Neovisni novinarski portal
17.1.2021.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Plenković i Jandroković su, odbijajući Milanovićev poziv, očitovali vlastiti anarhizam prema hrvatskoj državi

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Socijalni život u potpunosti je određen pogledom. Pogled nije, kako je to naglasio J.-P. Sartre, sveden na puku mogućnost vidjeti drugoga, nego na svijest da se mi nalazimo pred drugima, da smo izloženi i da su nam drugi izloženi. Pogled nije oftalmološka datost, nego egzistencijalna svijest, riječ je stalnoj svijesti da se ono što mi, u socijalnom smislu, jesmo zbiva pred drugima. Iako prvenstveno jesmo u sebi, strogi individualizam nije moguć. Jaki pojedinci brane vlastiti individualizam razvijanjem stida. Stidom se ne urušavamo, ne nestajemo u sebi, ali se i ne predajemo drugima.

Stid je, dakle, linija na kojoj se brani autentična egzistencija, ali i izgrađuje mogućnost društvenog života. Kada se nađemo pred pogledom javnosti, razvija se stid. Stid nas sprječava da djelujemo kao da drugih nema. Stid je zapravo odgovornost prema drugima, ali i prema sebi. Pred drugima nikada u potpunosti nismo ono što u sebi jesmo.

Stid

Odnos pojedinca i zajednice ili kolektivnog bitka moguć je samo putem stida. Čovjek koji je nebitan u sebi, koji želi plutati u kolektivnom bitku, bestidan je čovjek. On se ne nalazi pred tuđim pogledom, on parazitira na lažnom sjećanju pogleda koji više ne postoji. Takav čovjek nije kreator povijesnog svijeta, nego borac da se ono što se već dogodilo proglasi svevremenskom veličinom u kojoj je ostvaren smisao čitavog povijesnog zbivanja. Sasvim je svejedno hoće li taj događaj biti Drugi svjetski rat, Domovinski rat ili Prvi punski rat. Čovjek bez stida misli da je povijesni svijet prestao postojati, da je povijest došla do svog vrhunca u nekom velikom, sudbinskom događaju i da novim generacijama ne preostaje ništa drugo nego da se klanjaju tom događaju i ljudima koji su u njemu sudjelovali.

Ljudski svijet je povijesni svijet, svi koji drugima oduzimaju mogućnost da sudjeluju u izgradnji i usavršavanju povijesti, protivnici su ljudskog svijeta. Takve treba izložiti javnom pogledu, da osjete stid i da povrate autentičnost vlastite egzistencije i mogućnost sudjelovanja u povijesnom svijetu. Da ovo ne bi bilo apstraktno, potrebno je uvesti primjer. Ako netko smatra da je Franjo Tuđman stvorio hrvatsku državu i da je time, kako se to bajkovito kaže, ostvaren naš višestoljetni san, to nije povijesna činjenica, nego mitsko oduzimanje povijesti.

Mitska svijest

Povijesne činjenice služe da bi, ispravnom interpretacijom, vodile prema progresu, dok mitsko oduzimanje stvarnosti vodi prema regresu, jer smisao mitskog oduzimanja stvarnosti nije u tome da se društvo razvija i usavršava, nego da se prisjeća velikana i svetih vremena, te da se sva realnost “zaključa”; u neki mitski događaj kako bi se na prikladan način mitskim velikanima iskazivalo poštovanje. Mitski događaj je i nalog da budemo zahvalni onima koji su, sudjelovanjem u Domovinskom ratu, navodno omogućili da mi budemo slobodni. Ratom se brani napadnuta država, ali se ratom ne rađa i ne stvara nečija osobna sloboda.

Biti slobodan, na osobnoj razini, znači isključiti druge. Sloboda je stvaranje sebe kao ničim uvjetovanog bića, ona je samorađanje. Onaj tko je zahvalan drugima na slobodi, nije slobodan, nego okupiran. Mitska svijest ne počiva na istini, nego na glasinama. Mitska svijest je pogrešna na ontološkoj i etičkoj razini. Na ontološkoj razini je pogrešna jer mit skriva realnost. Stvarnost nije onakva kakva mit kaže da jest. Mit glasinama čuva vlastitu laž kao istinu.

Hrvatska, budući da je opterećena mitskom sviješću, samo je zahvaljujući glasinama demokratska država. Da smo uistinu demokratska država, onda, primjerice, Plenković i Jandroković ne bi imali nikakvih dvojbi da prihvate Milanovićev poziv da zajedno polože vijenac na Mirogoj i tako demonstriraju jedinstvo u različitosti. Realni predsjednik Vlade i realni predsjednik Sabora su predsjednici Vlade i Sabora koji se identificiraju s hrvatskom državom, baš kao što se s hrvatskom državom identificira i predsjednik Republike Hrvatske. Svaka od ovih identifikacija nužno uključuje i druge jer hrvatske države nema ako se negira netko od onih koji su nastali demokratskom voljom građana Republike Hrvatske.

Plenković nije premijer po sebi, on je premijer zahvaljujući volji građana Republike Hrvatske, i kao takav nema pravo obnašati premijersku dužnost kao da građana i države nema. Premijer kada donosi odluke, odluke ne donosi zahvaljujući dinamizmu vlastite volje, jer bi to bila samovolja, nego vodeći računa o onome što država jest. Potpuno isto pravilo vrijedi za predsjednika Sabora, kao i za predsjednika države.

Anarhizam prema državi

Realni predsjednici Vlade i Sabora, budući da znaju što država jest, nemaju problema da zajedno s predsjednikom RH obilježe neki, za državu bitni događaj. Svatko od njih zna da se država ne svodi samo na jednog ili neke od njih i da se negiranjem jednoga od njih, negira hrvatska država. Predsjednik Vlade i predsjednik Sabora koji ne prihvaćaju predsjednika Republike Hrvatske, negiraju realitet hrvatske države. Plenković i Jandroković su, odbijajući Milanovićev poziv, očitovali vlastiti anarhizam prema hrvatskoj državi.

Ministar Banožić je, također, odlučivši biti Plenkovićev ministar, a ne ministar hrvatske države, pristao da mitskim konstrukcijama uruši zbilju i obrani Plenkovića nemušto oponirajući Milanoviću. Jedan običan Milanovićev poziv razotkrio je zaključanost naše države u mitsku svijest koja se anarhistički odnosi prema državi. Imajmo na umu da mit ne stvara državu, mit državu razara.

Jandroković, Plenković i Banožić našli su se pred pogledom javnosti, ali bez osjećaja stida. Zato i nemaju odgovornost prema drugima. Njihovo djelovanje ne uključuje druge, njihovo djelovanje, jer je lišeno stida, druge isključuje. Kada takvo djelovanje isključuje predsjednika države, onda je sasvim jasno da ono isključuje i hrvatsku državu. Hrvatska država koja ne prelazi Rubikon mita, nije hrvatska država u realnosti. Etička je dužnost da građani, demokratskom voljom, oslobode hrvatsku državu od anarhizma mitske svijest i uzdignu je na razinu realnosti. Tada će nestati glasine o slobodi i demokraciji, tada se neće tražiti da drugima budemo zahvalni na slobodi, tada će naša osobna, građanska i politička sloboda korespondirati s realnom slobodom jedne države koja se neprestano usavršava.

Naša je etička dužnost da dokinemo lažnu etičnost mita. Prekid mita je najveća afirmacija stvarnosti, baš kao što je prekid političke korupcije afirmacija javnih politika. Tragedija je da nam se kao alternativa ili tzv. treći politički put redovito javljaju čuvari mitske svijesti. Njima ne smeta mit, njima smeta otklon od mita. Njima ne smeta mitski Tuđman, njima smeta zaborav Tuđmana. Mit se mitom ne izbija, baš kao što se ni klin klinom ne izbija, kako to tvrdi mitska svijest. Samo u mitu je moguće da se ista stvarnost smjenjuje s istom stvarnošću i da se to proglasi promjenom.

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI