Neovisni novinarski portal
23.1.2021.
wheels on fire
Iskustvo potresa

Iskustvo potresa

Ništa od onoga što su nas učili o tome kako pustupiti u slučaju potresa meni u tom trenu nije padalo na pamet.

Inspiriran člankom kolege Gorana Šimca s ovog portala i kolumnom moje drage prijateljice Leonide Kifer koji su se osvrnuli na sve ono što nam se događa proteklih dana ,a povezano je potresom koji je pogodio Sisak, Petrinju i Glinu, pri tom nisu zaboravili ni na osobe s invaliditetom.

Osjetio sam se potrebu iznijeti osobno iskustvo s potresom, ali i da se na svoj način osvrnem na nemile prirodne nepogode koje su nas zadesile.

Naime, prije nešto više od dva mjeseca Zadar i njegovu okolicu u ranim posljepodnevnim satima pogodio je potres magnitude 4,7 pre Richteru, a epicentar se nalazio u u blizini Starigrada – Paklenice. Mene je taj potres zatekao u kadi, dok sam bezbrižno uživao u kupanju. Sve je počelo zvukom tutnjave koji se sve više pojačavao. Prije nego što sam uopće shvatio što se događa počelo se tresti. Iako službeni podaci kažu da podrhtvanje nije trajalo duže od 10 sekundi meni se činilo da trese čitavu vječnost.

Ništa od onoga što su nas učili o tome kako pustupiti u slučaju potresa meni u tom trenu nije padalo na pamet. Sjećam se da sam u jednom trenutku dobio poriv da izletim iz kade, ali ipak to nisam učinio jer sam se bojao da ću se pri izlasku poskliznuti , pasti i ozlijediti se , te tako sigurno otežati majci u slučaju da se sve krene rušiti.

Ukratko tih desetak sekundi bio sam potpuno paraliziran od straha i bespomoćan, kao i moja majka. Strašan je to osjećaj!

E sad, zamislite kako se samo osjeća neka nepokretna osoba. Taj potres mi je ostao u sjećanju kao nešto najgore proživljeno u posljednje vrijeme, iako to nije bio prvi potres koji sam doživio, nikad u životu nisam se tako bojao za sve oko sebe. Danima poslije ovog ružnog iskustva, reagirao sam na svaki šum i bojao sam se nekad i zaspati, što je rijetko tko oko mene tada znao , mislio sam, ostanem li budan, da ću moći na vrijeme reagirati , i pomoći svojima ako se potres ponovi…

Duboko suosjećam sa svima koji su u ovom potresu u Petrinji izgubili svoje najmilije, svoje domove i sve ono što su godinama stvarali. I ovoga puta, (po već ne znam koji put), opet se pokazalo da se u slučaju katastrofa možemo osloniti isključivo jedni na druge, a ne na one koje smo odabrali da brinu o tome.

Zadivljen sam koliko je ljudi iz svih krajeva Hrvatske priteklo u pomoć, ali iskreno me brine, što će biti dalje? Što će biti kad se kamere izgase, a novinari i brojni volonteri odu? Hoće li ti ljudi ostati prepušteni samima sebi? Hoće li novac i ostala pomoć doći do njih? Hoće li država napokon početi misliti na svoje građane i gdje su u svemu tome osobe s invaliditetom?

Stoga se iskreno nadam da će ova katastrofa koja nas je pogodila nešto promjeniti, pogotovo kad se zna da živimo na vrlo trusnom području, jer građani ove zemlje zaslužuju mirno spavati.

 

 

 

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI