Neovisni novinarski portal
1.3.2021.
reflektor
Danko Tomanić

Danko Tomanić, slijepi kantautor iz Siska koji vidi ljepša vremena:
Ima nade… Ne bojte se…

Danko Tomanić

Oko mene patnja

obećanja, pusta klatnja

da doći će dan

oko mene tuga

nigdje više nema druga

čujem samo riječi isprazne

kakvi su to ljudi

jedan drugom pravdu sudi

da nasiti se

poruge i laži

nema tog što srce blaži

nitko više tebe ne traži

al znam da ima nade

tvoje ruke mi govore sve

znam da ima nade…

Ovim stihovima počinje lani objavljena pjesma sisačkog kantautora Danka Tomanića s naslovom: ‘Ima nade.’ Spot za pjesmu sniman je u grčkom izbjegličkom logoru Idomeni i u porušenoj bivšoj sisačkoj vojarni. Sada je ta vojarna još ruševnija jer je tamo bio potres. Prizori ljudske nevolje iz spota su su upečatljvi,  a stihovi govore i o vremenima u kojim živimo, o ljudskoj zlobi, neslozi, patnji, gluposti… O danas porušenom Sisku, Glini i Petrinji, o neskladu između vlasti i građana, ali i o dirljivoj nesebičnosti i ljudskosti koja je prikazana nakon potresa koja također kaže: ima nade.

-Naravno da ima nade – veli Danko Tomanić, inače slijepa osoba, ujedno i predsjednik Udruge slijepih Sisačko-moslavačke županije.

– Spot ‘Ima nade’ prikazuje snagu ljudi i ljudskog optimizma naspram ratnih razaranja i zločina čovjeka nad čovjekom. Svi posjedujemo snagu iskrenog osmijeha, osmijeha koji mijenja svijet. “‘Ima nade’ donosi vjeru i nadu u bolja i ljepša vremena. Mislim da pjesma “Ima nade” angažirano opisuje stanje u društvu, progovara o narušenim međuljudskim odnosima i egoizmu pojedinca, no ipak sugerira rješenje te vidi nadu kroz povratak na istinske duhovne ljudske vrednote i ljubav – kaže  Danko Tomanić.

Danko Tomanić u spotu ‘Ima nade’ snimljenom u ruševnoj vojarni (foto youtube)

Tvrdnja kako ima nade može danas biti posebno ljekovita za žitelje Siska, Petrinje, Gline i čitavog banijskog kraja. Traume od nedavnih razornih potresa i dalje su žive. No, kao što smo nedavno pisali u tekstu na ovim stranicama, mnogima je teško zamisliti kakve li su tek strahove od potresa proživjeli i još žive osobe s invaliditetom, nemoćne i slabo pokretne, osobe koje su slijepe i još k tome još i same, u trošnim kućama. Neki od njih su i dalje nezbrinuti. Osim nade u bolje sutra nekima od njih je konkretna materijalna pomoć potrebna – već danas. Stoga su Danko Tomanić i njegova Udruga odaslala apel i poziv u pomoć.

Dvadeset slijepih je direktno pogođeno potresom

– Pozvali smo građane pomognu donacijama namirnica i odjeće ili novčanim prilozima, a potrebna je i psihološka pomoć za slijepe osobe koje su u velikom šoku i strahu. Potrebna je pomoć u saniranju šteta kod naših članova iz Petrinje, Gline, Siska i njihovih prigradskih naselja i u ublažavanju posljedica ovog razornog potresa na bilo koji način, a prije svega prikupljanjem namirnica u smislu gotovih proizvoda, konzervirane hrane, odjeće ili novčanim prilozima. Razmjere ovog razornog potresa nismo još u stanju procijeniti, ali znamo da su mnogi naši članovi morali napustiti svoje domove i potražiti organizirani smještaj ili otići kod svoje rodbine i slično. Neki su i napustili mjesto prebivališta – kaže Danko.

Oštećenja su vidljiva na krovovima njihovih kuća, dimnjacima, no u neke kuće se i ne može ući zbog srušenih stropova i oštećenih zidova…

Nakon potresa (foto Tris)

-Procjenjujem da će nam biti potrebni i timovi za psihološku podršku slijepim osobama koje su u velikom šoku i strahu. Ono što je najbitnije znati jest činjenica da su sačuvani životi svih naših članova i djelatnika Udruge. Svjedoci smo svakodnevnog napretka u organizaciji nakon potresa, ali unatoč tome još uvijek ostaju skupine osoba s invaliditetom koje se ne snalaze brzo i ne dolaze na red za rješavanje problema. Govorimo ukupno o 114 slijepih osoba s područja Sisačko-moslavačke županije od kojih je njih 20 direktno pogođeno ovim katastrofalnim potresom. Za njih će nam biti potreban građevinski materijal. Budite sigurni da će se u kunu voditi troškovnik kome su i zašto sredstva dodijeljena te će troškovnik biti javno dostupan nakon raspodjele financijskih sredstava– ističe on.

Inače, tko želi pomoći, sredstva može uplatiti na račun za posebne namjene, otvorenim pri OTP banci. Za uplate iz tuzemstva broj žiro računa je HR2124070001500002146. Za uplate iz inozemstva broj žiro računa je BIC OTPVHR2X HR2124070001500002146.

Stigla kućica (foto Zaklada Solidarna)

Danko Tomanić, sisački glazbenik i kantautor, na hrvatskoj glazbenoj sceni prisutan je dugi niz godina. Od devedesetih do danas objavio je dva studijska, te jedan live album popularne duhovne glazbe, a usput je i na čelu Udruge slijepih Sisačko-moslavačke županije – Sisak, osnovane još 1955. godine. Kako ističu, misija je poticati, motivirati i ohrabriti slijepe osobe u aktivnom oblikovanju vlastitog života.

Slijepi i sami

-Imamo viziju izgraditi društvo u kojem slijep znači ‘različit’, a ne manje vrijedan – kaže Danko.

Danko Tomanić, danas 56-godišnjak, je ugodan sugovornik, jasan i direktan. Čuli smo se nakon potresa i nakon što je pokrenuo akciju za pomoć slijepima u Sisku i okolici, pa onda jučer opet. Zanimalo nas je li ta akcija urodila kakvim rezultatima, a usput i još o ponečemu, o njegovim stajalištima o životu, o religioznosti koju ne nameće, o glazbi, o strahu…

Kako ide akcija koju ste pokrenuli?

– Moram reći da je odaziv dobar. Možda bi mogao biti i bolji, no znate kako to ide… Ako ste prisutni i vidljivi u medijima dobro je. To je i bilo poduzeto kako bismo dobili malo bolju podršku od medija. To je jedna stvar. Druga stvar je ta što smo se povezali s dosta humanitarnih organizacija koje su shvatile tu našu problematiku. Moram reći da smo na terenu napravili čak i vidljive pomake. U onom trenutku kada je taj apel išao i kad ste me vi zvali ljudi su bili uglavnom u nekim nesređenim situacijama, no poslije toga su se počeli pojavljivati kontejneri i mobilne kućice. Tako smo neke sada uspjeli smjestiti i zbrinuti u takav oblik smještaja. Uspostavili smo suradnju s humanitarnim organizacijama u toj koordinaciji i oni su prepoznali problematiku baš tih osoba koje su više manje same i slijepe. Možda – u odnosu na državni sektor – mislim da ćemo kroz suradnju s nevladinim organizacijama puno prije rješavati problem slijepih osoba. To je moja neka slika. Država će postaviti priču da prije treba rješavati višečlane obitelji. To je u redu. Pa će se onda ići rješavati ostalo. Mislim da ćemo mi biti u nekom redu čekanja kada će na red doći samci i osobe s invaliditetom. Tako da će to možda dulje trajati. S tim apelom smo htjeli naglasiti upravo to. Ali eto, vidljivo je da postoji mogućnost da će se postići ono što smo htjeli…

Danko Tomanić

Spomenuli ste kako ima i slijepih osoba koje same žive…

– Da, da…

Ne bi li oni trebali među prvima na listama prioriteta za pomoć? Sam i još slijepi?

– Ne znam što bi rekao. Ja sam u poziciji da branim prava slijepih osoba. Ali realno je da će se pružiti više nekome tko ima troje, četvero djece. Bolje da ljudi ostanu tu nego da odlaze iz ovog prostora. Slijepi će ionako uvijek biti ovdje…

‘Pa dajte već jednom dosta toga…’

Hm… Kako ste vi prošli u svemu ovome, za vrijeme potresa?

– Ja osobno?

Da…

– Pa ja osobno sam.. čak me sram i reći: meni se u kući jedino otvorio cipelar tako da uzmem cipele i izađem… Eto to… Tako je to bilo.

Jeste bili sami u trenucima potresa?

– Ne. Kako je ta korona i nas ima puno zaposlenika u Udruzi odlučili smo se da dio nas radi od kuće. Tako sam i ja bio u kući s još jednom kolegicom koja je radni terapeut i sa suprugom. Sin nije bio tu. A kad je krenulo, bilo je to u dva navrata i bilo je dosta dugo i dosta teško. Izašli smo van. Srećom zgrada je dosta stabilna i čvrsta i nisam osobno imao nikakvih oštećenja. Jedino što me stvarno užasava… Ne znam… prvo ta korona, pa onda taj potres. I nikako da stane, svaki dan se nešto trese. Pa dajte već jednom dosta toga…

Čuo sam vašu pjesmu ‘Ima nade’ koju ste objavili prošle godine. Kao da govori o današnjim vremenima, kao da ste predskazali…

-Da, danas se čini kao da je bila proročka,. No ne znam, to je meni bio neki moment. Meni je tema općenito čovjek. Čovjek sam kao jedinka, njegov odnos s Bogom. Međuljudski odnosi… Čovjekove karakterne osobine… Sve to što nas prati od početka, ako hoćete od stvaranja svijeta, ili od evolucije, kako god. Problem je što mi ljudi ne želimo priznati svoju odgovornost za ono što nam se događa. Imate, recimo, dvoje djece koja se svađaju. Nitko od njih neće priznati: ja sam kriv… Uvijek će reći: nisam ja. Gdje god, i u politici. Političari će uvijek svoju odgovornost prebaciti na drugoga. I to je problem našeg društva i nas samih. Ne želimo preuzimati svoju nekakvu ulogu nego čekamo kako će netko drugi to riješiti.

Pitanje možda nije baš neko… možda je i pomalo deplasirano. Ali što vi mislite, hoće li se nešto promijeniti na bolje s nama ljudima nakon ovakvih nedaća? Hoće li doći možda do neke promjene svijesti… Je li vidite vi takvu mogućnost?

– Vidim. Uvijek vidim. Međutim pitanje je čime se čovjek hrani. Ako se hranite glupostima, onda glupost izađe vani. Pritom mislim na duhovnu hranu, a ne na hranu za jelo. Ako mi stalni gledamo loše vijesti, pa naravno da to utječe loše na naše psihičko stanje, tvori depresiju i svašta… No ako gledamo dobe stvari, ako ćemo biti pozitivni nešto možemo i napraviti… Možda bi se trebalo obratiti Bogu koji kaže da će napučiti zemlju i dati sve što nam treba ako se preobratimo i budemo bolji…

Znači… ne treba čekati pomoć od države nego od više instance?

– Da, da… Pomoć od Boga će uvijek doći. On će motivirati državu… haha…

Vi ste od rođenja slijepi ili…

– Pa ja sam vam od rođenja gubio vid. U pubertetu sam doživio potpuni gubitak vida. Jednom su me tako pitali i na jednoj televiziji kad sam oslijepio. A onda sam ja njima rekao, pa kad sam se oženio.

Ma da?

– Nisam mislio reći da je to bio razlog što sam izgubio vid… haha. Nego se to desilo u isto vrijeme. Negdje ’93. godine. Tad sam se posvetio bijelom štapu. Educirao se za samostalno kretanje, samostalni život i tako…

‘Na estradi nije bilo sreće za mene’

Glazba?

– Glazbom se bavim stvarno od malena. I otac se bavio glazbom. I uža i šira obitelj se bavila glazbom. Moja sklonost je bila šansona. Sredinom osamdesetih sam dosta nastupao kao kantautor. Posvuda. Jednom sam svirao i u Šibeniku. Onda sam s posvetio duhovnoj glazbi, no i prije toga sam imao puno koncerata posvuda. Sjećam se da sam nastupao na zagrebačkom festivalu kada je Severina prvi put nastupala, odnosno to su joj bili neki prvi koraci. To je bila večer mladih nada. Onda je poslije bilo puno nastupa, često i s poznatim pjevačicama. No onda sam se iz tog estradnog miljea povukao. Tu nije bilo baš neke velike sreće za mene. To je neki drugačiji svijet koji mi se sve manje sviđao. I onda sam se posvetio duhovnoj glazbi…

Danko Tomanić na jednom od mnogobrojnih koncerata

Logičan put…

– Da, zahvaljujući tome imao sam i samostalni koncert u Lisinskom u maloj dvorani, što i nije mala stvar, čini mi se. U mnogim zemljama sam pjevao. Obišao sam Europu i cijelu regiju… Bio sam sudionik i organizator brojnih humanitarnih koncerata, posebice za slijepe.

Koliko ste albuma snimili?

-Snimio sam dva albuma i jedan live album. Jedan koncertni… No bitno je što imam veliku podršku ekipe suradnika, od kojih su sve odreda vrsni muzičari, visokoškolovanih jazz glazbenika. Na primjer moj klavijaturista… u stvari nije moj nego ispada da ga ja svojatam… svira s Gibonijem, svirao je s pokojnim Oliverom, s Elvisom Stanićem. Bubnjar i saksofonist također izvrsni…

Pjesma ‘Ima nade’ je odlično producirana...

-Da to je on radio. Inače pjesma je izašla pije godinu dana. Ljudi mi kažu da je dobro, ali se slabo vrti na radio postajama. Poslana je na sve radio stanice. No glazbeni urednici diktiraju svoje.

Pa to je stara priča… Tantijemi, zarada… odabranima…

– Ma da, stara priča. Kao ja bi trebao ići od urednika do urednika i reći im da poslušaju pjesmu. Ali ja to ne radim niti me ne zanima. Šteta, jer vidim da se pjesma dosta sluša u Bosni i Sloveniji. To vidim jer preko ZAMP-a imam mogućnost praćenja i kontrole. Može se vidjeti gdje vas tko pušta i kad i to… U Bosni i Sloveniji se pušta, a ovdje neće… Haha…

Danko i gitara

Ali moram se vratiti na nešto što sam vas propustio pitati.. Ma što je rekla supruga nakon što ste javno izjavili da ste oslijepili kad ste se oženili?

– Haha… Ma ništa. Znade ona već to. Ma znate što sam ja njima htio reći ovo: gledajte – ja sam oslijepio i ja sam svoju sljepoću jako dobro prihvatio. I ja se s njom, na neki način tako mogu reći, igram. Ii izazivam ju. Nije mi teret. Pokušavan nositi ono što mogu, služiti se s onim talentima, onim pomagalima, onim udovima… koji su mi preostali. Ne mogu se služiti nečim čega nemam. Nego s onim što imam.

‘Pa zašto ne ja?’

Ljudi često ipak imaju predrasude prema slijepim ljudima i ne slute kako mnogi od njih, ako to žele, postižu značajne poduhvate, bez obzira na odsustvo vida… Nekad i veće nego većina ljudi koji vide dobro…

– Da… kad govorimo o nekim predrasudama, ja imam veću predrasudu da vas neću moći uvjeriti da meni nije ništa strašno i da ja nešto mogu, nego obratno. Ali ima i drugoga. Kad mi dođu ljudi u udrugu i pitaju me i kažu mi: Joj, pa zašto sam baš ja morao oslijepiti? I ja sam jedanput sebi postavio pitanje dok sam bio mlad: pa zašto baš ja? Pa zašto si bože baš mene? A onda sam odgovorio na to pitanje. Zašto ja? Pa valjda ima nekog razloga. Pa valjda imam neku ulogu. Zašto bi vi morali? Pa zašto ne ja…

Dugo ste predsjednik udruge?

– Jesam, još od 94. godine…

Inače ste radili i drugdje?

– Pa ja sam vam radio kao telefonista u Croatia osiguranju i onda kada je došlo do prodaje poduzeća onda su naravno prvo invalide frknuli van. Tako da u Croatia osiguranju, u firmi koja je imala 5,6 tisuća ljudi više nema ni jednog slijepog. A većina koja je sad preostala bježi sa broda koji tone. Poslije toga sam se zaposlio u gradskoj knjižnici u Sisku i onda sam radio na snimanju zvučnih knjiga za slijepe i na razvijanju zvučne biblioteke… Pa su tu bili klubovi za slijepe. Onda sam dao otkaz i došao u Udrugu raditi. Sada vodim projekt Zaželi u kojem zapošljavamo 20 ljudi koji brinu i skrbe o oko 120 starih i nemoćnih.

I da, zaboravio sam što sam vam htio reći o onome što sam kazao kako sam oslijepio kad sam se oženio. Pa ja sam u velikoj prednosti jer ja ću svoju ženu uvijek zapamtiti kao mladu. Haha…

S obzirom da gajite dubinski optimizam, što možete reći žiteljima ovih krajeva u ovim vremenima…

-Slično pitanje su mi postavili i prije tri, četiri godine na jednom radiju. Tada sam rekao Ne bojte se. Dakle nama bog za svaki dan u godini ponavlja: ne bojte se. I u Bibliji vam 365 puta piše rečenica: ne bojte se. Ja to hoću reći: ne moramo se bojati. Naravno, strah nije kontroliran. Strah dolazi iz nekih drugih sfera. Trebamo naći onoga tko je gospodar straha. Znači, strah ne dolazi iz nas, nego strah dolazi u nas.

Danko i janje…

Gospodara straha treba nogom u dupe

Tko je gospodar straha?

-Pa đavao… Tama… Kako god hoćete…

Pa on je kažu već pobijeđen, pa onda nema problema valjda?

– Da, ali ljudi to ne znaju. Ljudi ne znaju da imaju priliku i da im je bog dao vlast nad njim. A on ih je prevario i on barata s njihovom vlašću. Jedna inverzija se desila. No njega treba nogom u dupe i reći: Idi od mene, neću se bojati...

Neću se s tobom baviti…?

– Da, da… Neću se ni baviti s tobom…

Idi svojim putem…?

Baš tako. Prođi me se… što bi rekli vi u Dalmaciji.

E… pa hvala na razgovoru.

– E… pa hvala vama što ste se sjetili jednog anonimusa poput mene…

Svi smo mi anonimusi…

– Da. Haha…

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI