuje žene. Sama činjenica da živimo u muškom svijetu, koji isključuje i obespravljuje žene, dovoljno govori o kakvim muškarcima je riječ i kako se poima muškost u takvom svijetu. To je muškost omalovažavanja i ponižavanja žena. To su muškarci kojima u venama teče prezir prema ženama.
Takvi muškarci su prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije demonstrirali nakaradnu muškost prezira prema ženama. Oni su branili i brane civilizaciju nasilja nad ženama. To nasilje je ekonomsko, socijalno, religijsko, historijsko i civilizacijsko. To nasilje je rodno uvjetovano nasilje. Zato su i govorili o rodnoj ideologiji. Spol je biološka činjenica i ona previše toga ne govori. No, rod je društveni konstrukt, on se odnosi na ulogu koju netko igra u društvu.
Branitelji rodno uvjetovanog nasilja ili tzv. fiksiranih uloga po kojima točno određene uloge pripadaju pravim muškarcima, a druge drugotnim ženama, zastupaju rodnu ideologiju. Njihova rodna ideologija je u funkciji održavanja nasilja nad ženama. To je jedina rodna ideologija koja postoji, koja je prisutna i koja izaziva nasilje. Svesti nekoga isključivo na ulogu koja mu je ili, u ovom slučaju, joj je zadana, bez nekih velikih pitanja i prethodne
suglasnosti, čin je istinskog, bezočnog i sadističkog nasilja. Rodna ideologija ili ideologija svođenja žena na uloge koje joj je odredio ženomrzački muški svijet, naišla je 8. 3. 1857. na prepreke. Od tada pa do danas, prepreke su sve brojnije, mačistička rodna ideologija je sve slabija, a žene su sve slobodnije. Dok sloboda ne bude potpuna, dok se ne ostvari potpuna jednakost i ravnopravnost, nužno je ustajati protiv nasilja, svaki dan i svake sekunde.
Nečovjek i(li ) nasilnik
Simone de Beauvoir je rekla kako žene ne treba uzvisivati u njihovoj ženstvenosti, ženama to ne treba, njihova ženstvenost traži ravnopravnost i jednakost. Ne postoji bitna razlika između toga da te netko, bez pitanja, zato što to on hoće, uzvisi ili da te, zato što to on hoće, unizi. Ljudima trebaju apstraktna prava i konkretne mogućnosti. Ženama trebaju apstraktna prava i konkretne mogućnosti. To isto treba i muškarcima.
Država u kojoj ne postoje konkretne mogućnosti nego samo apstraktna prava, država je bez mogućnosti da bude država jednakosti i ravnopravnosti. Država u kojoj nema jednakosti i ravnopravnosti nije pravedna država. U takvoj državi caruje ideologija i praksa nasilja – nad ženama, nacionalnim manjinama, homoseksualcima… Razumljivo je da se u takvoj državi nije mogla, bez otpora i duševnog nemira pripadnika rodne ideologije, ratificirati Istanbulska
konvencija. Ona sada nudi apstraktna prava bez konkretnih mogućnosti.
Pripadnici rodne ideologije, odnosno pristaše muškosti koja se očituje kao sustavni prijezir prema ženama, u
prvom evolucijskom skoku, čak i mogu ratificirati dokument apstraktnih prava, ali neće dopustiti da se ostvare konkretne mogućnosti jednakosti i ravnopravnosti. Njima ne treba svijet jednakosti i ravnopravnosti. Čovjek je, dakle, ipak nečovjek, nešto manji nečovjek, ali ipak i dalje nečovjek. Takav, nešto manji nečovjek ratificirao je i Istanbulsku konvenciju. Nečovjek misli da je to sasvim dosta. Zato nečovjek i zastupa rodnu ideologiju. On zna koja je uloga žene u svijetu. Zato nečovjek i jest nasilnik.
Borba za prava žena nije samo borba za žene i nije samo borba žena, to je ujedno i borba protiv nasilja nad muškarcima, jer nečovjek koji svijet uređuje po mjeri muškosti koja prezire žene, također čini nasilje i prema muškarcima. Tamo gdje vlada nasilje i neravnopravnost, nitko ne može biti slobodan. U ženomrzačkom svijetu podjednako su ugroženi žene i muškarci. Zato se zajedno bore za slobodni svijet, svijet jednakosti, ravnopravnosti i
različitosti.
