Neovisni novinarski portal
3.3.2021.
wheels on fire
Toni i Latica - fotomontaža

‘Tanka je linija između zdrave osobe i osobe s invaliditetom’

Toni i Latica - fotomontaža

U jednoj prošlogodišnjoj kolumni naziva „Treba li ljude plašiti invaliditetom?“ dotaknuo sam se percepcije invaliditeta od strane osoba svoj invaliditet nisu stekle po rođenju, već tijekom života. Tada sam napisao da ljude treba osvijestiti da je invaliditet stvaran i da se ne događa drugima, ali da je s njime, ukoliko se dogodi, moguće živjeti.

Svoju priču o tome kako je to doslovno u trenutku postati osoba s invaliditetom podijelit će Latica Škubonja i Toni Duilo. Ovim putem im se još jednom želim zahvaliti što su pristali na ovaj intervju.

Ukratko nam se predstavite…

Latica: Zovem se Latica Škubonja, imam 44 godine i živim u Šibeniku, rodnom gradu i kraju mojih roditelja, iako sam zaslugom njihovog životnog puta zapravo odrasla u Pločama na dalmatinskom jugu što se i danas čuje u mom južnjačkom naglasku. Inače sam se školovala na Filozofskom fakultetu u Zadru te sam po zanimanju profesor povijesti i latinskog jezika. Ujedno sam i osoba s invaliditetom lokomotornog sustava.

Toni:  Toni, 34 godine iz Šibenika. Od nedavno zamijenio šibensku adresu sa zagrebačkom, radi posla.

S obzirom da niste osobe s invaliditetom od rođenja, koliko Vam je bilo teško naučiti živjeti s invaliditetom?

Latica: Pa, mislim da stanje invalidnosti, došlo ono rođenjem ili nesretnim okolnostima, zapravo ne pita jeste li i koliko ste spremni na novu situaciju, već traži brzo učenje i prilagođavanje novoj situaciji koliko god ona u samom početku bila teška i traumatična. Vjerujem da veliku ulogu u takvim situacijama igra mentalna zrelost i osobna odluka da se sebi ne dopusti potonuti, već da se nastavi boriti i „plivati“ u toj vodi u koju te život nenadano bacio. Osobno sam od starta trezveno prihvatila svoje novo stanje, koliko god njegova ograničenja ponekad bila frustrirajuća, no prilagodbu sam shvatila kao još jedan period životnog učenja tj. Kao životnu školu koju za svoje dobro trebam što brže i bolje svladati, pa bila riječ o ponovnom učenju hodanja na ortopedskoj protezi sve do novog načina funkcioniranja u svakodnevnim situacijama.

Latica Škubonja (foto: privatna fotografija)

Toni: Zapravo sam se jako brzo priviknuo. Bio sam od početka sretan što sam preživio tešku prometnu nesreću.

Ispričajte nam što Vam se dogodilo, kako je došlo do Vašeg invaliditeta?

Latica: Invalid sam (p)ostala na proljeće 2015. godine kada mi je zbog ekspanzivnog sarkoma izvršena visoka amputacija noge, a budući da je bila riječ o doslovnom sprečavanju većeg zla i spašavanju života, sve od pretraga do operacijskog stola se odvilo u relativno kratkom vremenskom periodu. Zahvaljujući izuzetnoj stručnosti, brizi i ljudskosti doktora, sestara i općenito osoblja na splitskoj ortopediji Križine i kasnije onkologiji Firule, taj je proces iako iznimno težak prošao uredno bez dodatnih komplikacija (na čemu sam im svima vječno zahvalna).

Toni: Bilo je to nedjeljno jutro 07.07.2019. kad smo moja dva prijatelja i ja krenuli motorima u vožnju od Šibenika do Karlobaga i nazad da proslavimo moj dugo očekivani poslovni ugovor za ukrcaj na kruzer koji sam konačno dobio dan ranije. Na povratku kući izletio sam u zavoju te se zaustavio zaglavljen u zaštitnoj ogradi svega metar od provalije. Zaštitna ograda mi je odmah prilikom udara otkinula desnu nogu svega par centimetara ispod koljena. Prilikom udara strada je cijela desna strana tijela od vrata, ramena, rebara, kuka, zdjelice i bedrene kosti. Čekanje hitne i put do bolnice trajali su nešto duže od sat vremena. Dovezen sam u bolnicu u Zadar u teškom stanju sa svega litrom krvi u tijelu kako kažu doktori ali još uvijek pri svijesti. Odmah su krenuli s operacijom i borbom za život.

Što se sve promijenilo od trenutka kad ste postali osoba s invaliditetom?

Latica: Osim što sam promijenila životnu sredinu, u prvom se redu naravno smanjila pokretljivost, time i radijus mog kretanja, kao i vrsta fizičkih poslova koje mogu obavljati sama bez tuđe pomoći. Problem je smanjenja samostalnosti. Kao osoba koja je nekad na nogama svuda „letjela“, trčala preko grada s posla i na posao, često išla u prirodu i „verala“ se po brdima, najteže mi je palo što sada imam tjelesno ograničenje koje me sprečava raditi i ići gdje i onoliko koliko bi srce htjelo. Na to se s vremenom nažalost veže i manja socijalna uključenost, pogotovo u slučaju nezaposlenosti, jer smanjena mogućnost kretanja osobama s invaliditetom neizbježno donosi i smanjenje društvenih kontakata. No srećom živimo u vremenima moderne tehnologije i brzog interneta koji donekle amortiziraju tu isključenost preuzimanjem uloge mjesta sastajanja tj. javnih foruma. To se najbolje pokazalo u ovim pandemijskim vremenima koja su odredila držanje distance kompletnom stanovništvu.

Toni: Od trenutka kada sam postao osoba s invaliditetom počeo sam svijet oko sebe gledati s puno kvalitetnijim očima shvativši na svojoj koži kolika je tanka crta između života i smrti. Naučio sam puno više cijeniti prave prijatelje i općenito sam počeo više svog vremena ulagati u ljude i međuljudske odnose. Također, molitva mi je davala snagu i neki unutrašnji mir i s njom počinje i završava moj dan.

Toni Duilo (foto provatni album)

Jeste li dobili odgovarajuću podršku sustava u vidu psihološke pomoći, medicinske skrbi i sl?

Latica: Što se tiče pružene medicinske skrbi moje iskustvo je kako sam već spomenula bilo pozitivno, a o dandanašnjoj potpori naše obiteljske liječnice i sestre da ne govorim, toliku količinu empatije i susretljivosti teško je dočarati riječima. I inače požrtvovnost i predanost medicinskog osoblja gdje god da sam se našla mogu samo pohvaliti. S druge strane, stručna psihološka pomoć sustava je posve izostala, iako bi po mom mišljenju u ovakvim slučajevima trebala biti obvezna (bilo to određenim brojem ili vremenskim trajanjem savjetovanja). Gubitak dijela tijela je duboko traumatično iskustvo koje kod nas amputiraca ostavlja trajne psihološke ožiljke, bez obzira koliko inače bili stabilna i čvrsta osoba koja se s traumom zna ili ne zna nositi.

Toni: Što se tiče podrške sustava u vidu psihološke pomoći i medicinske skrbi stvarno imam samo riječi hvale. Odmah u bolnici dobio sam svu psihološku i medicinsku pomoć u vidu individualnih razgovora i vježbi. Isto tako, po izlasku iz bolnice nakon 4 mjeseca, proces oko realizacije dokumentacije s ustanovama je išao brzo i bez poteškoća.

Kako je Vaša obitelj i okolina reagirala na Vaš iznenadni invaliditet? Jeli Vam se možda smanjio krug prijatelja zbog toga?

Latica: Obitelj je naravno doživjela šok, roditelji najviše, no smogli su snage prevazići taj ekstremno stresni period i biti mi najveća potpora, oni su ne samo moj temelj već i moji nosivi zidovi, što su i danas, uz krug najbližih prijatelja i prijateljica s kojima sam ostala bliska, doduše mojim preseljenjem naša druženja su se neizbježno smanjila, no kontakti i podrška prijatelja su ostali redovni i kvalitetni.

Toni: Moja obitelj, okolina i prijatelji reagirali su veoma dobro na moje novonastalo stanje i invaliditet te su mi od samog početka bili velika podrška i snaga da se lakše nosim sa situacijom. Krug prijatelja se nije smanjio. S onim najbližima je odnos samo još više očvrsnuo.

Budući da je velika većina osoba s invaliditetom nezaposlena, jeste li Vi u radnom odnosu?

Latica: Nakon povremenih zamjena u školi, trenutno sam nezaposlena. No nisam i besposlena, zahvaljujući šibenskom Zavodu za zapošljavanje i projektu Udruge gluhih Šibenik (projekt za osobe s invaliditetom „Podržite nas!“) trenutno pohađam, odnosno, pratim zanimljivu online edukaciju za administrativnog tajnika kao i još neke online radionice, poput informatičke i one o financijskoj pismenosti.

Toni: Moje stanje nezaposlenosti trajalo je godinu i pol nakon nesreće. Svaki dan u tom periodu bio mi je kao godina dug. Stalno sam razmišljao o tome kako ću, kad i gdje naći posao i hoću li moći raditi i funkcionirati normalno kako sam planirao prije nezgode. Krajem 2020. godine dobio sam poziv i ponudu za posao u Zagrebu kakav sam radio u inozemstvu dvije i pol godine. Ponuda me ugodno iznenadila te sam odmah prihvatio iako sam moram priznati bio malo u strahu prvi tren no želja za napretkom je bila jača te sam otišao na razgovor i dobio posao. Sada sam evo sretno zaposlen, preselio sam se u Zagreb, radim i moj život se ponovno vratio u normalu.

Što Vam najviše nedostaje iz vremena kada ste bili potpuno zdravi?

Latica: Sloboda i lakoća kretanja te druženje s prijateljima.

Toni: Noga 😊 (smijeh).

Toni i Latica – fotomontaža

Koji su sada, uglavnom, Vaši najveći problemi?

Latica: Na svakodnevnoj bazi kod nas amputiraca to je znati hoću li taj dan moći hodati (hoće li proteza uz pomoć koje se krećem žuljati) ili ne, a općenito vjerujem kao i većini sugrađana danas najveća je briga – egzistencijalno neizvjesna budućnost

Toni: Nemam nekih većih problema i ograničenja koje bih naveo. Proteza kao ortopedsko pomagalo, uvelike mi je olakšala kretanje i omogućila da živim životom gotovo istim kao i prije.

Imate li hobije?

Latica: O da, jako je bitno naći nešto što vas ispunjava i obogaćuje, zaljubljenik sam u umjetnost i amaterski se bavim slikarstvom, ovisno o inspiraciji, no jednako volim televizijsku umjetnost i općenito film te sam prije pandemije bila čest posjetitelj kina, no s novim pravilima distance zamjenu nalazim u čitanju knjiga, glazbi i praćenju online vijesti te raznih podcasta.

Toni: Unazad par mjeseci, otkako su se problemi s prilagodbom na protezu smanjili počeo sam voziti bicikl. Također, počeo sam igrati košarku u kolicima i time se dodatno socijalizirao sa osobama koji su u sličnoj situaciji kao i ja.

Vaša poruka za sve koji si u sličnoj situaciji…

Latica: Glavni razlog mog pristanka na ovaj razgovor je bio upravo poslati ohrabrujuću poruku kolegama po invaliditetu da nisu sami i da nas ima još sa sličnim iskustvom, iako se nekad čini da smo posve sami činjenice govore drugačije, primjerice samo u Šibensko-kninskoj županiji ima preko 10 tisuća osoba s raznim invaliditetima od čega preko tri tisuće s invaliditetom lokomotornog sustava.

Okolnosti i mogućnosti su naravno nejednake i za svakoga drugačije, nije isto biti samostalan i ovisiti o drugomu, no budite snažni i borci, a u slučajevima krize ne sramite se potražiti pomoć, hrabro ukazati na probleme, družiti se i razgovarati. Živjeti s invaliditetom nije jednostavno, redaju se kako dobri tako i loši dani, no nađite društvo i neku aktivnost koja vas veseli i ustrajte.

Toni: Uvijek iz svega pokušajte izvući nešto pozitivno. Preporučio bih svim osobama s invaliditetom da se uključe u razne udruge i sportske klubove za osobe s invaliditetom koji će uvelike pomoći da se osjećaju aktivnije i budu prihvaćeniji u društvu.

Svaka situacija u našim životima je s razlogom. Tako i ja smatram da se ovo možda moralo desiti jer nakon te ozljede postao sam kvalitetnija osoba i naučio dosta o ljudima i životu. Ne odustajte od svojih ciljeva u životu. Život je nepredvidiv i zato ga živite i uživajte u svakom trenutku i sitnicama koji ga čine.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI