Neovisni novinarski portal
21.10.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Kada se voli pseudoklerikalna država, ne može se voljeti pravna država

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Čovjek je subjekt koji djeluje, a budući da je politika ljudska aktivnost, onda je sasvim razvidno da je u politici, ako je želimo ispravno razumjeti, bitno doći do subjekta koji pokreće neko političko djelovanje. Ako ne dođemo do subjekta političkog djelovanja, ili ako dođemo do pogrešnog subjekta, u smislu da nekome tko nije odgovoran za neko djelovanje pripisujemo odgovornost, onda se ne nalazimo na području razumijevanja politike i političkih procesa, nego sudjelujemo, svjesno ili nesvjesno, u političkoj manipulaciji. Ako svjesno sudjelujemo u političkoj manipulaciji, onda smo manipulatori, a ako sudjelujemo nesvjesno, onda smo izmanipulirani.

Afera ‘Janaf klub’ primjer je potrage za subjektom političkog djelovanja, političke manipulacije, ali i izmanipuliranosti.

Skriveni subjekt

Afera ‘Janaf klub’ ne pripada političkoj debati, a budući da se o ovoj aferi samo debatira – i to na debati neprimjeren način, kršenjem logičkih pravila i standarda uljudne komunikacije – razvidno je da se ‘debatiranjem’ pogoduje izgradnji autoriteta skrivenog subjekta. Skriveni subjekt nije nepoznat subjekt, on je samo subjekt koji ne smije javno biti uveden u priču, i to zato što on to ne dozvoljava. Njegova snaga proizlazi iz skrivene poznatosti. Skriveni subjekt je svima poznat. Skriveni subjekt političkog djelovanja ne dolazi iz okultnog područja, on ne pripada paranormalnom.

Doduše, on pripada svijetu koji nije svijet političke normalnosti, zato se i skriva. Skriveni subjekt ne pripada političkoj normalnosti, ali obnaša političku funkciju koja bi trebala izgrađivati ono što njemu ne odgovara – političku normalnost.

Ispravno razumijevanje nije moguće ako čovjeka svedemo samo na nešto što je učinio. Ljubiteljima filozofije poznata je Hegelova napomena kako apstraktna misao, primjerice, u ubojici vidi samo tu njegovu osobinu i sve druge osobine i dimenzije stvarnosti tog ljudskog bića nestaju i bivaju svedene samo na ubojstvo. Apstraktna misao nije misao o onome što čovjek jest u cjelini bića, nego ga se svodi na ono nečovječno što je učinio. Apstraktna misao o čovjeku koji je počinio ubojstvo je, dakle, misao o ubojstvu čovjeka kao takvog, da bi ga se moglo misliti samo kao ubojicu. Niti jedan čovjek se ne može identificirati, bez ostatka, samo s nečim što je u životu učinio.

Moralni sudovi

Uređene države, u kojima funkcionira pravosuđe, daju priliku da čovjek koji je prekršio zakon, u očima javnosti, kao i u vlastitim očima, povrati izgubljeni ljudski lik. Osuđivanjem i odsluženjem kazne ili, kada se gleda s pozicije prekršitelja zakona, priznavanjem kršenja zakona i spremnosti da se zbog toga prihvati zaslužena kazna, prekršitelj zakona (p)ostaje čovjek, ne zatvara se u čin kršenja zakona. Taj čin je duboko nečovječan čin. Države u kojima
ne funkcionira pravosudni sustav, duboko su nečovječne države. U takvim državama vode se moralne rasprave, umjesto da se provode zakoni koji osuđuju zločince i osudom im vraćaju izgubljenu ljudskost. Moralni sudovi, kada ih izriču oni koji o moralu pojma nemaju, duboko su nečovječni sudovi.

Njima se sudi o cjelini nečijeg života, nekoga se proglašava nemoralnim, odnosno, isključuje ga se iz kolekcije života ljudskih bića i pretvara ga se u izgnanika iz ljudskog svijeta. Ironija je da su takve države u svojoj osnovi pseudoklerikalne države. Države u kojima se vode moralne rasprave, koje nekom čudnom alkemijom postaju za
život države najbitnije rasprave, pseudoklerikalne su države. To što u takvim državama ne
funkcionira pravosuđe, manje je bitno.

U takvim državama najbitnije je da se, klerikalnim rječnikom rečeno, prosuđuju nečija srca i bubrezi. Moralna dimenzija je, u konačnici, osobna ili intimna stvar. Donositi moralne sudove o osobi, ne i o pojedinačnom i izoliranom činu koji je počinila neka osoba, može samo božansko biće. U pseudoklerikalnim državama stvara se privid da postoji država i da tu državu treba voljeti. No, nemojmo smetnuti s uma da, kada se voli pseudoklerikalna država, ne može se voljeti pravna država. Pred ljubiteljima pseudoklerikalne države stoji lažni moralni zahtjev da se uspostavi osjećaj dužnosti prema pseudoklerikalnoj državi. Jedini moralni zahtjev prema pseudoklerikalnoj državi je da se ona
uništi i da se njezinim uništenjem oslobodi pravna država.

Pseudoklerikalna država

Ako promatramo sve što se događalo u aferi ‘Janaf klub’, očito je da je Hrvatska pseudokleriklna država. Dok se pravna država lomi i guši u nemogućnosti da se obračuna s kriminalom i korupcijom, pseudoklerikalna država nametnula je lažni zahtjev da se izvrši, isto tako lažna, moralna prosudba. Javna debata između predsjednika države i njegovih sugovornika pripada pseudoklerikalnoj državi u kojoj funkcionira moralna osuda, prosuđivanje pojedinaca, njihovo isključivanje iz kolekcije ljudskih bića, apstraktna misao da se zbog nečega što je netko rekao ili učinio postane osnovom da se cjelina njegovog bića svede isključivo na negativnost rečenog ili učinjenog.

U zamku pseudoklerikalnosti upali su svi oni koji ne traže odgovornu osobu za nefunkcioniranje pravne države. Ta osoba je svima dobro znani skriveni subjekt političkog djelovanja. To je subjekt koji može pokrenuti političke procese, ali to ne želi jer mu, zbog nekih razloga, odgovara da u Hrvatskoj ne funkcionira pravosuđe, ali mu odgovara da se vode vrlo žive i nepotrebne moralne prosudbe.

Skriveni subjekt oduzimanja političnosti je premijer. Sastanak premijera s urednicima medija, kada je proglašena pandemija i oslobođen strah od bolesti, patnje, umiranja i smrti, kada se izgrađivala metafizička struktura svemoći Stožera i potreba da se, posredstvom medija, ne propituje odgovornost političkog subjekta za stanje u državi kako bi on mogao postati skriveni subjekt, točka je iz koje je nastao fragment pseudokleriklane prosudbe koji trenutno
bivstvujemo. U tom fragmentu je zarobljen i predsjednik države. Njegova nervoza i difamirajući govor proizlazi iz svijesti da se, protiv svoje volje, našao u mišolovci kreiranog fragmenta skrivenog subjekta kojega nitko ne smije pozivati na odgovornost.

Predsjednik države pokušava napustiti fragment pseudoklerikalnosti, ali, sve dok sudjeluje u kontroliranoj medijskoj debati, on samo učvršćuje taj fragment i identificira se s, od strane skrivenog subjekta, namijenjenom ulogom. Ovo je, naprosto, fragment divljanja skrivenog subjekta. No, i taj fragment će se jednom iscrpiti, a tada ćemo moći ugledati i vidjeti ono što je skriveni subjekt učinio državi – natjerao ju je na nestanak.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI