Neovisni novinarski portal
25.11.2020.
POLITIKA
Hoćemo li ikad, od ijednog šefa HDZ-a doživjeti priznanje i osudu onoga što je ta stranka učinila Hrvatskoj?

Hoćemo li ikad, od ijednog šefa HDZ-a doživjeti priznanje i osudu onoga što je ta stranka učinila Hrvatskoj?

Hrvatska pomalo gubi bitku s koronavirusom. Danas je premašena i psihološka granica od dvije tisuće novooboljelih u danu. U zadnja 24 sata evidentirano je 2.242 novozaražena i 16 preminulih od covida-19. Cijela je Europa u eskalirajućoj fazi, a mnogi pribjegavaju ne samo uvođenju policijskog sata, nego i novog lockdowna. Poput naših slovenskih susjeda koji su odlučili radikalnim, restriktivnim mjerama i obustavom gospodarskih i javnih aktivnosti odgovoriti na eksponencijalno širenje pandemije. Poznati hrvatski znanstvenik Ivan Đikić otvoreno izražava strah da Hrvatska srlja u nekontrolirani lockdown. A vlast se bavi sama sobom neusporedivo više nego koronakrizom i njezinim efektima na ionako slabu, inferiornu ekonomiju. Plitka egomanija ključnih ljudi države potpuno je preuzela dominaciju u javnom prostoru,

a dueli dva predsjednika, Vlade i države, s većim se nestrpljenjem iščekuju negoli dnevni korona-izvještaji. Nešto ozbiljno i dubinski ne valja s ovom rastočenom, ideološki podijeljenom zemljom nepomirljivo konfrontiranih građana koje radikaliziraju, više od svih, dnevna obraćunavanja onih koji bi morali biti najodgovorniji u državi. A trenutno su najneodgovorniji i najneozbiljniji. Ekscentrični egoisti kojima ništa ne fali, pa se radije zabavljaju međusobnim natjecanjem za trofej prvaka ove nedostojne javne polemike, negoli da prionu suradnji na korist svih građana koji financiraju njihove dužnosničke plaće i privilegije.

 

Mogu li (smiju li) mediji šutjeti o tome ?

Nevjerojatno je kakvom lakoćom se prelazi preko obustave lijekova bolnicama zbog duga države od čak 5 milijardi kuna veledrogerijama, i to usred rastuće javno-zdravstvene krize. Nevjerojatno je i da državni vrh u situaciji kada dnevni broj novozaraženih prelazi dvije tisuće, a Hrvatska ima samo 1500 kreveta za najhitnije slučajeve, i dalje radije svoju pažnju koncentrira na egocentrično nadmetanje negoli na zaštitu zdravlja svojih građana i nedaj Bože korupciju.

Začuđujuće je da ni pucnjava na državne institucije i teško ranjavanje policajca pred zgradom Vlade, nije probudila “trnoružice” hrvatske politike. Ni pad gospodarskog rasta, znatno iznad vladinih očekivanja, ni propadanje brojnih tvrtki i obrta, otkazivanje ugovora o radu sve većem broju radnika, nezaustavljivi rast javnog duga, ništa ne može osvijestiti ni dozvati pameti dva ostrašćena politička rivala koji su potpuno izgubili iz vida zbog čega su i zbog koga na povjerenim im dužnostima. Iako je svaki od njih dobio svoje izbore, i dalje se nesmiljeno bore za (pre)vlast…

S obzirom da se njihovo neprimjereno i nedostojno nadmudrivanje pretvara u eklatantnu razmjenu govora mržnje, možda bi mediji mogli tome stati na kraj kolektivnom blokadom njihova perpetuiranog duela, ignoriranjem prekomjernog dnevnog granatiranja između Banskih dvora i Pantovčaka. Pretvoriti time njihove izljeve bijesa i netrpeljivosti u privatnu predstavu, jer je ionako njezina javna konzumacija štetna po zdravlje nacije. Da, naravno, to je samo želja nekog tko ima ljudsku potrebu “njihovoj visosti” pokazati koliko su odsklizali u niskost, kome se to više i ne sluša i ne gleda, tko samo osjeća gnušanje nad tolikom količinom dužnosničke neodgovornosti. Točno je i da bi to bilo neprofesionalno friziranje stvarnog stanja u državi, a naš je posao javnosti ga posredovati objektivno, bez kozmetike. I bez prešućivanja…

Radikali u borbi protiv radikalizacije

U verbalnom ratu premijera i predsjednika više nije važno tko je u pravu, a tko u krivu, jer je duel odavno izgubio relevantnost, a predstava zabavni efekt. Ostali su samo iznureni borci u političkom ringu i njihovi navijači. Oba aktera ovog uprizorenog “sajma taštine i prkosa” iz dana u dan sve više gube dostojanstvo. I to se ne da gledati. Preloša je to predstava, samo za kladioničare koji su uložili na nečiji nockdaun.

A rat se postupno prenio i na zloupotrebu institucija, interpretaciju ustavnih ovlasti, zaobilaženje propisane procedure. Ako je u ičem šef države, Zoran Milanović, u pravu, onda je u jednom: Premijer, Andrej Plenković, doista misli da može što hoće, pa i svojevoljno ekskomunicirati predsjednika Republike i iz ono malo područja njegovog djelovanja.

Plenković, izgleda, smatra Milanovića neuračunjljivim, odbija s njim bilo kakav razgovor, kamoli dogovor o potrebi, i terminu, sazivanja Vijeća za nacionalnu sigurnost, a dubinsku analizu radikaliziranja društva povjerava Tomi Medvedu i Koordinaciji za sustav domovinske sigurnosti!? Ergo, nekomu tko je izravno radikalizirao Hrvatsku sudjelovanjem u “šatoraškom puču” 2015. i raspoređivanju plinskih boca na zagrebačkim ulicama, tko je poticao na pobunu protiv legalno izabrane vlasti i manipuliranje nesretnim Vukovarom kao gradom-kolektivnom žrtvom  rata, tko je podupirao pučističko blokiranje mimohoda državnog vrha vukovarskim ulicama na Dan sjećanja, 18. studenoga 2013.,  onemogućavajući prolaz koloni predvođenoj s Ivom Josipovićem i Jadrankom Kosor na čelu, taj će sada, s funkcije potpredsjednika Plenkovićeve vlade, umjesto VNS-a, analizirati stupanj, uzroke, izvore i odgovorne za radikalizaciju koju je dojučer sam prakticirao i produbljivao?! A šef države, ima stajati šutke na Pantovčaku i čekati poziv premjera, bezmalo i Medveda, ako se eventualno odluče sazvati VNS…

Pučisti, šatoraši i kliconoše

Premijer je nakon tragične pucnjave na Markovom trgu proglasio da imamo na djelu opasnu radikalizaciju društva  s elementima terorizma, i za sijanje onog prvog zrna mržnje optužio Milanovića, odnosno njegovu retoriku iz kampanje 2016. A sve ovo spomenuto, kampiranje mobiliziranih “branitelja-počista” u Savskoj 66, plinske boce u Vukovarskoj, zaprječivanje prolaza državnom vrhu na Dan sjećanja u Vukovaru, da ne spominjemo razbijanje čekićem ćiriličnih ploča i demonstraciju nasilja nad legalno donesenim zakonima, sve to datira iz vremena prije 2016. i svakako nije doprinosilo toleranciji i demokratičnosti društva.

Zoran  Milanović se ne može oprati od svoje neprilične retorike, kao ni od svoje prgave, svadljive naravi, onog karaktera s kojim je osvojio povjerenje građana na izborima, predstavljajući ga vrlinom, a ne manom s kojom se danas suočavamo.

Ali, ni Andrej Plenković se ne može oprati od HDZ-a, onog do 2016. i onog nakon 2016. kada je  preuzeo kormilo stranke. Isti je to HDZ. Onaj koji već tri desetljeća sustavno radikalizira društvo, urušava njegove institucije i demontira osnovni sustav vrijednosti bez kojega ne može nijedna civilizirana zajednica. Onaj HDZ koji je uporno i bez ostatka pljačkao državu s rukom na srcu i egzaltiranim poljupcem na nacionalnoj zastavi. Onaj HDZ čiji su premijeri i ministri, državni tajnici i ravnatelji državnih tvrtki bjesomučno krali i podrivali “voljenu domovinu” u koju su se javno zaklinjali propisujući “zajedničarstvo” kao mjeru novohravtskog domoljublja. Onaj HDZ, i prije i poslije Karamarka, koji je kontinuirano reustašizirao Hrvatsku i gazio njezine antifašističke povijesne stečevine i zasluge…

Priznanje i osuda

Samo su danas  najglasniji i najprimitivniji HDZ-ovi primjerci privremeno utišani, no, daleko od toga da su se promijenili. A ni iz HDZ-a nisu otišli. Oni čekaju svoju novu priliku…

HDZ je u Hrvatskoj od trideset godina neovisnosti, upravljao državom bar 22-23 godine. I sve “krive Drine” uspostavio. Redovito organizirao pučeve protiv “nenarodne lijevo-liberalne vlasti”, unatoč njezinom izbornom legitimitetu i  punom legalitetu. HDZ naprosto ne podnosi dijeliti vlast i sa kim, pa je svaku pokušao rušiti nasiljem i bezakonjem. Toliko im je to ušlo pod kožu da su 2016.  ( Karamarko ) srušili čak i svoju…

Nema u politici nevinih, to svi odavno znamo. Ali, ne zaboravimo ni tko je tko u ovoj zemlji, i ne podmećimo narodu rog za svijeću. I baš kao što ne može danas Tomo Medved voditi Koordinaciju za sustav domovinske sigurnosti i predlagati mjere za suzbijanje radikalizacije jer je donedavno i sam poticao, tako ni Andrej Plenković nema pravo pilatovski prati ruke od svega što je u HDZ-u bilo prije njegove “mesijanske pojave”, i upirati prstom u druge kliconoše radikalizacije, sve dok ne prizna i ne osudi one u vlastitom dvorištu.  Za sve što su uovih trideset godina učinili Hrvatskoj. Hoćemo li to ikad od ijednog šefa HDZ-a doživjeti?

Spomen-ploča(foto TRIS/G. Šimac)

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI