Neovisni novinarski portal
23.4.2021.
oslobađanje zbilje
Dok je svjetine, bit će i mišolovke

Dok je svjetine, bit će i mišolovke

Smrt pripada mnogim živim bićima, no misao o smrti ipak pripada samo čovjeku, i to ne svakom čovjeku, nego isključivo onom tko je sposoban živjeti autentični život. Da, autentični život jest život svijesti o vlastitoj smrti. Mnoge događaje, gotovo sve, u životu možemo podijeliti i dijelimo s drugima – od rođenja kojega nismo svijesni nego ga upoznajemo putem sjećanja drugih, do vjenčanja, selidbi, putovanja, školskih uspjeha i neuspjeha – samo smrt ne možemo podijeliti ni s kim. Smrt nije zbivanje pred očima drugih, to nije ni sudjelovanje u nekom zajedničkom događaju, ona je točka u kojoj počinje trajna odsutnost bića.

Prema tuđoj smrti se ne možemo odnositi na istinski način, mi tuđu smrt ne zahvaćamo kao smrt, nego kao našu tugu, očajanje ili, ukoliko imamo sadističke, patološke crte, kao ushit i ekstazu. Istina je da je čovjek višeslojno biće, te budući da ima društvenu narav, pripada i društvu, ali, zahvaljujući tome što ima drugima nepriopćiv intimni svijet, ponajprije i ponajviše pripada sebi samome.

Opredmećeni političari i demokracija

Autentična smrt se zbiva u ovom nepriopćivom dijelu, u intimi u kojoj čovjek uistinu jest to što jest. Pred očima drugih čovjek je ipak samo živi predmet, taj predmet se obožava ili prezire, slijedi ili odbacuje, želi ga se posjedovati ili se želi biti posjedovan od strane tog živog predmeta. Ako igdje dolazi do izražaja da je ljudski život uistinu život živog predmeta, to je zasigurno u političkom životu.

Politički život je život živih predmeta, mnogi političari žele biti živi predmeti. Zato pristaju da ih netko posjeduje –
stranka, religijska struktura ili neki više ili manje kriminalni lanac. Živi predmeti pristaju da ih se posjeduje kako bi ostvarivali ciljeve koje su im postavili njihovi vlasnici. Živi predmeti u kampanji pristaju da budu opredmećeni po uputama pr agencija, kako bi se učinili poželjnima biračkom tijelu. Oni se nude biračima kao proizvod, kao stvar, kao živi, očajni predmet. Biračko tijelo, na biralištima, uglavnom, ne izabire nekoga tko će provoditi javne politike u korist svih, nego bira neki živi predmet koji je posjedovan od nekih struktura. Ovo posebno dolazi do izražaja kod živih predmeta koji su godinama obnašali neke izvršne funkcije – primjerice, gradonačelničku ili načelničku.

Kada netko godinama obnaša neku funkciju, neminovno se opredmećuje i biva opasan za demokratske procese. Demokracija nije u funkciji opredmećivanja političara nego oslobađanja društva i pojedinaca. Opredmećeni političari boje se demokracije, oni opstaju na vlasti zato što je došlo do slabljenja demokracije. Što je demokracija slabija, to je jači opredmećeni političar, odnosno živi predmet. Živi predmeti ne pripadaju demokraciji, oni su znak političke
dekadencije.

Smrt u mišolovci

Demokraciju možemo prikazati slikom susreta i upoznavanja drugih. Kao što naš društveni život biva bogatiji tako što upoznajemo nove ljudi, tako i demokratski život biva bogatiji kada u njemu sudjeluju novi političari. Promjena je znak života koji se razvija, dok je stalnost oznaka neinventivnosti, pasivnosti, neslobode, ali i korupcije.

Politička korupcija se lakše razvija kada isti živi politički predmet obnaša vlast. Baš kao što slobodan čovjek živi
autentičnim životom tako što je svjestan vlastite smrti, tako i odgovoran političar djeluje u korist demokracije time što je svjestan da može biti smijenjen. Slobodan čovjek se ne bori protiv vlastite smrti, on se bori da autentično živi. Svijest o vlastitoj smrti mu omogućava da živi autentičnim životom. Odgovoran političar se ne bori protiv toga da na sljedećim izborima umjesto njega bude izabran netko drugi, nego se bori za afirmaciju javnih politika koje podižu
razinu kvalitete života građana.

Neautentičan ljudski život je život bez intime, smisla i slobode, a neautentičan život nekog političara je život koji se iscrpljuje u neprestanoj grčevitoj borbi da se sačuva politička pozicija. Kada vidim takve političare, odmah se sjetim Krleže koji je istaknuo kako se ljudi često goste slaninom u mišolovci u kojoj se nalaze. Uistinu, zar naši živi politički predmeti nisu najsličniji miševima koji se, pred našim očima, goje slaninom u mišolovci u kojoj se nalaze, te u tome beskrajno uživaju? Ako je odgovor na ovo pitanje pozitivan, onda je jasno da se naš politički život ne može mjeriti mjerom demokracije, nego mjerom mišolovke i slanine. U mišolovci miševi umiru zato što su bili nesvjesni sebe i okolnosti u kojoj su se našli, ali, isto tako, u političkoj mišolovci političari umiru pred očima javnosti koja se niti
malo ne razlikuje od mišolovke.

Smrt u mišolovci nije autentična smrt, ona je samo posljednja scena skandala koji su mnogi željeli i podržavali. Smrt u kojoj mnogi sudjeluju nije smrt nego perverzija mišolovke u koju upravo ulazi nova slanina kako bi se, pred očima javnosti, mogao gostiti neki novi živi predmet obožavanja. Političku mišolovku ne stvara miš, nego svjetina. Mišolovka je u posjedu svjetine. Dok je svjetine, bit će i mišolovke.

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI