Ljudski život, ako je ljudski i ako je život, nikada nije jednoznačan. Smrt čovjeka koji je živio višeznačnost života nije, niti može biti, puka činjenica. Uostalom, ni život nije samo jednostavna činjenica. Ljudski život ne možemo reducirati, ne možemo ga ni interpretirati, ali ga možemo susretati, osjećati, u sebi nositi kao intimnu, od nas neodvojivu ljepotu tajne. Zatvoriti nečiji život u beživotne prostore stranke, politike, nacije, države ili odvremenovanog vremena, znači ne razumjeti što ljudski život jest i što čovjek jest.
Kao povijesna, politička i vremenita bića, nužno griješimo, jer nemamo mogućnost vidjeti ono što tek treba doći, a ono što trenutno vidimo samo je jedan segment stvarnosti. Umni ljudi, kada analiziraju povijest vlastitih zabluda, shvaćaju kako su se najtvrdokornije zablude predstavljale u formi neupitne istine. Čovjek koji ne propitkuje, ne može biti ništa drugo nego čovjek zablude.
Manipulacija i propaganda
Tko shvati da se nalazi u kontekstu sužene stvarnosti koju neprestano treba propitkivati, na ispravnom je putu. Tko to ne shvati, nalazi se u vječitoj zabludi. Mi smo, sve dok imamo neupitne istine, zarobljena bića. Naši politički sudovi tada postaju sudovi kojima očitujemo našu misao o zarobljenosti u suženi horizont prenaglašene stvarnosti u kojoj se mijenjaju informacije i manipulacije. Politika u Hrvatskoj dominantno je oslonjena na manipulaciju i propagandu. Manipulacijom se ne štiti čovjek, nego ga se izlaže, progoni i osuđuje. Propagandom se ne prenosi domoljublje, nego se razotkriva mizerija bića nesposobnog da živi istinu o domovini. Manipulacija oduzima humanost, a propaganda oduzima stvarnost. Ljudi manipulacije nemaju sugrađane, a ljudi propagande nemaju domovinu. Politika manipulacije i propagande je politika obrušavanja na čovjeka.
Ako pogledamo naš politički preddemokratski kontekst, onda shvaćamo da nas okružuju politike obrušavanja, propagande i manipulacije. Takva politika nije sud o vremenu, nego je riječ o presudi konkretnom čovjeku kojega smo prekrili slikom naše mržnje. Razvili smo, dakle, politike mržnje. Takve politike su nas stvorile. Razvili smo spoznaju mržnje. Zato druge ne spoznajemo onakvima kakvi oni uistinu jesu, nego ih odmjeravamo mjerom naše mržnje prema njima, uvjeravajući se da oni mrze nas. Konačno, razvili smo etiku mržnje, a ona je najbrutalnija. Jedini nalog etike mržnje je da druge što sustavnije, što mahnitije i što bestijalnije mrzimo. Tada postajemo dobri mrzitelji misleći da je biti dobar mrzitelj poželjna etička kategorija. Politike mržnje ne mogu napustiti rat, one mir doživljavaju kao procjep rata u koji bacaju svu pozitivnost koju susretnu.
Balašević
Biti povijesno biće, znači biti odgovoran prema sebi i drugima, jer samo ljudski svijet jest povijesni svijet. To je, zapravo, svijet odgovornosti. Povijest je, dakle, ono što mi stvaramo, ali i ono što stvara nas. Povijest ratovanja ne pripada povijesti, to je izraz neodgovornosti prema sebi i drugima. Započinjati ratove, veličati ratove mogu samo zarobljenici mržnje, odnosno svi oni koji život shvaćaju kao ukapanje u vlastitu neslobodu. Takvi i povijest shvaćaju kao ponavljanje neistine. Veliki ljudi ponavljaju brigu, ljubav, praštanje. Oni nisu veliki zbog toga što nikada nisu pogriješili. Jesu. Ljudi nužno griješe, samo idealizirane projekcije ne griješe.
Veliki ljudi su veliki zbog toga što ne upadaju u stupicu greške, što pogrešku ne ponavljaju. Čovjek koji voli, nužno oprašta – sebi i drugima. Čovjek koji voli i oprašta, vodi računa o sebi i drugima, da druge i sebe ne povrijedi ponavljanjem pogreške. Temeljna egzistencijalna orijentacija takvog čovjeka je pozitivna. Takav čovjek ne ide u osvajačke ratove. To mu ne dozvoljava njegova temeljna egzistencijalna orijentacija – usmjerenost prema ljubavi. Takav čovjek je bio Đorđe Balašević. Odbio je ići u rat, jer prezire rat. Odbio je provoditi politike mržnje, jer je stvoren za ljubav.
Pjesnik ljubavi
To su uistinu bitne odluke. To su odluke u kojima se čovjek izlaže i očituje kao slobodno ili poslušno biće. Onaj tko je odbio biti vojnik zla, nije ponavljač pogrešaka, iako je griješio. Pjesnik ne nosi oružje, on razoružava. Pjesnik nema uniformu, on razgolićuje. Pjesnik vlastitu ljubav transformira u riječ koja se, potom, u nutrini slušatelja oslobađa kao ljubav. Balašević je pjesnik. Njegove pjesme nose priču koja povezuje, oslobađa, mijenja ljude, ali i njega. Ona mijenja čak i one koji ga smatraju nepogrešivim, jer bolje da njega smatraju nepogrešivim, nego nekoga drugoga.
Zadar se oprostio od Đorđa Balaševića, čovjeka koji se, kao pjesnik, samooplemenio da bi mogao oplemenjivati druge. Zadar se oprostio od čovjeka koji je 2017. god. došao tiho u Zadar održati koncert ljubavi i mira. Došao je tiho da ne izazove nove bolne trzaje djece Zadra koji su, za vrijeme Domovinskog rata, bili izloženi bestijalnom granatiranju. Balašević je bio čovjek koji je zbog zadarske djece odbio nositi uniformu i oružje. Takav čovjek, takav pjesnik i pjevač mogao je održati koncert za pamćenje. I jest. Od takvog čovjeka se Zadar oprostio jer je Zadar grad ljubavi. Njegova temeljna orijentacija je ljubav.