Neovisni novinarski portal
23.4.2021.
HRVATSKA / POLITIKA
Doprinos hrvatskog pravosuđa beatifikaciji domaćih kapitalaca: Poput Bandića, i Vidošević, i Sanader i Kalmeta, uz sve afere, prije će na drugi svijet, negoli u zatvor!

Doprinos hrvatskog pravosuđa beatifikaciji domaćih kapitalaca:
Poput Bandića, i Vidošević, i Sanader i Kalmeta, uz sve afere, prije će na drugi svijet, negoli u zatvor!

Odlazak Milana Bandića s “ovoga svijeta” i njegov velebni, antiepidemiološki ispraćaj s ove malograđanske, provincijalne pozornice koja puca od kiča i licemjerja, na kojoj se igra tek predstava o vladavini prava i demokraciji kao kompenzacija za demokraciju samu, zapravo je na sliku i priliku današnje neuređene, rudimentarne Hrvatske koja već tri desetljeća uporno lovi svoj rep i perpetuira svoje zablude. Nitko o Bandiću nije imao tako visoko mišljenje za njegovog života, čak ni njegovi najglasniji laudatori, kao što se to o njemu moglo čuti u smrti. 

Sve u duhu onog oportunističkog i neiskrenog pravila “o mrtvima sve najbolje”, u koje se, kao, navodno, dobro odgojeni građani, kunu čak i oni koji su tijekom pokojnikova života sudjelovali u permanentnom osporavanju njegova lika i djela. Sada se nevjerojatnom lakoćom odriču i vlastitih riječi, sve u ime nekakve fingirane pristojnosti. U osnovi, laži.

Beatifikacija višestrukog optuženika

Igrom slučaja i sam je Bandić bio opsjena, laž, “široka hercegovačka duša s purgerskim šarmom”, kako reče njegova zamjenica Jelena Pavičić Vukičević, gotovo otimajući Bandićevoj Vesni ulogu neutješne supruge. No, beatifikaciji domaćih “kapitalaca” uveliko pridonosi hrvatsko pravosuđe…

Milan Bandić je na Mirogoju okupio presjek cijele hrvatske društvene stratifikacije, iako bi se pomislilo, slijedeći red važnosti mnogih među njima i odsustvo svih pravila okupljanja u pandemiji, da je ovo bio događaj izvan okvira, na najvišoj razini. Čak je i za pjesmu s kojom su se živi oprostili od mrtvoga, bila zadužena klapa HRM-a, čije se glazbene usluge koriste samo po najvišem protokolu. Doduše, u ovoj prigodi, predsjednik Republike, Zoran Milanović koji im je nadređen, stoički je otrpio da ga nitko o tome nije ništa pitao, i odbio tu (ne)zgodu komentirati da ne bi bilo kako neprestano bilda mišiće, čime bi se mnogima zamjerio kao bešćutan i prgav. No, što je prešutio Bandiću i klapi, vjerojatno neće samozvanom maestru, ministru obrane Banožiću.

Bila je to sahrana dostojna kakvog velikana, s gradonačelnicima metropola iz cijele regije, ali i titoistički ucviljenim pukom koji ne prihvaća kako ga je napustio voljeni vođa, drug, mesija, kumpanjo s kojim su uvijek mogli računati što god da im je trebalo, koji je po snijegu puzao, i po blatu do njih gacao. Ako ništa drugo, Bandić ih je bar znao saslušati. Svakako obećati uvijek više negoli može, ali, naposljetku, njega to nije koštalo ništa, a donosilo mu je višestruko.

Taj odnos svih društvenih slojeva, svih klasa i neimenovanih staleža, prema ovom “nadčovjeku” s gomilom afera, čija je krilatica bila “treba delati”, a glavna rekreacija jurcanje po gradu i napose po njegovim predgrađima gdje se osjećao još veći, jači, nadnaravniji, jasno zrcali jedno nedovršeno društvo koje je iza inflatorne, dekorativne institucionaliziranosti krilo zapravo svoju nesposobnost da se institucijama “pokori”, da ih shvati ozbiljno i djeluje u skladu sa zakonima, a ne običajnim pravom.

Plenković i bizarnosti

Čak i Andrej Plenković , koji se ponosno razmetao svojom europejskom legitimacijom, bizarnim smatra kandidaturu onog ( Joško Klisović ) tko nije Bandića i osobno poznavao. Valjda s njim i drugovao. Jer, u toj iskrivljenoj logici, ako ne znate “gazdu” grada, nemate pojma ni koje su prave, krucijalne gradske teme, a tada nemate što tražiti u izbornoj utakmici. Zapravo je bizarno da takva teza dolazi od predsjednika Vlade, koji bi, da je ovo pristojna građanska država, a ne crkveno leno kvazikonzervativnih, interesno povezanih pojedinaca, skupina i struktura, itekako pazio da se u najmanju ruku distancira od takvog suspektnog političara koji je tijekom svoje 20-godišnje vladavine stigao, uz kumstva, najviše kolekcionirati optužnice ( 13 ) i kaznene prijave ( preko 250 ), umjesto konkretnih postignuća od javnog interesa građana.

Ali, nije slučajno Andrej Plenković šef hrvatske vlade, a ne vlade neke prominentne članice EU. Baš takav kakav je, arogantan, samodopadan, nevjerodostojan, zadovoljava sve kriterije za premijera jedne male, arhaične Hrvatske koja se i danas bakće prijepornim pitanjima vlastite povijesti, s vječitom ambicijom da je revidira, jer je nesposobna apsolvirati je kao činjenicu.

Dakle, baš taj bruxelleski diplomat , od kojeg su očekivanja bila daleko iznad njegovih učinaka, po svom profilu je ideal-tip hrvatskog premijera. Autoritarnog garda, rječit i neoperativan, prepun stilskih konstrukcija, aluzija i insinuacija, al pari šefu države Zoranu Milanoviću, a žalosno slabih rezultata u promjeni gospodarskog krvotoka države, vladavini prava, dosljednoj primjeni zakona, suzbijanju korupcije, klijentelizma i nepotizma. Samo takav može smatrati bizarnim da se za “Bandića poslije Bandića” natječe netko tko ga nije i osobno poznavao.

Plenković nije uspio ni sa samim sobom dogovoriti što uistinu misli o Milanu Bandiću, pa je izbjegao komemoraciju u HNK, ali je na Mirogoj otišao i “kumeka” ispratio. Zajedno s predsjednikom Sabora Gordanom Jandrokovićem, tretirajući time zagrebačkog gradonačelnika kao “jednog od njih”, njima uz bok, iz prvog dužnosničkog ešalona i iz prvog reda “hrvatskih velikana”, svim optužnicama usprkos. Nije ni čudo što se samo dan nakon ispraćaja Bandića već naveliko govori o spomeniku koji mu Zagreb duguje. Uostalom, čak je i sam Bandić nedavno rekao, “tko nije bar tri mjeseca proveo u zatvoru, nije pravi političar”. Eto, sad znamo da imamo vrlo solidnu produkciju “pravih”…

Spomenik Bandiću

Čime je Bandić zaslužio spomenik? Činjenicom da je 20 godina vladao Zagrebom? I u tih 20 godina ga uspio pretvoriti u deponij svoga poslovnog partnera koji je uspješno prošao tranziciju od zločinačke organizacije do legalnog poduzetništva? Ili zbog toga što je grad prezadužio i doveo do kolapsa, gradeći spomenike svojoj vladavini, umjesto sanacije i izgradnje škola, vrtića, prometnica, obnove kulturne i povijesne baštine, grada koji je pretrpio golema oštećenja u potresu, a ni nakon 13 mjeseci sanacija nije ni počela?

Zaslužuje li Bandić spomenik zbog svih silnih afera u koje je bio involviran i zbog kojih su protiv njega podignute optužnice za Agram, GUP, Nadstrešnice, Štandovi, Čistoća, Cibona, Pročistač, Bundekfest, Struja, Suhi Led, zbrinjavanje otpada, zamjene zemljišta, prenamjene, nezakonita zapošljavanja, korištenje službenih vozila u privatne svrhe … sve do one najnovijeg datuma, sljemenske žičare, koja je tek u fazi “uskočkih” izvida? Ergo, zaslužuje li spomenik netko tko je zbog sumnje da je zlorabio svoj položaj, trgovao utjecajem itd. dva puta tijekom 2014. završio u Remetincu, iz kojeg je izašao zahvaljujući jamčevini od 14 milijuna kuna koje je pribavio od svojih bogatih i moćnih prijatelja ( pok. odvjetnik Hanžeković )?

Ono što je najbizarnije jest da su svi procesi koji su se vodili protiv Milana Bandića trenutkom njegove smrti, za njega, obustavljeni. Protiv drugih suokrivljenika postupci se nastavljaju, ali Bandić je skinuo sve utege sa svog lika i (ne)djela!?

Od 2013. do njegove smrti nanizao je čak 13 optužnica, redom za zloupotrebe položaja i ovlasti, čime je, kako kažu optužnice, zajedno sa svojim suradnicima, Zagreb oštetio za 219 milijuna kuna. Hoće li itko za to odgovarati? Što je s možebitnom protupravno stečenom imovinskom koristi Milana Bandića, a svojedobno je cijela hrvatska javnost imala prilike vidjeti što je sve tiejkom svoga vladanja Zagrebom stekao, koliko skupocjenih umjetnina, nekretnina, pokretnina…Njegova obitelj doista ima razloga oplakivati ga i slaviti u vjeke vjekova!

Cijela hrvatska javnost mogla je i čuti audio zapise njegovih razgovora sa suradnicima, njegovo besprizorno, vulgarno prostačenje, njegov način ugovaranja poslova, model zapošljavanja “na riječ”, po rodijačkim i inim vezama, po gradonačelnikovim izravnim preporukama. I Bandić ode, a sve to kao da je isparilo. Jedan opskurni, mizogini seksist, koji je umislio da je svemoćan, da je Zagreb njegovo privatno vlasništvo, s objektima i ljudima zajedno, pretvara se u sveca kojemu njegovi fanatični prijatelji i obožavatelji podižu spomenik? Pa gdje toga ima?!

Skrivajući lice, trpani su u “marice” …

U Hrvatskoj! Ovdje se “kapitalci” pompozno, filmski privode s rukama na leđima, skrivajući lice, i trpaju u “marice”, da bi nakon kraćeg vremena, “privremeno” bili pušteni van da se brane sa slobode. Na kojoj de facto prožive cijeli ostatak svoga bogatog, beskrupuloznog, luksuznog života. na teret nas, poreznih obveznika. I prođu godine i godine od njihova izlaska iz privora do podizanja optužnice, a onda opet godine i godine do prvog zakazanog ročišta. U međuvremenu oni žive u svojim sumnjivo stečenim nekretninama, uživaju u svojim vilama dekoriranim brendiranim namještajem i skupocjenim slikama, prisjećaju se svojih safarija i lovačkih trofeja, s pravom vjerujući da ih ruka pravde neće nikada stići.

Eto, Bandić je otišao, a da mu nije izrečena nijedna pravomoćna presuda. Obitelj može mirno uživati u svim njegovim zakonitim i eventualno nezakonitim stečevinama koje je iza sebe ostavio, a nikad nitko neće moći reći da je ma i za jednu od afera presuđen, kriv, odgovoran, ne daj bože da je bio lopov, da je krao…

Zar se to ne može dogoditi i bivšem šefu Hrvatske gospodarske komore Nadanu Vidoševiću ( HDZ ), koji je u spektakularnoj policijskoj akciji uhapšen prije osam godina! Priveden, javno diskreditiran, četiri godine poslije i stigmatiziran kao kriminalac koji je s pozicije prvog čovjeka parazitske HGK s obaveznom poduzetničkom članarinom, navodno, izvlačio novac iz Komore i živio na ekstremno visokoj nozi, putovao svijetom, lovio divlje životinje, skupljao trofeje, kupovao vile, umjetničke slike, živio životom prvoklasnog bonvivana. I što? Na slobodi je i danas, a suđenje nije ni počelo!

Trebao je, 2. ožujka, nakon osam godina od uhićenja, a četiri godine od početka suđenja, napokon iznijeti obranu u aferi nazvanoj Remorker koju Uskok vodi protiv Vidoševića i još osam suoptuženika. Ali, nije to učinio ni četiri godina poslije, iako se pojavio na sudu, jer je ročište odgođeno zbog bolesti jedne članice sudskog vijeća. I tako to može u nedogled…
A sjetit ćemo se prizora iz njegova “bunkera” u kojem je čuvao gomilu umjetnina koju je policija trijumfalno otkrila i javnosti  se pohvalila svojim iznimnim uspjehom.

Optužnicom koju je Uskok podigao 2015. predlagalo se da bivšem šefu HGK bude oduzet nerazmjer imovine s primanjima koji je po toj prvoj procjeni iznosio čak 33,4 milijuna! No, drugim vještačenjem, gle čuda, utvrđeno je kako je Vidošević čak 26 nekretnina i 444 umjetnine, u vrijednosti od 22, 4 milijuna, stekao na sasvim legalan način, pa je problematično ostalo samo 9,2 milijuna kuna. Ali, potraje li suđenje dovoljno dugo, a u to ne treba sumnjati, i taj radikalno reducirani sumnjivi iznos protupravne imovinske koristi mogao bi se istopiti. A tko ga zna što dan nosi, i Vidošević bi, koliko na hrvatskim sudovima postupci traju, mogao ostati trajno neosuđivan. Baš kao i Bandić.

Dok institucije rade, oni su sigurni!

Ili Božidar Kalmeta. HDZ-ov rekorder po aferama. Optuženik iz drugog kraka afere Remorker koji se odnosio na izvlačenje milijuna iz Hrvatskih cesta, navodna glava hobotnice koja je poharala domaću cestogradnju, u rujnu 2019. je nepravomoćno oslobođen. Dok presuda postane pravomoćna, tko živ, tko mrtav. A Kalmeta, glavni osumnjičenik iz te istrage, je itekako živ. U stranci potpuno rehabilitiran. Politički aktivan. Bio je pomoćnik glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Lani je na parlamentarnim izborima s osvojenih preko 16 tisuća glasova dobio zastupnički mandat, ali ga je prepustio kolegici. Ne zanima ga više visoka politika. Mudro. Što je dalje od očiju javnosti, to je sigurniji. Po broju afera s kojima se dovodio u vezu, i milijunima koje je navodno protupravo stekao, mogao se mjeriti samo s Bandićem, Vidoševićem i Sanaderom. Ali, do danas ni za što nije proglašen krivim. Pače, novi šef stranke, Andrej Plenković u njega ima toliko vjere da je upravo on zaslužan za njegovo promaknuće u pomoćnika glavnog tajnika HDZ-a. Na čast i slavu Plenkovića, HDZ-a i Hrvatske.

Tako je to u ovoj “slučajnoj državi” nimalo slučajnog lopovluka. Politički “kapitalci” nikad zatvorenikom, a običan svijet i zbog duga od 200 kuna, lako će završiti iza brave. Nisu u HDZ-u slučajno izmislili onu čuvenu sintagmu “neka institucije rade svoj posao”. Dok one “rade”, oni su bogme sasvim sigurni…

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI