Neovisni novinarski portal
31.10.2020.
POLITIKA / PRAVDOSUĐE
Pravosudni kutleraj: Tajkun Kutle i sudac Rogić, slika hrvatskog sudovanja…

Pravosudni kutleraj:
Tajkun Kutle i sudac Rogić, slika hrvatskog sudovanja…

Miroslav Kutle, odavno proglašen paradigmatskim likom hrvatske pretvorbene i privatizacijske pljačke, oslobođen je u aferi Tisak. Pravomoćno. Ništa neobično. Od 20-ak sudskih sporova koji se protiv njega vode, mahom za zloupotrebe u gospodarstvu, većina ih je ili obustavljena ili je otišla u zastaru. Samo u prošloj godini, kao na tekućoj traci, izrečeno mu je 11 oslobađajućih prvostupanjskih presuda! Kutle zrcali stanje u hrvatskom pravosuđu bolje i vjernije od svih vladinih izvješća, svih parlamentarnih rasprava i analiza domaćih i međunarodnih institucija i nadzornih tijela. Možda o nakaradnom licu domaćeg pravosuđa podjednako ilustrativno govori tek slučaj bivšeg predsjednika Općinskog suda u Zadru, Željka Rogića,

koji je javno progovorio o besramno hipertrofiranom nepotizmu u zadarskom pravosuđu, zbog čega su ga tri sutkinje tužile za klevetu, a šibenski sud, pod predsjedanjem Nives Vrvilo, ovih dana prvostupanjski osudio za klevetu!

Kutli je život – kamilica!

Istina koju je govorio i za koju se sve ove godine borio sudac Rogić, za hrvatske sudove ne znači apsolutno ništa, ponajmanje kao argument u obrani. Od istine ćete na našim sudovima prije poginuti negoli se s njom obraniti i eventualno osloboditi. I pravo i pravda na hrvatskim sudovima se selektivno primjenjuju, ovisno o tome tko ste, koju stranačku iskaznicu imate i tko iza vas stoji. Kutle je bio izravan Tuđmanov “proizvod”, testni primjerak podobnog hrvatskog tajkuna, kakvih je Franjo Tuđman priželjkivao dvjestotinjak, e da bi političkom redistribucijom hrvatski nacionalni resursi došli u “prave ruke”, osobama od najvećeg povjerenja šefa države. I kao svojevrstan pionirski eksperiment Kutlu je dopalo bar 150 poduzeća s kojima je mogao disponirati po slobodnoj volji, a zauzvrat je, kako se svojedobno pisao, trebao samo imati na umu kako je to stekao, i financijski izdašno podupirati ruku koja ga je (na)hranila.

U aferi Tisak, Kutle je 2004. bio osuđen na šest i pol godina zatvora, čak je dovezen i u Remetinec, ali je presuda ubrzo ukinuta. Spor se konstantno odugovlačio, a Tužiteljstvo je u travnju 2016. zadnji put pokušalo doskočiti prijetećoj zastari proširenjem optužnice na ratno profiterstvo. Koje naposljetku nije dokazano…Pet puta se mijenjala optužnica, a počinjena šteta za koju se Kutle, zajedno s kompanjonima, teretio, reducirana je s prvotnih 47 na 30-ak milijuna kuna. No, kako stvari zasad stoje, neće Kutle ni kune štete platiti, sve će to podmiriti hrvatski porezni obveznici, hrvatski građani, ovce za šišanje i klanje…

Širokobriješki “bjegunac pred hrvatskim sudovima” jednako je prošao i u slučaju Diona, Mirna Rovinj, Dubrovačka banka… iz kojih je, tvrdilo se, Tuđmanov “tajkun svih tajkuna” isisavao milijune. Redom su padale optužnice, obustavljani postupci, izricane oslobađajuće presude, proglašavane zastare. Da se čovjek pita zašto li je uopće Kutle napuštao Hrvatsku, osim ako ga nije mučila nostalgija za BiH, njegovom “izvornom domovinom” , gdje se prije deset godina, kada mu je izrečena pravomoćna presuda u aferi Gradski podrum kojom je osuđen na 2 godine i 8 mjeseci zatvora, “sklonio” i sada uspješno razvija novi biznis.

Kutli je danas život kamilica. Doslovce. Živi na relaciji Mostar- Sarajevo-Banja Luka, ali, kako je ovih dana izjavio za Slobodnu Dalmaciju, najviše na Kupresu. Uzgaja aromatično bilje, kamilicu i sl., u podnožju popularnog kupreškog skijališta, nedaleko hotela Jezero, gdje planira podići tvornicu čaja, za što je već unajmio pogon. Neće se Kutle izgubiti- ma i da mu čak i ovi planovi propadnu kao i onih na desetke i desetke tvrtki koje je dobio, a nikad nije naučio ni trećinu nabrojiti…

“Montirani politički procesi” 

Od dvadesetak sudskih postupaka koji su protiv njega pokrenuti, jedina osuđujuća presuda je bila za Gradski podrum, zbog koje je otišao u susjednu BiH, jer, kako je izjavljivao, u Hrvatskoj nije imao preduvjete za pravedno suđenje i zaštitu od montiranih političkih procesa. Ma koliko vam zvučalo cinično, Kulte i danas tvrdi da su optužnice protiv njega nastale političkom voljom, baš kao što su i sudski postupci vođeni pod političkim pritiskom. No, čija bi to bila politička volja da se omiljenog Tuđmanovog tajkuna, na kojega se kune cijeli HDZ, progoni i sudi, da mu se pakira, montira, podmeće? U proteklih 22 godine, a optužnice protiv Kutle mahom datiraju iz 1998., na vlasti je uglavnom bio HDZ čiji je Kutle odani član. Pa tako ispada- Partija mu napakirala, Partija ga oslobodila.

Farsa pred očima naroda ulazi u svoje veliko finale. U kojemu bi još mogli gledati i kako “žrtva” montiranih političkih procesa, Miroslav Kutle, od države dobiva odštetu za godine izgubljene u egzilu, za šikaniranje i kršenje njegovih ljudskih i građanskih prava. Čime bi se širokobriješki tajkun vratio na početak, i još jednom zavrtio isti krug- novcem hrvatske države krenuo u novi život s novim poslovnim carstvom…

Miroslav Kutle je jedna, a Željko Rogić druga strana iste pravosudne medalje kojom se nijedna hrvatska vlast u ova tri desetljeća neovisnosti nije mogla pohvaliti.  Obje su nakaradne. Ali, za razliku od Kutle koji je “ničim izazvan” prihvatio sudjelovati u preuzimanju gotovo 200-tinjak tvrtki, a realno nije mogao kupiti ni dvije, pa kad se “kolo sreće” okrenulo kontra njega jer je Hrvatska u predpristupnom pregovaračkom procesu priključivanja EU hinila privrženost načelima poštenog i neovisnog pravosuđa, a uz ostalo ga dokazivala i optužnicama protiv Kutle kojega očigledno nikad nije kanila i osuditi, Rogić je žrtva zagovaranja rada i istine o bezobrazno razgranatoj nepotističkoj mreži na zadarskim sudovima koju je javno prokazao. Takav sudac u hrvatskom sudištu ne može preživjeti! Pa tako neće ni Rogić

Nepotizam na sudu kao Rogićevo drvo za vješanje…

Nevjerojatno je zašto se Željko Rogić u ulozi tuženika našao pred sudom. Paradoksano je, koliko i karikaturalno, da su ga u nevolje doveli njegovi, dotad na zadarskom sudu nezabilježeno dobri rezultati ( nikad veći broj riješenih predmeta! ). Jer, to je bio prvi okidač da se kolege s njim obračunaju, najprije opstrukcijama, a potom i tužbama koje su zaredale.
Kao predsjednik Općinskog suda u Zadru ( u mandatu 2012.- 2016. ) unaprijedio je rad suda, reorganizirao ga i uspio prepoloviti broj neriješenih predmeta. Redovito je o radu suda komunicirao javnost demistificirajući sud i suce, želeći pokazati da i sudovi mogu biti transparentni. Otvoreno je upozoravao na nepotizam, rodbinske veze u općinskom i županijskom sudu, državnom odvjetništvu, što dovodi u pitanje sudačku nepristranost u sporovima u kojima su, kako je govorio, sudac, sudski vještak, zapisničarka i odvjetnik rodbinski povezani, ili su pak u srodstvu suci i sutkinje prvostupanjskih sudova, a o njihovim presudama odlučuju u drugostupanjskim postupcima njihovi očevi! Tri zadarske sutkinje tužile su ga zbog toga za klevetu, iako on njihova imena nije spominjao, već je prije svega problematizirao njihove roditelje.

Općinski sud u Šibeniku u prvostupanjskoj presudi ga osuđuje za klevetu. Na nepotizam, o kojemu je sudac Rogić govorio u spornom intervjuu zbog kojeg je tužen, sutkinja se i ne osvrće. A Rogić je upravo nepotizam označio kao jedan od ključnih problema pravosuđa, govorio o sudovima premreženim nasljednim, rodbinskim pravom, gdje je nekoliko obitelji de facto zauzelo gotovo sve pozicije u sudstvu i stvorilo, kako je rekao i na sudu, monarhiju u državi koja je republika. Njegove je izjave šibenski sud okarakterizirao kao klevetu, iako je, kako je s pravom primijetila udruga Veronica vere čiji su predstavnici bili na šibenskom ročištu( koncem kolovoza) , bilo dovoljno pribaviti rodne listove kao dokaz da su zaposlenici sudova rodbinski čvrsto isprepleteni i da Rogić ne govori neistine, da ne kleveće, već samo zagovara red i rad na sudovima.

Sudokracija

Zbog ukazivanja na probleme, sam je postao najveći problem zadarskog suda. Državno sudbeno vijeće, iako se natjecao, nije mu dalo drugi mandat, unatoč izvanrednim rezultatima koje je imao. Naprotiv, čini se sve kako bi što prije napustio sud . Rogić je, dakle, osuđen zbog javnog iznošenja svoga mišljenja utemeljenog na čvrstim dokazima, ali ispostavlja se da čak ni sudac ne može zaštititi svoja ljudska i građanska prava i slobode ako sudokraciju time dovodi u pitanje i stane joj na žulj. A stao je. Najprije kad je tražio da se rad intenzivira i zaostali predmeti ažurnije rješavaju. Pogotovo kad je progovorio o nepotističkoj premreženosti sudova i korupciji.
Ako čak ni suci ne mogu računati na pravedno suđenje, zar se tomu mogu nadati obični građani? I mi se čudimo izvještajima MMF-a, Svjetske banke i drugih međunarodnih institucija koje nas konsenzualno proglašavaju najkorumpiranijom državom u istočnoj Europi.

Kod takvog pravosuđa kakvo je hrvatsko, koje sudi onima koji se bore za pravnu državu, za pošten i transparentan rad kao što čini Rogić, a oslobađa krivnje tipove poput Miroslava Kutle koji od državnog poglavara dobivaju na poklon i neke od najboljih hrvatskih tvrtki da bi bile uništene, ili tolerira polugodišnju odgodu od odlaska na izdržavanje zatvorske kazne ( trebao je otići u zatvor 30. ožujka ) još opskurnijim likovima kakav je Tomislav Horvatinčić,  i sada na slobodi jer je navodno na liječenju, što ga ne sprječava da redovito ispija kave na zagrebačkoj špici, pravo je pitanje zašto velike hrvatine uopće bježe pred hrvatskim sudovima!? Pa što im se ovdje može dogoditi ako izađu pred sud koji jednim metrom odmjerava krivnju običnih malih ljudi, bez vlastitih firmi i javnih ili tajnih računa, bez sprege s politikom i moćnih zaštitnika, a sasvim drugim one koji su slizani s vlašću ili potkoženi imovinom i novcem kojemu bi teško mogli dokazati porijeklo?

(Foto: pixabay.com)


VEZANE VIJESTI