Neovisni novinarski portal
23.4.2021.
wheels on fire
Institucionalizacija: Zašto osobe s invaliditetom završavaju u staračkim domovima?

Institucionalizacija:
Zašto osobe s invaliditetom završavaju u staračkim domovima?

U prošloj kolumni naveo sam osobnu invalidninu kao jedan od apsurda sustava socijalne skrbi i to je nažalost samo jedan primjera kako sustav koji bi trebao voditi brigu o kvaliteti života osoba s invaliditetom radi protiv njih. O temi Institucionalizacije ne piše se dovoljno, a još manje radi na tome da se postojeći problemi riješe.

Moram priznati da sam i sam znao malo o ovoj temi, tek kada sam čuo istinite priče ljudi koji su prošli ovakav tretman od strane socijalne skrbi postalo mi je jasno zašto je za većinu osoba s invaliditetom koje su prisiljeni boraviti po domovima i sličnim ustanovama takav život poput najgore noćne more od koje ne možete pobjeći. Da ne spominjem sve one sirote duše, koje su nesretno skončale nedugo po dolasku u takve institucije jer takav život nisu mogli podnijeti.

No, krenimo redom. Nakon smrti roditelja ili skrbnika mlade osobe s teškim invaliditetom završavaju u staračkim domovima ako imaju sreće, a ako nemaju sreće završe u psihijatrijskim ustanovama, (da ima i takvih slučajeva). Nema izbora. Nema nikakve alternative jer je sustav ne nudi. I tu muke te osobe tek počinju. Koliko god se domovi za umirovljenike trude pružiti kvalitetan život svojim štićenicima to jednostavno nije mjesto za život mlade osobe s invaliditetom. Takva osoba se neće moći uklopiti ponajprije zbog prevelikog generacijskog jaza između nje i ostalih štićenika doma. Tu je i problem osoblja koje se, zbog obima posla ne stigne posvetiti osobi s invaliditetom onako kako ona to zaslužuje, niti je u većini slučajeva dovoljno pripremljeno i educirano na skrb o takvoj osobi.

Nadalje, ulaskom u takvu ustanovu osoba gubi pravo na osobnog asistenta i osobnu invalidninu jer je eto sad u ustanovi i ništa joj ne treba. Ma nemojte? Zamislite samo tu situaciju da ne možete otići k prijatelju ili u trgovinu jer nemate kako ili nemate pratnju. Žalosno je da sustav mlade osobe s invaliditetom koje se nađu u ovakvoj situaciji tretira kao zatvorenike, a još je veća žalost što čak i zatvorenici imaju bolje uvjete i više prava nego osobe s invaliditetom.

Institucionalizacija i njezini oblici sama po sebi nije problem, ali je u našoj državi problem, jer Institucionalizacija kakvu naša država provodi u mnogim razvijenim državama davna je prošlost. Mi imamo problem da kod nas još uvijek glavnu riječ imaju oni koji ne znaju i ne zanima ih kako je biti osoba s invaliditetom . Drugdje osobe s invaliditetom imaju punu podršku sustava da žive život kakav žele.

Ništa takvo nije nemoguće, primjera dobre prakse ima na pretek, pitanje je samo hoće li se ikada naći neka vlast dovoljno sposobna i odlučna da sve to provede u djela.

 

Tags: ,

VEZANE VIJESTI