Neovisni novinarski portal
25.10.2020.
POLITIKA
S druge strane medalje : Milanovićeva opsjednutost Plenkovićem

S druge strane medalje :
Milanovićeva opsjednutost Plenkovićem

Već danima, otkako je izbila afera Janaf, užasavamo se Zorana Milanovića pred novinarskim mikrofonima. A on ih se drži grčevito, poput ovisnika, ne da se skinuti s njih, ne zna se zaustaviti, iz njega teče mutna, otrovna rijeka riječi, koje ubadaju poput oštrih noževa, ama baš svakog tko god se i okrzne o njega. U Milanoviću ključa toliko kontradiktornih emocija koje se sudaraju, da se čini kako će svakog trenutka eksplodirati i raspasti se u tisuće komadića. Ponajviše od bijesa. Jer se dao poput neiživljenog balavca uhvatiti u klopku nekakvog ezoteričnog, zatvorenog društva u kojem je jedino pravilo koje se poštuje- šutnja, jer svatko svakog drži u šaci…

Ali, samo je jedan među njima predsjednik države i tamo mu ni na koji način nije mjesto. Što je radio u ilegalnom klubu i je li baš to što je eventualno radio u Slovenskoj 9, a što bi se sada moglo razotkriti, razlog njegova bijesa ?

“Predsjednik s karakterom”

Milanović od prvog dana tvrdi da je premijer morao znati za mjere koje se provode nad prvim čovjekom uprave Janafa, jer je riječ o strateškoj državnoj tvrtki, od nacionalnog interesa, i da je morao upozoriti na to šefa države kako ne bi upao u nadzor DORH-a i USKOK-a koji se mjesecima provodio nad Kovačevićem. Jer, time bi predsjednik, kao institucija, bio zaštićen od kompromitacije. Ali, Plenković pere ruke od svega, poziva se na trodiobu vlasti, navodno ništa ne zna, ništa ga ne zanima,vjerojatno likujući i sebi što je Milanović, kojeg naprosto ne podnosi, diskreditiran. Možda Milanović bjesni i zato što misli da je Plenković znao, a namjerno mu je prešutio izvide nad Kovačevićem, samo da bi ga “uvalio”? Kako god, problem je ipak ponajviše u tome što nitko na svijetu Zorana Milanovića ne može zaštititi od njega samog…

Milanović je vrlo uspješno, u samo nekoliko mjeseci svog predsjedničkog mandata, požderao sam sebe. A one koji su mu vjerovali, koji su za njega glasali, posramio zbog naivnosti, jer su neinteligentno povjerovali da “predsjednik s karakterom” dolazi u normalnom, karakternom izdanju.

Zapravo, što je “normalno” kod Milanovića? Na trenutak smo pomislili da je to ona verzija bivšeg premijera koju smo vidjeli kod inauguracije za šefa države, uključiv, artikuliran, konstruktivan Milanović kojemu su s odobravanjem pljeskali s lijeva i s desna. Ili da je to ona njegova drčnost i beskompromisnost oko temeljnih vrijednosti u društvu oko kojih za njega nema pogađanja, kako je pokazao u Okučanima, u povodu obljetnice Bljeska, kada se samo na petama okrenuo i, unatoč protokolu, napustio komemorativni skup zbog HOS-ovih crnokošuljaša i proustaškog znakovlja kojim su se provokativno zakitili. Pod “normalno” kad je Milanović u pitanju, rado smo uračunali i njegov pomirbeni govor u prigodi obljetnice Oluje u Kninu, i ponadali se kako tvrda kohabitacija premijera i predsjednika Republike s vremenom može i omekšati.

Slapovi bijesa

I imalo je smisla to optimističko očekivanje, sve do otkrića koruptivne afere Janaf i ilegalnog “svratišta” Janafovog šefa uprave Dragana Kovačevića u Slovenskoj 9, koje su pohodili svi koji u ovoj patvorini od države vjeruju da su “netko i nešto”. Famozni klub u kojem se predaje mito od dva milijuna kuna, čemu svjedoči i suprug tadašnje predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović, Hrvatsku potpuno diskvalificira kao ozbiljnu demokratsku državu razvijenih institucija i vladavine prava. I to je saznanje puno teže od osobne sramote predsjednika države ili vladinih ministara, šefa suda itd. Oni su samo ilustracija općeg stanja u ovoj zapuštenoj, nesređenoj zemlji.

Čak i kad je skandal izbio, bilo je i načina i prostora da se predsjednik iz svega, ako u pozadini njegovog posjećivanja kluba nema ništa inkriminirano, elegantno izvuče. Mogao se ispričati građanima, svojim biračima, svima, što je neoprezno odlazio na mjesto nedostojno njegove funkcije. Priznati pogrešku, pozvati represivni aparat i sudbenu vlast da rade svoj posao dosljedno i konzekventno, i iz svoje gluposti i znatiželje nešto naučiti. Milanović, međutim, nije naučio ništa ali se zbog javnog prokazivanja jednim od aktera suspektne priče o Slovenskoj 9, potpuno raspametio.

Taj Milanovićev bijes, ta bujica riječi, goropadni nastraj na svakog tko ga makar samo spomene u kontekstu ilegalnog Kovačevićevog kluba, ta mizoginija, sve je to zato što sam Milanović osjeća da je namagarčen. Boli njega briga za Plenkovićeve namagarčene ministre, njemu je muka što se i sam dao navući na tanak led. I to od koga? Od onoga tko mu sve ove političke godine, kako svojim ponašanjem Milanović sugerira, nabija najveće komplekse. Andrej Plenković je, moglo bi se zaključiti, njegova bolna točka, njegov okidač, njegovo mjerilo uspjeha ili neuspjeha, meta prema kojoj trči olovnih nogu i uvijek zaostaje. I sva ta nervoza, sav taj bijes, ta politička nekultura, ženomrstvo, iracionalno pljuvanje po svemu i svima koji mu se nađu na putu, sve kao da dolazi od toga neizlječivog kompleksa. Žalosno, jer, gle na koga se ugledao i tko je ciljna točka njegova nekontroliranog bijesa?!  Ili još gore : možda bijesom zaklanja strah od potpune diskreditacije razotkrivanjem poslova koji su ga eventualno dovodili u Slovensku 9? Jadno i tako hrvatski beznadno…

Kontraproduktivni govor

Milanovićev je san biti poput Plenkovića, ali kao da ne razumije da on nije Plenković, pa ga s njim ne treba ni uspoređivati. Naprotiv, Milanović je sve suprotno od Plenkovića. Ali, kao takva suprotnost, da je više poštovao funkciju i povjerenje birača, mogao je imati relevantnu političku ulogu svojevrsnog balansa u društvu podjarmljenom kleptomanskom filozofijom HDZ-ove nomenklature. Ali, tu je mogućnost, tu političku priliku i šansu za sadržajni politički revival, u samo nekoliko mjeseci na Pantovčaku, sasvim pokopao. Pretvorio se u mušku inačicu svoje prethodnice, pa danas zapravo imamo istu situaciju kakvu smo imali za mandata KGK, kada bi nas, čim predsjednica stane pred mikrofone, preplavio val nelagode od straha što li će ovog puta izvaliti i u kojoj mjeri će nas osramotiti. Ista nelagoda danas nas obuzima dočim Milanović progovori. Paradoksalno, jer govorništvo je trebalo biti njegov najjači adut…

Danas su u njegovom vokabularu dominantne pogrde, kojima zasipa redom, od saborskih zastupnica Dalije Orešković i Marijane Puljak, preko GONG-a i pravobraniteljice Višnje Ljubičić, do nekadašnjeg stranačkog kolege SDP-ovog Peđe Grbina. Riječi koje izlijeva poput slapova žuči, imaju isključivu funkciju da uvrijede, diskvalificiraju, ponize. Samodopadne narikače, uhljebi i kruhozborci, medvjedi i jazavci, king kong…
Na njegovu žalost, vraćaju mu se u lice, koje je sve antipatičnije, sve ružnije i odioznije.

Kompleks

Koga više uopće zanima što Zoran Milanović ima za reći? A imao je, i govorio je, s pravom ukazivao na ključna pitanja funkcioniranja države, upravljanja njome, na slabosti zakonodavstva, propuste u sustavu, odgovornost institucija… Sva je ta pitanja, koliko god da su suštinska, sam gurnuo na marginu, učinio ih irelevantnima. Baš kakav je danas i sam, konačno potpuno stopljen s vlastitom percepcijom funkcije koju obnaša i koja mu je služila samo za dokazivanje i nadmetanje s njegovim najvećim rivalom Andrejom Plenkovićem, i kako izgleda, izvorom njegovih najvećih, najbolnijih kompleksa.

Ako je tome tako, ako Milanović doista teži biti drugi Plenković, premijer koji se kune u predanost borbi protiv korupcije a istodobno benevolentno prelazi preko korumpiranih i diskreditiranih ministara i dužnosnika iz vlastitih stranačkih redova, jer ga njihove ruke drže na premijerskoj površini, što će nam uopće Milanović? Uostalom, otkako je izabran, najveći dio svoga predsjedničkog vremena troši dokazujući se kao veći HDZ-ovac i veći Tuđmanovac od najvećih Plenkovićevih “zajedničara”. Hoće li uskoro za Milanovića i antifašizam postati passe…?

Zar mu je Plenković, ta sjajna forma koja zamagljuje kriminalni sadržaj, uzor, cilj, mjerilo stvari? Zar se njemu dokazuje, njemu ulaguje, s njim pubertetski nadmeće, zar primarno njegovo, a ne poštovanje građana, tako uporno traži i treba?

Zaboga, ova je zemlja doista osuđena na dugoročni neuspjeh i zaostajanje!

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI