Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
FESTIVALI / POLITIKA / POVIJEST/SADAŠNJOST
8.Fališ/”Život u limbu” Igora Čoke i Slavena Raškovića: Suočavanje s prošlošću “knjigom ožiljaka”

8.Fališ/”Život u limbu” Igora Čoke i Slavena Raškovića:
Suočavanje s prošlošću “knjigom ožiljaka”

Ovogodišnji, osmi po redu Fališ, Festival alternative i ljevice u Šibeniku, otvoren je promocijom knjige “Život u limbu” dvojice Kninjana u “dijaspori”, Igora Čoke i Slavena Raškovića. To je priča o Kninu u jednom turbulentnom vremenu, knjiga o ratu, ratnim traumama, manipulacijama, dobokim ožiljcima koji ne zacjeljuju, o suočenju s prošlošću koju bi svi najradije zaboravili. Život u limbu je i knjiga o (ne)pripadanju, o zabludama, stereotipima, o različitim percepcijama istih događaja. Elementarno poštenog pristupa, ali ma koliko su autori imali ambiciju napraviti dokument vremena iz diskursa njegovih svjedoka, lišen zavičajne patetike, knjiga je ipak duboko emotivna i intimna. Njihova.

Slaven Rašković – foto: Fališ/Ivan Buvinić

Čoko je antropolog i dokumentarni fotograf, od 1995. živi u Beogradu gdje je i diplomirao etnologiju i antropologiju na Filozofskom fakultetu, a Rašković je sociolog, s obitelji se 1997. vratio u Knin, u Hrvatskoj se školovao, a od 2002. živi u Zagrebu. Unatrag zadnjih godinu i pol dana, zbog angažmana u njemačkoj nevladinoj organizaciji Forum ZFD, radi u Beogradu. Oba se smatraju Kninjanima, ma gdje bili i ma gdje radili, i koliko god im rat čupao korijene, nisu ih dali otrgnuti. Čoko k tome, s ponosom ističe, uz svoju kninsku pripadnost i svoj prvićki, genetski fragment koji mu je usadio još njegov djed Šime…

Knjiga je samo čekala Slavena…

Čoko i Rašković ne poznaju se iz Knina, i generacijski nisu bliski, jedan je rat dočeko sa sedam, drugi sa 16 godina. Upoznali su se u Beogradu kada je Slaven došao raditi za ZFD, kako veli Čoko, imao sam već viziju knjige, i ona je samo čekala Slavena. I u samo godinu i po dana njihovo je druženje rezultiralo knjigom koja je jedinstven prikaz događaja od 90. do 95. na kninskom području, o kojima se dosad malo znalo i malo pisalo. Pogotovo o položaju kninskih Hrvata uoči i na početku rata, koji su bili sustavno zlostavljani, ponižavani, na sve načine ugrožavani kako bi što prije napustili Knin. Rašković dobro primjećuje kako je pravi paradoks da je sve ono što se događalo kninskim Hrvatima najslabije istraženo i analizirano od svih ratnih iskustava i trauma. Taj paradoks i tu nepravdu dijelom ispravlja upravo ova knjiga koja donosi neku vrst kronologije mržnje među dojučerašnjim susjedima, prijateljima,kumovima…

Kad je tebi počeo rat?, jedno je od pitanja koje u knjizi funkcionira kao podsjetnik na sve ono što je prethodilo ratu. S balvanima kod Knina, s krvavim Uskrsom na Plitvicama, pogibijom 12-orice hrvatskih policajaca u Borovom Selu, ili puno prije,distanciranjem kolega druge nacionalnosti od vas, potajnim slušanjem Radio Splita, dok su drugi slušali Radio Knin s kojeg su se orile četničke pjesme, ili kad je svatko počeo čitati svoje novine, neki ponosno da to svi vide, a neki potajice da se ne razotkriju, ili kad je počelo masovno obilježavanje teritorija onom čuvenom “ovo je Srbija”…? Možda je sve bilo jasno- nastavljaju taj zlokobni niz znakova rata koji se sprema, Čoko i Rašković u svojoj knjizi- kad je trafika prijatelja Hrvata po drugi put letjela u zrak, a tvoj najbolji prijatelj Srbin ti u povjerenju preporučio da je najbolje da odeš?

Neko prokletstvo je ušlo u ljude, kaže Rašković, i navodi kako su te predratne 1990., kada se u zraku već osjećao miris baruta, zaredale prijetnje, otkazi, zastrašivanja Hrvata koji su bili prve žrtve rata u Kninu. Iako je Knin poznat kao grad u kojem je bilo vjerojatno najviše miješanih brakova, i oduvijek se smatralo da Knin nije Knin ako u njemu ne žive i Srbi i Hrvati, nezaustavljivo su bujale klice mržnje koje su posijane još onom nadrealnom proslavom 600-te godišnjice kosovskog boja kod crkve Lazarice na kninskom Kosovu, mitskog događaja koji nema baš nikakvih povijesnih dodirnih točaka s Kosovom kod Knina. Ali, bila je to, piše Rašković, inscenacija ludila u najavi, koje će kasnije promijeniti živote svih nas…

Jedan od okidača rata bio je i derbi na splitskom Poljudu između Hajduka i Dinama, kada se na tribinama među hajdukovim navijačima razvio transparent na kojemu je pisalo “Torcida – Knin”. Po povratku u Knin, dočekale su ih “delije”, potrudile su se naći ih i krenulo je premlaćivanje.

Igor Čoko foto Fališ/Ivan Buvinić

Progon Hrvata

Hrvati su iz Knina, prisilno počeli odlaziti 1991., ali najmasovnije 1993. Oni koji su otišli 1991. stigli su zamijeniti svoje kuće i stanove, osigurati svoju imovinu, a oni koji su na odlazak bili prisiljeni 1993. nakon akcije Maslenica u kojoj su srpske snage imale velike gubitke, otišli su s najlon vrećicama, i ostali bez ičega.
No, o sudbinama kninskih Hrvata, kako ističe Rašković u svojoj knjizi ožiljaka, malo se zna, još manje govori. Jer, Knin ima zadanu ulogu u slavlju i pobjedi, a traume rata i bolne rane rezervirane su za druge, primjerice za Vukovar. Knin je grad pobjede, Vukovar je grad žrtve

Čoko i Rašković, međutim, ne preskaču rane i ožiljke kninskih Hrvata. O njima govore kroz svjedočenja onih koji su torture i iživljavanja sami prošli, ili je to iskustvo nekoga njima bliskog. U poglavlju pod naslovom Dehumanizacija drugoga svjedoci govore o iživljavanjima čuvara u Staroj bolnici nad zarobljenim kninskim Hrvatima koji su svedeni na razinu životinje, prisiljavani da gutaju žar cigareta, da ližu pod WC-a, tjerani na oralni seks…

Kako je moguće, čudi se Rašković, da većina stanovnika prihvaća nasilje nad jednim narodom, s kojim su do jučer živjeli u miru i slozi, s odobravanjem ili s potpunom ravnodušnošću. Da bi to mogli, trebalo je potpuno dehumanizirati onog drugoga, onečovječenjem čovjeka da bi ga se moglo slobodno tretirati kao životinju. Besprizornom brutalnošću dokazivalo se da su ti drugi, uistinu drugačiji, različiti od njih. A u situaciji konflikata, kao i uvijek, koriste se ljudi s društvenog dna, kriminalci, ljudi izopačenih moralnih vrijednosti koji su sada u prvim redovima kninskog, krajinskog parasustava. Sve to govori o moralnom slomu društvene zajendice.

Oluja i pogrom Srba

Drugi dio knjige problematizira Oluju i kalvariju koju su u finišu rata doživjeli kninski Srbi, a koja za mnoge od njih, ni danas nije završena. Oluja je ključna točka razdvajanja između Srba i Hrvata danas, jer je različito percipirana, kod jednih kao pobjeda, kod drugih kao najveća trauma u novijoj povijesti. Za jedne je to bio povratak kućama, za drugo progon iz zavičaja.

Može li se uopće biti objektivan kad se govori o Oluji?, pita se Rašković.

Događaji koji su prethodili Oluji i danas izazivaju kontroverze. Čoko i Rašković navode samo neke. Prije svega, spominju dokument o evakuaciji za borbu nesposobnog stanovništva kojeg je potpisao tadašnji predsjednik RSK Milan Martić, a koji sugerira da su krajinske vlasti zapravo naredile i organizirale odlazak srpskog stanovništva s kninskog područja. Navode i proglas hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana upućen Srbima, s pozivom da ne napuštaju svoje kuće ako nisu ništa skrivili i da im je sigurnost zajamčena.
S druge strane Brijunski transkripti s konca srpnja 1995., svjedoče da je Hrvatska bila spremna za vojno rješenje reintegriranja okupiranog teritorija, unatoč pregovorima o mirnom rješenju. Posebno je dvojbeno što se zapravo događalo na pregovorima u Ženevi gdje je na stolu bilo mirno rješenje predviđeno sporazumom Z4. Na Radio Kninu je, navodno, 3. kolovoza objavljena vijest iz Ženeve da je sporazum prihvaćen , što je kod brojnih Kninjana izazvalo oduševljenje. A onda, sutradan ujutro, 4. kolovoza probudile su ih granate koje nisu padale samo na vojne mete… Ni danas, kažu autori, nije jasno tko je i zašto plasirao tu lažnu vijest i izvršio takvu manipulaciju narodom.

Knin je zahvatila masovna panika i histerija, a u poslijepodnevnim satima 4. kolovoza počela se širiti informacija da treba napustiti grad, krenuti prema dolini Zrmanje i čekati da Hrvatska vojska uđe u Knin, nakon čega će se ljudi vratiti kućama. Ali, navodi se u knjizi , onog trenutka kad je kolona krenula cestom povrh Knina, malo komu nije bilo jasno da je to put u jednom smjeru…

Najgore od svega je što se mjesecima nakon Oluje koja je označila kraj višegodišnjeg mučnog rata, nastavilo ubijati civile po srpskim selima, mahom starčad, pljačkati i paliti njihove kuće kojih je uništeno, smatra se, preko 15 tisuća.

Izložba – foto Fališ/Ivan Buvinić

Demografsko restrukturiranje

Knin je napustilo preko 80 posto njegovog stanovništva. Umjesto izbjeglih Srba, hrvatska država je odlučila grad i šire kninsko područje naseliti Hrvatima iz Srednje Bosne i Posavine, iz Vojvodine. Na ovim su prostorima, ističu autori, demografske promjene konstanta, ali nikad nisu bile tako radikalne kao nakon rata.

Od prvog dostupnog popisa stanovništva 1857. do 1991. Knin je narastao s 1.039 na 12. 331 stanovnika, od kojih je preko 88 posto srpske nacionalnosti, a svega 9 posto hrvatske. Deset godina kasnije, 2001. Knin ima 15.190 stanovnika, ali su sada Hrvati zastupljeni s čak 76,5 posto , a Srbi s tek 20,8 posto. Za još deset godina, 2011. demografska slika nije se značajnije izmijenila : grad broji 15.407 stanovnika, od kojih je 75,4 posto Hrvata i 23 posto Srba. Očigledno, povratak ide puževim korakom…

A otkako je Hrvatska 2013. ušla u EU, odlazak iz Knina postaje opće mjesto, potpuno nezavisno od nacionalnosti onih koji napuštaju grad, pa se računa da je Knin zadnjih godina ostao bez 20 posto svojih stanovnika koji su trebali biti temelj njegova razvoja.

U Kninu danas nema ozbiljnijih međunacionalnih sukoba, pa čak ni incidenata, a to treba zahvaliti, smatra Rašković, dobrim dijelom činjenici da su djeca, nakon rata, i srpska i hrvatska, išla zajedno u školu, i učila se jedna na drugu, s vremenom se i prihvatili i naučili zajedno živjeti. Kninski Srbi kažu da su obični ljudi odavno počeli konzumirati suživot kao sasvim normalnu stvar, još je jedino na politici ostalo da se pomiri. U tom smislu pozdravljaju političke geste pomirenja hrvatskog državnog vrha i predstavnika srpske zajednice demonstrirane ovog kolovoza u Kninu i Gruborima, ali to su samo geste tzv. političkih elita. Takve individualne geste mnogi su ljudi odavno učinili, pa i sam Rašković, koji nam kaže kako je davno prije položio cvijeće i poklonio se na grobove hrvatskih žrtava i u Škabrnji, i u Vukovaru, i diljem Hrvatske. Ali se o tome ne govori, važi samo ono što politika čini…

Kninska promocija

Budu li ove geste pomirenja, prihvaćanja različitih percepcija Oluje, samo uvod u konkretnu normalizaciju odnosa na svim razinama, tek onda ćemo moći reći da smo na pravom putu konačne relaksacije odnosa koja s vremenom može nadići figurativni suživot.

Teško je shvatiti da knjiga Život u limbu, koja želi kazati da Knin živi u tom nekom vakumu, ni tamo ni ovamo, nešto između, na nekom raskršću s kojeg ne zna kuda krenuti, bude od bilo koga razboritog i dobronamjernog ignorirana ili neprihvaćena. Na 8. Fališu dočekana je s nepatvorenim odobravanjem i pozdravljena aplauzom. Svi su htjeli knjigu i potpise autora.

Knjiga…foto Fališ/Ivan Buvinić

No, njihova je želja bila da knjigu najprije, kako tvrde, promoviraju u rodnom Kninu. Priželjkivali su da iza njih stane Grad. U Kninu neće biti problema s promocijom, ali možda hoće s pokroviteljstvom Grada. Možda zato što “nitko ne može biti prorok u svom gradu” …

Kako bilo, Život u limbu Igora Čoke i Slavena Raškovića imat će svoju promociju i u Kninu, i izložbu Čokinih impresivnih fotografija u gradskom Muzeju. A kad promocija bude, kazao nam je kninski gradonačelnik Marko Jelić, ja sam tu.

Jelić kaže da su autori odlučili prvo predstavljanje knjige odraditi baš na Fališu, u Šibeniku ( ? ), a onda u Kninu.

– Nemam nikakav problem oko toga. Ali, oni su htjeli promociju organizirati oko Oluje, a meni ne treba nered. Ne želim da se ničije osobne frustracije prelamaju preko mene i grada. Pitao sam ih čak i trebaju li financijsku pomoć, da ih Grad sufinancira, ali rekli su da ne treba. Grad im je dao načelnu podršku, ali sad se neću uključivati. Pogledao sam knjigu i rekao da je to pogled iz njihove kože. Razumljivo. Štoviše, rekao sam i kad promocija bude u Kninu, ja ću biti- objasnio nam je prirodu “nesporazuma” kninski gradonačelnik.

Fališ – foto Fališ/Ivan Buvinić

 


VEZANE VIJESTI