Neovisni novinarski portal
3.3.2021.
POLITIKA
Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić u Nu2: Budu li ljudi na obnovu čekali deset godina, neće ih ni biti…

Dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Mitić u Nu2:
Budu li ljudi na obnovu čekali deset godina, neće ih ni biti…

Gošća HRT-ove emisije Nedjeljom u 2 danas je bila dogradonačelnica Gline, Branka Bakšić Mitić, humanitarka i aktivistica, “strašna žena”, kojoj je pomoć ljudima u potrebi, zaboravljenim od svih, bila svakodnevica godinama prije potresa. A otkako je potres pogodio područje Gline, danonoćno je na terenu, obilazi stradale, koordinira i distribuira pomoć najugroženijima, pa je i danas na putu od Gline do Zagreba, pet kućica dogovorila, i nema kad ni usnuti, tako da ukupno, svih ovih dana otkako se zemlja pod Glinom zatresla, nije spavala ni šest sati…

Netko se možda zapitao kako to da o glinskom stradanju na HRT-u govori dogradonačelnica, a ne gradonačelnik Stjepan Kostanjević, vrli HDZ-ovac kojeg ni nakon katastrofalnog potresa, baš kao i prije njega, niti tko vidi, niti čuje. – Nismo ga ni zvali- kratko i sasvim usputno je objasnio urednik i voditelj Nu2 Aleksandar Stanković. Jasno, a i čemu…

Ljudi…

Branka Bakšić Mitić, zamjenica je gradonačelnika iz srpske kvote, no njoj nikakve nacionalnosti, kako je sama kazala, nikad nisu bile važne, sasvim joj je svejedno radi se se o Srbima, Hrvatima, Romima… njoj su važni samo ljudi. Ona pomaže ljudima. Činila je to i ranije, zajedno s novinarkom Majom Sever kroz humanitarnu udrugu Ljudi za ljude, obišla je Baniju, ljude u udaljenim selima koji u 21. stoljeću još žive bez struje, do kojih nema ni pravog puta, pa bez ribićkih čizama tamo ne treba ni pokušati ići, jer je blato do koljena. Za tu potrebu ni službeno vozilo nije mogla od Grada dobiti, pa je kupila polovni, 15 godina stari auto i sada s njim obilazi ljude u nevolji i potrebi…

Humanitarnim radom počela se baviti od 1995., kad su se ljudi počeli vraćati u taj kraj, a kako je imala puno prijatelja u Zagrebu, uvijek je netko imao nešto što je htio za povratnike donirati, poslati peć, madrac, frižider…tako da je stalno vozila na toj relaciji Zagreb- Glina i okolica.
Unatoč svemu što je na terenu vidjela nakon potresa, koji je dodatno razorio nadu u bolji život u tom raseljenom kraju, Branka svejedno nalazi mjeru svakoj riječi, svakoj primjedbi ili opažanju. Na pitanje voditelja je li zbilja stanje na potresom pogođenom području tako kaotično kao što neki javljaju, smireno i suzdržano kaže:

-Nije baš tako kaotično, ali i jest. Nama je sad najvažnije da svima osiguramo krov nad glavom, jer još ima ljudi koji su po livadama, koji spavaju u autima. Najvažnije je sada da pomoć dođe onima kojima je zaista najpotrebnija, kao što je, kazala je, šesteročlana obitelj iz Drenovaca koja je sinoć, kad im je isporučena kamp kućica, napokon prvi put od potresa imala krov nad glavom.

Nisu kamp-kućice rješenje za Baniju, to je za mediteransko područje, a ovdje je hladno. Rješenje su isključivo kontejneri, u njima je toplije i priklandiji su za život, jer ti će ljudi, jasno je to Branki Bakšić, u njima boraviti najmanje godinu dana dok se njihove kuće ne obnove.
Zahvalna je svima koji se javljaju, koji žele pomoći, koji zovu i pitaju što je ljudima najpotrebnije, koji dovoze kućice iz Poreča, ili čak iz Njemačke. Nevjerojatna je to solidarnost svih ljudi i u ovom trenutku to je od svega najljepše.

Donji veš,  gumene čizme…to je sad najpotrebnije

Ovog trenutka stradalnicima  su potrebne neke sasvim jednostavne, osnovne stvari, kao što je rublje, donji veš, gumene čizme, deterdžent za pranje rublja, pelene za djecu, potrošne stvari koje trebaju na dnevnoj bazi. Hrana nije trenutno najpotrebnija, ima je i previše, ljudi je nemaju gdje staviti, kamp-kućice su male, neke će se namirnice možda i pokvariti. Ali, za mjesec dana nam se javite, pa ćemo se dogovoriti, prepričala je svoju komunikaciju s ljudima koji žele donirati svakovrsnu pomoć, i posve ljudski izrazila bojazan da će za mjesec dana možda na ove ljude mnogi zaboraviti…

Istina je, potvrdit će, da ima onih čije se kuće popravljaju iako u njima nitko ne živi, ali neke od njih svojim oštećenim dimnjacima predstavljaju opasnost za susjednu kuću i njezine ukućane. No, ima i primjera gdje se bez potrebe baš sada saniraju oštećenja na kućama u kojima nema nikog, što ne znači da njih ne treba popraviti, ali ne sada, ne po prioritetu, rekla je .

I da, istina je, otvoreno će, da su se u ovom potresu srušile mnoge kuće koje su obnovljene 1995. ili kasnije, nemaju ni 25 godina. Zašto? Ne znam zašto… Njena kuća je građena 1961. pa nije tako katastrofalno oštećena, dimnjak se srušio, ali se u njoj može živjeti, može se koristiti…
Nada se da će obnova biti brza i efikasna, da će glavnina kuća biti za godinu dana izgrađena, da će političari pokazati ljudsko lice nakon svega što su vidjeli i pustiti politiku po strani. Taj je kraj odavno zaboravljen, možda nakon ovog potresa proradi savjest onih koji su za to odgovorni, i možda se to više nikad ne ponovi. Vjeruje Branka i u pomoć EU, ali ponajviše u ljude koji se i sada javljaju i žele obnoviti kuću za konkretnu obitelj, za konretne ljude u nesreći. Ne mogu oni čekati na obnovu deset godina, jer ih onda više neće ni biti…

Potres je zatekao u Majskim Poljanama gdje je bila s eurozastupnikom Fredom Matićem koji je donio darove za djecu. I kad je grunulo, našli su se baš pred kućom žene kojoj je poginuo sin. Bila je tu kad su ga izvukli iz ruševina, prestrašno. Fred Matić je toj obitelji dovezao kamp-kućicu, a poslije su im osigurali kontejner. Bio je to šok. Pred njenim očima se srušila trafostanica, tlo se ljuljalo, nisu više radili ni telefoni, nije mogla dobiti kćer niti saznati što je s njom i unukom. Stanje potpunog šoka, koje čovjeka paralizira, ne znaš što bi…-ispričala je.

Osvrnula se i na današnju novu tragediju u Petrinji, gdje je jedan volonter koji je želio pomoći u sanaciji krova, pao i poginuo. Nisu vatrogasci uzalud osposobljeni za rad na visini, kazala je, apelirajući na sve one dobrohotne ljude koji su stigli u ovaj nesretni kraj kako bi pomogli, da stručni posao prepuste profesionalcima, struci, jer nijedan krov nije vrijedan izgubljenog ljudskog života.

Selfi s ruševinama ( ?)

Nasuprot onima koji su došli da bi zbilja pomogli, ima i onih koji su tu kako bi napravili selfi, vidjeli smo, kazala je,  nekih par selfija, a iza njih ruševine. – To je grozno- kratko će.

Nekad je u Glini život bio krasan, reći će s nostalgijom, i nitko nije htio iz Gline otići. Imali su nekoliko velikih poduzeća, od Drvnog centra, preko predionice pamuka, do željezare, bar šest prodavaonica cipela, a nedavno im se zatvorila i zadnja, Borovo, pa nemaju gdje kupiti ni gumene čizme ili kućne šlape.

Rat je zatekao u Njemačkoj gdje je sa suprugom otišla radi kupovine instrumenata jer se suprug bavi glazbom. Jedno vrijeme je bila u Njemčakoj, kasnije u Zagrebu. U Glinu se vratila tek 2010.

Nekad je u Glini živjelo 20-ak tisuća stanovnika, po popisu 2011. na tom ih je području bilo oko 9 tisuća, a realno, ističe dogradonačelnica,  danas ih nema više od šest tiuća. Ostali su samo penzioneri, svi ostali odlaze.

Na glinskom području, u selima, još je puno ljudi koji imaju poljski WC, ali to nije tako bilo prije rata. To su stari ljudi, zar oni mogu zimi, po snijegu, vani na WC? Svi su oni prije rata imali i struju, i uredno su platili priključak na mrežu, da bi se sada tražilo da ponovo plate. Kad je bila uvedena online nastava zbog korone, jedna je majka u Donjim Klasnićima koji nemaju signala, potrpala djecu u auto i odvela ih na brdo gdje ima nešto signala, kako bi mogli pratiti nastavu…

Štakor u vazi

Sve je to ispričala Branka Bakšić Mitić, dogradonačelnica Gline koja se ne može pohvaliti dobrom suradnjom s HDZ-ovim gradonačelnikom, jer je ovaj naprosto ignorira. No, Branka o tome ne želi govoriti. Suzdržana je ostala i na pitanje o političkim predstavnicima Srba u Hrvatskoj i njihovom doprinosu boljem životu pripadnika srpske manjinske zajednice.

– Nije se smjelo dozvoliti da ljudi 25 godina nakon rata nemaju struju, a svi su je oni prije rata imali, izgradili su tu mrežu, sjekli bandere u svojim šumama, a sad se od njih traži da opet plate priključak- rekla je, ne prozivajući nikog.

Prije gotovo četiri godine, od humanitarke je ipak postala političarka. Ljudi su je nagovorili da se kandidira kad je poginuo bivši gradonačelnik Milan Bakšić, koji je bio brat njezinog supruga. Prikupili su za nju i potpise i pobijedila je, ali je nastavila i dalje pomagati onima kojima je njezina pomoć bila potrebna.

Kako su je u Gradu prihvatili? Pa, drugi-treći dan kad je došla u kancelariju, u vazi je našla štakora. Ne znam je li to bila dobrodošlica, ironično će, ali ja sam borac i ne predajem se, ništa ne neće zaustaviti, samo ne daj bože bolesti- poručuje. 

Glinska dogradonačelnica se nada da bi ova katastrofa mogla biti prekretnica, prilika da se izgrade ceste, da se uvede struja, da se vrati život u ovaj kraj, jer djece, kaže, ima, ne puno, ali ih ima, i ako ljudi budu imali uvjete, ostat će tu.

Je li Nu2 gledao danas hrvatski premijer i njegovi ministri i je li im bilo bar malo neugodno? Jer, ovo je 21. stoljeće, a u Hrvatskoj je ovakvih “glina” u mraku i blatu još sramotno puno…

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI