Neovisni novinarski portal
29.10.2020.
oslobađanje zbilje
Nije Josipa Rimac stvorila nikakvu koruptivnu hobotnicu, postojala je prije nje, postojat će i nakon nje; tako funkcionira masa, politička i ona sa sakramentima…

Nije Josipa Rimac stvorila nikakvu koruptivnu hobotnicu, postojala je prije nje, postojat će i nakon nje; tako funkcionira masa, politička i ona sa sakramentima…

Kada bih bio u mogućnosti bogobojaznim Hrvatima preporučiti da pročitaju djela jednog filozofa, to bi, bez ikakve sumnje, bila djela S. Kierkegaarda. Njega je, još u 19. stoljeću, zabrinjavala toliko rasprostranjena navika da se mnogi, bez ikakvog utemeljena u stvarnosti, nazivaju kršćanima i da ih država uistinu takvima smatra. Kierkegaard je napravio razliku između genija i kršćanina. Genij je rijetkost prirode, a kršćanin je rijetkost slobode. Biti genij i biti kršćanin, znači pripadati onim malobrojnima koji, zapravo, pripadaju sebi. Masovno kršćanstvo je u sebi paradoksalno, jer kršćanstvo kvantitativnim rastom prestaje postojati.

Kršćanstvo tada napušta iznimnost slobode i postaje pravilom. Kada se netko poziva na kršćansku većinu, a na to se u Hrvatskoj prečesto mnogi pozivaju, ujedno se poziva i na, kako to Kierkegaard kaže, kršćanstvo bez kršćanstva, odnosno na kršćanstvo koje odstupa od Novog zavjeta, pogotovo od Kristovog naloga bogatom mladiću da sve rasproda i to podijeli siromasima.

Kršćanstvo bez kršćanstva i ideologija nasilja

Kršćanstvo bez kršćanstva, naprotiv, od drugih traži da sve rasprodaju i da to dadu instituciji koja skrbi o kršćanstvu bez kršćanstva, o kršćanstvu koje je masovno i neslobodno, a nerijetko, iznimno i slobodno, odnosno da daju instituciji koja gomila bogatstvo, prezire ljudsku slobodu i zarađuje na siromaštvu, a Kierkegaard je smatrao da je ta institucija Crkva sa svećenstvom koje zarađuje i zbraja bogatstvo te tako radi na širenju poganstva budući da ne čuje Kristove riječi kako je nužno dijeliti sa siromasima.

Kršćanstvo bez kršćanstva počiva na masi, u toj masi se pronalazi istina, kad istina mase dođe u pitanje, okupi se masa i demonstrira snagu jedne takve istine. Zar nismo u Hrvatskoj, prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije, imali ritualno okupljanje mase, primjerice u Zagrebu i Splitu, poganskog kršćanstva bez kršćanstva koje se okomilo na povijesnu i egzistencijalnu istinu da se u dosadašnjoj civilizaciji, dakle u onoj civilizaciji koje je velikim dijelom oblikovano uz blagoslov institucija kršćanstva bez kršćanstva, odvijalo nasilje nad ženama i djecom? Jesmo, masa je tada demonstrirala tzv. istinu o rodnoj ideologiji tamo gdje rodne ideologije nema, ali ima ideologije nasilja nastalog na poganstvu kršćanstva bez kršćanstva.

Ovo pogansko kršćanstvo nije imalo ništa protiv robovlasništva ili feudalizma, ovom poganskom kršćanstvu nisu smetale kolonijalne politike, vjerski ratovi, spaljivanje ljudi i knjiga…. Ne, poganskom kršćanstvu smeta rodna ideologija koje nema, a ne smeta joj nasilje kojega ima. Ona poganski i neiskreno osuđuje nasilje, dok istovremeno
političko opredjeljenje za borbu protiv nasilja proglašava sotonskim politikama, onim politikama koje ugrožavaju, kako masa kaže, samu antropološku strukturu.

Masa i kršćanstvo se isključuju

Budući da je sasvim razvidno da je tzv. antropološka struktura dosadašnjeg čovjeka o kojem je skrbilo kršćanstvo bez kršćanstva, struktura koja je, prikriveno ili otvoreno, promovirala nasilje – od seksualnog nasilja nad djecom do heroiziranja ratnih zločinaca – onda bez imalo dvoumljenja treba reći da je tu strukturu uistinu potrebno uništiti, jer to nije antropološka struktura, nego struktura mase koja se okomila na život pojedinca koji je izniman, zato što je slobodan.

Kršćanstvo bez kršćanstvo ne podnosi slobodne pojedince, pogotovo slobodne pojedince koji su kršćani, oni ih suočavaju s onim što masa nikada ne može biti – kršćanska. Masa i kršćanstvo se isključuju. Biti kršćanin znači izabrati svoje ‘ja’ u vječnosti, poštivati tuđu slobodu, boriti se protiv siromaštva, socijalne nejednakosti i neslobode. Kršćanstvo bez kršćanstva oduzima individualne slobode, vodi računa o institucionalnoj moći, gomila vlastito
bogatstvo u svijetu u kojem raste siromaštvo i opravdava nasilje. Kršćanstvo bez kršćanstva počiva na velikim brojevima, ono je fascinirano brojem članova, ali i tuđim financijskim sredstvima koje želi za sebe.

Pod ovim vidom treba promatrati i nedavni javni natječaj koji je raspisalo Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU za projekt Program ulaganja u zajednicu. Od ukupno podijeljenih 20 milijuna kuna, Katolička crkva je dobila 17,7 milijuna.

Vatikanski ugovori ionako obilno financiraju mnoge ili gotovo sve crkvene aktivnosti koje se predstavljaju kao aktivnosti Katoličke crkve u korist zajednice. Katolička crkva preuzima zasluge za nešto što čini modelom uzimanja sredstava od zajednice kako bi, u formi lažnog dobročinitelja, djelovala u korist te iste zajednice i trajno je vezala za sebe. Sasvim je razumljivo da će, budući je razvila ovisnost o financijskim sredstvima države, bez kojih ne može biti moćna, a to silno želi, koristiti svaku priliku da dođe u posjed svega onoga što smatra da njoj pripada. To je model kršćanstva bez kršćanstva ili, kako bi rekao Kierkegaard, model odijeljenosti od Novog zavjeta i Kristovog naloga da se daje, a ne uzima.

Josipa Rimac i moć mase

Po ovom modelu je, nesumnjivo, odgojena i Josipa Rimac. Ona je usvojila sve lekcije iz katekizma kršćanstva bez kršćanstva. Njezin problem je samo što je umislila da je individualno bitna i moćna. Ne, nije. Ona je bila moćna u masi, ona je osjetila moć mase. Nije ona stvorila nikakvu koruptivnu hobotnicu. Ta hobotnica postoji prije nje, a postojat će i
nakon nje. To je naprosto način funkcioniranja mase – one političke i one sa sakramentima.

Josipa Rimac je, u umišljaju da je individualno bitna, kažnjena od mase koja je jedino bitna. I sada trpi posljedice ostavljenosti od mase. Masa će i dalje djelovati po modelu kojega je javnosti uprizorila Josipa Rimac. I dalje će se zapošljavati neki brat od neke Gabi, i dalje će taj isti brat biti nesposoban za polaganje državnog ispita, ali će ga položiti, jer masa to želi, a masa uvijek dobije ono što želi. Taj neki brat od neke Gabi će napredovati i imati zaštitu od
mase, sve dok slučajno ne pomisli da je, kao što je to pomislila Josipa Rimac, individualno bitan. U masi, političkoj ili religijskoj, ne postoji individualna sloboda i individualna bitnost.

Masa je tu da gazi, uzima, otima, da laže i da laganja, gaženje, uzimanje i otimanje prikazuje kao dobročinstvo.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI