Neovisni novinarski portal
22.10.2020.
POLITIKA
Svađanje “na vrhu” : Zar zbilja nemaju pametnijeg posla, ili naprosto- pameti?

Svađanje “na vrhu” :
Zar zbilja nemaju pametnijeg posla, ili naprosto- pameti?

Postalo je nepodnošljivo. Neslušljivo. Apsolutno nezdravo za mentalno i fizičko zdravlje svakog, inače normalnog građanina, svakog konzumenta dnevne porcije vijesti. Dva odrasla muškarca, dva državna dužnosnika kao dva zadrta ovna na brvnu, “54-godišnji šmrkavac” i “narikatelj od 50 godina”, iliti “plameni jazavac”, liječe svoje osobne frustracije na ovom narodu umjesto da zajedno angažiraju sve svoje potencijale, svoje znanje i vrijeme na liječenje ovog temeljito kontaminiranog društva koje puca po svim šavovima.

Nažalost, pucanje više nije samo figurativno. Puca se doslovno, iz dugih i kratkih cijevi, ravno u državu, u njezine simbole, u njezine policajce, a umalo i u sam državni vrh. Mržnja i nesnošljivost koje se godinama perpetuiraju i toleriraju, za koje se nalaze opravdanja i alibiji, iz mračnih privatnosti i opskurnih birtija, sa stadiona i političkih govornica, očekivano su prokuljale na ulice, sve manje sigurne i sve više vatrene. Hrvatska pati od nesposobnosti kontrole bijesa. A oni se nadmeću.

Predsjednik Vlade i predsjednik Republike, dvije ključne institucije države, koje personificiraju Andrej Plenković i Zoran Milanović, u permanentnom su ratu koji svakim danom generira sve veće tenzije u društvu i sve bolesnije ideje kako tome stati na kraj. Toliko su zauzeti napaljenim rivalstvom i međusobnim animozitetima, da su sasvim zaboravili na institucije koje predstavljaju. Na obavezu da štite integritet i dostojanstvo funkcija, da ih ne dovode u pitanje osobnim odiumom jednog prema drugome, i dolijevanjem ulja na vatru koja već plamsa našim ulicama. Odgovornosti za ono što se u Hrvatskoj danas događa nijedan se ne može oprati.

Mnogi su se u ovih devet mjeseci ozbiljno pokajali što su svoje povjerenje poklonili Zoranu Milanoviću i pomogli mu da dođe na Pantovčak. Protivno onom kratkom, pomalo euforičnom postinauguracijskom ufanju da je sazrio otkako je zaključio svoj premijerski mandat i da bi ovo mogla biti uistinu prava funkcija za njega, pokazao se prgavijim i netaktičnijim, nadasve svadljivijim negoli je to itko mogao zamisliti. Vječito inspiriran za verbalno nadmetanje, kao kakav pubertetlija koji ne može podnijeti da njegova nije zadnja. Milanović ima komfornu političku poziciju, s minimumom ovlasti i minimum odgovornosti, no s maksimumom privilegija. Kud’ ćeš bolje!

Ali čak i ta dekorativna predsjednička funkcija zahtijeva dostojanstvo dužnosnika koji je obnaša. Mjeru pristojnosti, političkog bon-tona, kulture komuniciranja. To, međutim, Milanovića ne zanima. Sputava njegovu retoričku kreativnost, ograničava ga u jezičnim vratolomijama, a oduzima mu, očigledno, najbitniji dio njegove osobnosti. Prgavu narav koja nikomu neće ostati dužna. I on je pušta da njime gospodari, sasvim svejedno je li riječ o Milanoviću konzultantu ili Milanoviću predsjedniku države. A onaj koji ne umije obuzdati sebe, taj ni državi ne može biti od koristi…

S druge strane barikade je predsjednik Vlade, Andrej Plenković, s egom poput nebodera i ambicijom da u ovoj Hrvatskoj bude neprikosnovena uspravnica, onaj koji sve zna i sve može, koji nikad ne griješi i koji svima docira, i zbog toga nije ništa manje iritantan. Njegova bahatost i arogancija prelaze svaku mjeru, a njegova netrpeljivost spram Milanovića dade se opipati. Teško je reći je li mu nepodnošljiviji pomirljivi ili svadljivi Milanović, naprosto ga prezire. Ma što Milanović radio ili govorio, teško će od Plenkovića iznuditi i riječi potpore i priznanja. I kad mu predsjednik Republike nudi razgovor, predlaže sastanak, kad pokušava biti koliko-toliko konstruktivan, premijer to s indignacijom odbija, on s Milanovićem ne želi imati nikakvog posla, njegova je netrpeljivost prema njemu, kako se čini, nepremostiva. Plenković naprosto ne uspijeva zatomiti ogromnu količinu odiuma koju ima prema Zoranu Milanoviću. I da, Plenković u predsjedniku Republike vidi samo Zorana Milanovića, ne i državnu instituciju, i zbog toga ne pokazuje ni najmanje poštovanje prema toj instituciji. Iako, to i nije tako lako s Milanovićem na toj dužnosti…

Pozicija premijera je neusporedivo odgovornija i teža od one polufikusne predsjedničke. Sve brige države de facto su na leđima predsjednika Vlade. Pod tim teretom nije lako živjeti osobito u tako rovitom, demokratski nezrelom, gospodarski devastiranom i gotovo beznadno korumpiranom društvu kakvo je hrvatsko. Ali, sa slikom stvarnosti treba se suočiti, a ne je uljepšavati, a potom se ozbiljno i sustavno boriti sa svim bolestima države kako ne bi doista bila slučajna…

Plenković, međutim, glorificira sve svoje poteze, uvijek ima potrebu biti veći i uspješniji negoli objektivno jest, no, ne možete sve građane sve vrijeme zavaravati. Činjenica je da se od njegovog dolaska na čelo HDZ-a puno očekivalo. Činjenica je i da Plenković, hvala bogu, nije Karamarko, ali je činjneica i da je u prvoligašku političku utakmicu i sam uveo brojne korumpirane kadrove koji su producirali velike afere i golemu štetu državi, kao i neke radikale koje je tetošio i tolerirao da bi opstao na vlasti.

Ne može, stoga, Plenković upirati prstom u sve i sva, i tražiti krivce za radikalizaciju društva svugdje osim u svome dvorištu. Ne može ni prozivati druge za podizanje tenzija, za govor mržnje i nesnošljivost, ako je i sam, prihvaćanjem javne svađe na državnoj razini, sam demonstrira. Zar na Milanovićeve infantilne poruke o narikateljima i plamenim jazavcima Plenković treba odgovarati sa šmrkavcima, na osiono Milanovićevo “ako tom poslu nisi dorastao, idi mami” treba uvrijeđeno, doista poput djeteta, upozoravati javnost, evo, opet mi je majku spominjao. Umjesto da takve prizemne opaske ignorira. Zar zbilja nemaju pametnijeg posla, ili naprosto- pameti?

Dokle će ta svadljiva nadmetanja predsjednika i premijera zagađivati javni prostor i proizvoditi dodatnu netrpeljivost u društvu prezasićenom nesnošljivošću? Dok nekog zbilja ne dođu glave?! 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI