Neovisni novinarski portal
23.10.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

U slobodnoj državi ne afirmiramo zločin i zločince nego slobodu i različitost…

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Najudaljeniji put i najteži put je onaj koji nužno moramo prijeći ako želimo živjeti autentičnim životom, a to je put do nas samih, odnosno put do našeg ‘ja’. Odgoj nije ništa drugo nego prilagođavanje nekoj zajednici ili društvu, odnosno, ako to želimo bez imalo uljepšavanja reći, odgoj je kovanje pojedinca kako bi podržavao postojeći politički sustav, društveno uređenje i zadane društvene odnose. Naše obitelji su, također, uglavnom kovačije, ali su i same iskovane da podržavaju postojeće odnose i nositeljice su tzv. velikih istina koje sadrže sud gotovo o svemu – o ratu i miru, vrijednom i bezvrijednom, moralnom i nemoralnom, prijateljima i neprijateljima i, konačno, o nama samima. Zato obitelji određuju što bismo baš mi trebali biti, daju nam jezične, vrijednosne, nacionalne, svjetonazorske i seksualne identitete.

Ti identiteti nisu na razini ponude, nego kategoričkog imperativa, nas se ne pita što mi želimo biti, naređuje nam se što morao biti. Mi, dakle, taj imperativ, ako želimo biti članovi ove emocionalne kovačije, trebamo izvršiti ili slijede sankcije u vidu različitih oblika odricanja.

Imperativ emocionalne kovačije

Tko odbije poslušati imperative emocionalne kovačije, prestaje biti punopravnim članom tzv. obitelji. Tko odbije podržavati postojeće društvene odnose, tzv. društvo ga se odriče. Tko odbije političko umasovljivanje, ostaje bez mogućnosti tzv. političkog djelovanje. No, tko prihvati biti iskovan od drugih, kako bi mogao biti članom obitelji, društva, nacije, stranke, države ili religijske zajednice, nikada neće živjeti autentičnim životom. Njegovo ‘ja’ će, kao vječita neostvarenost, stalno biti ispred njega, jer ‘ja’ jest ispred svake obitelji, društva, nacije, stranke, države ili religije, ali ‘ja’ ne smije biti ispred nas, a ako jest, onda nas zapravo nema. Nema ničeg vrjednijeg od ‘ja’, svakog pojedinačnog ‘ja’. Ako su društvo, nacija, stranka, država, svjetonazor ili religija ono čemu treba, bez propitivanja, podrediti svaku pojedinačnu egzistenciju, onda živimo stvarnost stalnog rata koji je objavljen i neprestano se vodi protiv svakog autentičnog života – onog života koji nije iskovan i koji ne želi druge iskovati.

Međutim, autentično ‘ja’ nije nepovijesno ‘ja’, ono promišlja, uspoređuje i prosuđuje povijesne događaje, ali se u njih ne zatvara, jer je vrijednije od svih povijesnih događaja. Nije netko vrijedan zbog toga što je u nekom povijesnom događaju sudjelovao, on je vrijedan zbog povijesti njegovog života koja je sadržana u tome da je autonomni subjekt djelovanja ili, jednostavno, da je ‘ja’. Sama uvučenost u neki povijesni događaj, ako u njemu nismo djelovali kao ‘ja’, nego željom ili naredbom drugih, a takvi su, primjerice, ratovi, oduzima nam bitnost i urušava vrijednost našeg ‘ja’.

U događajima moramo sudjelovati kao autonomni subjekti koji te događaje prosuđuju i vlastitom ljudskom vrijednošću nadilaze, inače smo iskovani od drugih i, pri tome, snažno uvjereni da smo sudjelovali u nečem velikom, većem od našeg života. No, nema ničeg vrjednijeg od nas. Od našeg života bitnija je samo naša smrt, mi imamo odgovornost prema vlastitom životu i njegovom nepovratnom dokidanju – smrti. Naša smrt treba biti smrt upravo našeg života, ona treba biti trajno dokinuće jednog autentičnog, ostvarenog života, života konkretnog autonomnog subjekta koji djeluje snagom vlastitog ‘ja’, života koji vlastitom vrijednošću sve prosuđuje. Tko nije u stanju živjeti vlastiti život i odlaziti prema vlastitoj smrti, taj se uporno trudi donijeti smrt drugim životima. Neprijateljstvo prema drugima je zapravo iskazivanje želje da taj drugi nestane, a to mogu htjeti i to mogu činiti samo neostvarene egzistencije, egzistencije koje kaskaju za vlastitim ‘ja’. Ljudi neprijateljstva nisu bitni u sebi, zato im je potreban neprijatelj, on je bitniji od njih.

Destrukcija “takozvanog”: tzv. NDH i tzv. Republike Srpske Krajine

Hrvatsko društvo u pokušaju nije u stanju nositi se s različitim razinama nekog događaja i u tim događajima pronalaziti različite razine istine. Sve se reducira na jednu istinu, a onda bi ta istina trebala biti model po kojemu se kuje čitavo društvo. Ponavljam, to ne može biti društvo i to ne može biti država, riječ je kovačiji koja nas čini nebitnima, jer nas udaljava od našeg ‘ja’, naše ‘ja’ je tada stalno ispred nas. Hrvatsko društvo ne shvaća da je povijest diskurs moći o onome što se zbilo i da, upravo zato što je diskurs moći, nikada nije jednoobrazan i nikada ne smije biti diskurs koji oduzima realitet.

U 20. stoljeću u našu povijest se ušuljala dvostruka destrukcija ‘takozvanog’, zahvatila nas je destrukcija tzv. NDH i destrukcija tzv. Republike Srpske Krajine. Destrukcija tzv. NDH oduzimala je hrvatstvo ubijanjem, protjerivanjem i iživljavanjem nad svima onima koji su bili različiti od propagirane istosti tzv. NDH. Destrukcija tzv. Republike Srpske Krajine oduzimala je srpstvo ubijanjem, protjerivanjem i iživljavanjem nad svima onima koji su bili različiti od propagirane istosti tzv. Republike Srpske Krajine. Biti za tzv. NDH, znači biti za tzv. Republiku Srpsku Krajinu, biti za tzv. Republiku Srpsku Krajinu, znači biti za tzv. NDH. Ne podržava netko tzv. NDH zbog hrvatstva, jer ni sama tzv. NDH ne podržava hrvatstvo, baš kao što netko ne podržava tzv. Republiku Srpsku Krajinu zbog srpstva, jer ni sama tzv. Republika Srpska Krajina ne podržava srpstvo. Netko podržava nešto takozvano, jer je i sam takozvani. Ne postoji razlika između takozvanih. Takozvani Hrvati ne razlikuju se od takozvanih Srba, baš kao što se takozvani Srbi ne razlikuju od takozvanih Hrvata.

Sloboda i različitost

Svi takozvani ljubitelji su ubijanja, protjerivanja i iživljavanja. Takozvani su zločinci, a zločinci ne afirmiraju naciju, ni državu, ni religiju, ni društvo, zločinci afirmiraju zločin. Ako je netko počinio zločin, on ne pripada ni Hrvatima ni Srbima, on pripada zločinu i zločin pripada njemu. Nitko tko je počinio zločin, ne može biti heroj. Oni koji slave zločince nisu ni Hrvati ni Srbi, oni su takozvani, a u takozvanima ne postoji razlika između takozvanih Hrvata i takozvanih Srba. Takozvani ne shvaćaju da je mir iznad rata, da je smisao ratovanja da se ratovanje dokine i da se oslobode sve razine stvarnosti. Stvarnost se, dakle, ne oslobađa ratovanjem, nego dokidanjem ratovanja. Stvarnost je različita samo ako je slobodna. Stvarnost je slobodna samo ako je različita.

U slobodnoj Republici Hrvatskoj slobodni su svi i slobodno je sve što cijeni slobodu i mir. U slobodnoj Republici Hrvatskoj slobodni su Hrvati i latinica, baš kao što su slobodni Srbi i ćirilica. Sve i svi su slobodni, nisu slobodni samo oni koji cijene rat, ratovanje i neprijateljstvo. U slobodnoj državi ne afirmiramo zločin i zločince, nego slobodu i različitost. Sloboda i različitost nikoga ne ugrožavaju. Ovo shvaćaju oni koji nisu iskovani u raznim kovačijama koje propagiraju destruktivnu istost. Ovo shvaćaju oni koji su prešli najudaljeniji i najteži put, put do vlastitog ‘ja’. Samo takvi imaju državu i žive u državi, država im je bitna. Ostali nemaju državu i ne žive u državi, oni slave zločin, oni su takozvani, a takozvani su nebitni.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI