Napokon smo pri kraju ove čudne, teške i tjeskobne godine. Godine koja nas je sve iznenadila svojom surovošću i koja u većini probudila sve strahove, čak i kod onih koji uvijek bezbrižni i ne zamaraju se baš previše. Među strahovima koji se najviše ističu su zasigurno strah od zaraze ili smrti (vlastite ili tuđe) i svakako strah za egzistenciju koja je mnogima ugrožena.
Ekonomija je na koljenima, poslovi se gase, projekti su na čekanju, investicije su stale. Nitko ne zna što će dalje biti, od čega će se živjeti ovaj mjesec ili sljedeće godine. Ukratko sve je stalo i čeka neke bolje dane. Ovi strahovi su posve opravdani, stvarni i mogu vrlo lako obistiniti svakome od nas. Stoga u potpunosti razumijem i podržavam ljude koje je zatekla financijska propast i koji su svoje mukom stečene biznis morali zatvoriti.
I dok se naša Vlada trudi pomoći poduzetnicima i ostalima pogođenima Pandemijom osobe s invaliditetom nitko ne spominje. I samo to nego je ista ta Vlada prije nekoliko mjeseci uzela pola milijarde kuna iz fonda namijenjenog osobama s invaliditetom koje je iskoristila za očuvanje radnih mjesta. Kako to obično biva novac su dobili i kojima ne treba tako je primjerice poznati Modni mačak koji voli luksuzan život kojeg rado prezentira na društvenim mrežama mirne duše pokupio novac osoba s invaliditetom i valjda njime kupio još jednu dizajnersku torbicu.
Kao da sve to nije dosta, prošlog tjedna u Saboru državna tajnica Majda Burić je na IDS-ov Amandman za povećanje osobne invalidnine za 250 kuna od iduće godine koji je naravno odbijen, nonšalantno rekla kako Vlada smatra da je 1500 kuna dovoljno za život. Da, dobro ste pročitali 1500 kuna je dovoljno za život! I sve je to obrazložila tako stručno da čovjek jednostavno ne može, a da ne poželi da i ona jednog dana uživa u tih 1500 kuna. Postavlja se opravdano pitanje zašto država ima novca za jednog Modnog mačka, a nema za pristojnu invalidninu?
Zašto su osobe s invaliditetom zadnja rupa u ovoj nakaradnoj državi?
Jednog dana, u skoroj budućnosti ovom Korona ludilu doći je kraj. Svi Vi zdravi nastavit ćete sa životom, brzo će te zaboraviti na pandemiju i svoje strahove. Naprotiv osobe s invaliditetom će nastaviti živjeti u strahu. Strahovat ćemo hoćemo imati sreće da nađemo posao. Strahovat ćemo što će biti s nama kad naših bližnjih više ne bude. Bit će nas strah hoćemo li na vrijeme dobiti lijek ili liječenje. Strahovat ćemo hoćemo li preživjeti mjesec s 1500 kuna.
Većina nas ostat će izolirana u svoja četiri zida baš kao i za vrijeme pandemije samo za naše strahove nikoga neće biti briga.
