Namjera Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima nije u tome da se napravi emocionalna trijaža dosadašnjih režima, kako bi se s pozicije režima koji nam je drag izvršio obračun s režimom koji nam izaziva emocionalni nered. Ako nismo u stanju osuditi svaki režim, kao i režimsku svijest koja je još uvijek prisutna u pojedincima i grupama nespremnima da prihvate smrt njihovog režima, onda smo poklonici režima koji se vesele žrtvama i tražimo opravdanja za egzekutore. Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima izraz je našeg opredjeljenja da smo na strani žrtava, a ne njihovih egzekutora.
Kada opakujemo žrtve samo jednog režima, a ujedno u našu sadašnjost, manje ili više skriveno, ugrađujemo elemente drugog režima, onda smo Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima pretvorili u hrvatski kult odavanja počasti našim režimima. Tko nije u stanju biti na strani žrtve, na strani je egzekutora. Nema trećeg.
Režimska svijest
Bijeg od svijeta dio je duhovnosti, i to one sociopatske duhovnosti koja ne želi preuzeti odgovornost za svijet i učiniti ga boljim mjestom. Umjesto preuzimanja etičke, političke i antropološke odgovornosti za svijet, sociopati bježe od svijeta kako bi taj svijet prepustili jednim drugim sociopatima – onima koje okuplja i na djelovanje motivira režimska svijest. Bijeg od svijeta u kojemu se odvija žrtvovanje onih koje je režimska svijest proglasila neprijateljima nije i ne smije biti opcija za ljude koji shvaćaju da su, kao društvena bića, odgovorni za društvo.
Degutantno je bilo gledati režimsku redukciju odavanja počasti kultu hrvatske režimske svijesti, izvedenoj u neiskrenoj formi osude svih totalitarnih i autoritarnih režima. Sve dok postoji snažni kult hrvatske režimske svijesti koja se očituje u nemogućnosti razračunavanja s režimskim pokličem ZDS, sve dok marširaju vojnici okupljeni u bojnama koje nose ime ustaških dužnosnika, a mi se pravimo da naš režim nema veze s režimom u kojem su djelovali ti tzv. dužnosnici i koji su se pozdravljali s takvim pokličem, bit ćemo trajno nesposobni biti na strani žrtve, kao i trajno nesposobni raditi na zaustavljanju žrtvenog mehanizma. Naša nesposobnost da budemo na strani žrtve očituje se i u trijaži onih koji su se našli na udaru režimske svijesti u Jugoslaviji. Dakle, naši protivnici komunizma, zapravo su jedini baštinici komunističke svijesti. Zanimljivo je da baštinici komunističke režimske svijesti u Jugoslaviji, a protiv koje se žestoko bore, u Jugoslaviji vide komunističku državu, dok oni koji se Jugoslavije sjećaju, u Jugoslaviji vide socijalističku, nedemokratsku državu.
Egzekutori i žrtve
Osuditi neki režim, znači biti na strani žrtava tog režima, a ne znači biti na strani točno određene žrtve tog režima. Ili si na strani žrtava ili si na strani režima. Ako si na strani neke žrtve nekog režima, a ne na strani svih žrtava nekog režima, onda si zapravo na strani toga režima. Mi imamo paradoksalnu situaciju da su danas oni koji osuđuju režimsku svijest za vrijeme Jugoslavije zapravo prikriveni ljubitelji te iste režimske svijesti, jer nisu u stanju suosjećati sa svim žrtvama te režimske svijesti. Njima ne smeta režimska svijest kao takva, njima smeta što je režimska svijest zahvatila nekog njihovog. Pristaše režimske svijesti nisu u stanju biti antifašisti, oni nisu u stanju stati na stranu NOB-a za vrijeme Drugog svjetskog rata, oni žele antifašističku borbu i partizanski pokret prikazati kao borbu i pokret u funkciji totalitarne i autoritarne režimske svijesti. Ti isti, iako su najglasniji zagovaratelji Domovinskog rata, nisu u stanju shvatiti bit Domovinskog rata – obrana i oslobađanje Republike Hrvatske. Oni ne žele da Hrvatska bude slobodna, oni žele slobodu za svoje, ne za sve. Takvi su na strani egzekutora i zločinaca, a ne na strani žrtava. Zavaravaju se oni koji misle da je moguće biti na strani Republike Hrvatske, a biti protiv antifašističkog pokreta za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima nije dan osude antifašističkog pokreta, nego dan posvješćivanja da moramo biti na strani žrtve, a ne egzekutora. Antifašisti su bili protiv egzekutora, oni su bili na strani žrtve. To je povijesna istina. Obilježavati Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima znači biti na strani antifašističkog pokreta i NOB-a. Nikakav kult ne može promijeniti povijesnu istinu, ali povijesna istina može razobličiti namjere režimskih kultova. Biti na strani žrtve ujedno znači pružiti šansu i njihovim egzekutorima da povrate izgubljenu ljudskost. Oni postaju ljudi kada im se prekine veza s egzekucijama. Egzekutori trebaju zakonski odgovarati, oni trebaju robijati zbog učinjenog, trebaju biti svedeni na najniže jer oni jesu oni najniže. Uistinu nema nižeg od onoga što dolazi u ljudskoj formi, a čini egzekucije.
Ljudskost
Nasilnik je ozbiljenje najniže zamislive stvarnosti. Tek kada to shvati, kada odrobija svoju niskost, društvo mu treba pomoći da to prazno mjestu ljudskosti primi pravu ljudskost. Kao društvo, odgovorni smo i da zločinci postanu ljudi, zato ih ne smijemo izbjegavati, zato s njima moramo biti i posredovati im ljudskost. Ovo nije moguće postići sve dok osuđene ratne zločince doživljavamo velikima upravo po zločinu kojega su učinili, a kojega prešućujemo jer ga odobravamo i slavimo ga. Ratni zločinci ne postaju heroji po zločinu, oni, zapravo, ne mogu biti heroji nikome osim ljubiteljima kultnih radnji u kojima prebiva režimska svijest. Samo bića kolektivne volje i režimske svijesti mogu veličati zločince, proglašavati ih herojima, odavati im počasti. Takva bića su, kao i oni koje veličaju, ljudski izrod neprestano spreman da nekoga žrtvuje.
U Hrvatskoj, dakle, nije obilježen Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, nego režimska trijaža žrtava kako bi se održao besramni politički kult.
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)
