Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
POLITIKA
foto TRIS/G.Šimac

Razgovor/Veran Matić, izaslanik predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, zadužen za nestale:
Plenkoviće je mnoge iznenadio, ali kako kaže Puhovski, sada tekst treba da pređe u kontekst…

foto TRIS/G.Šimac

Veran Matić, jedan od osnivača nekad kultnog beogradskog Radija B92, vodeći čovjek tvrtke od 1989. pa sve do napuštanja kompanije 2019. godine.,  čelnik medija koji je u javnosti kotirao kao naglašeno antirežimski, gotovo avangardni u godinama vladavine Slobodana Miloševića, na komemoraciji srpskim civilnim žrtvama rata u Gruborima pojavio se u funkciji izaslanika predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, zadužen za nestale osobe. Teško je tu novu Matićevu dužnost spojiti s onim što se o njemu zna iz njegovih novinarskih dana. Sjećam se, usred rata 1993. s Veranom Matićem sam u Beogradu radila intervju za Slobodnu Dalmaciju i mogu samo reći da mi je tada imponirala njegova novinarska i ljudska hrabrost, spremnost da otvoreno i kritički govori o režimu. Danas mu služi. I to režimu kojeg personificira Vučić.

Matić za taj svojevrsni salto-mortale ima objašnjenje. Nedavno je za Glas Amerike kazao kako ga ne čude tvrdnje u javnosti da svojim angažmanom daje legitimitet Vučiću koga dobar dio medija, ali i tamošnje novinarsko društvo, stigmatiziraju kao glavnog uzurpatora medijskih sloboda u Srbiji. Matić, nešto poput zastupnika SDSS-a u Hrvatskoj a propos koaliranja s HDZ-om, na to odgovara kontratvrdnjom se ne može učiniti ništa samo s pozicije nevladine organizacije ili fondacije, da je neophodna suradnja s institucijama sistema da bi se dobile informacije koje su uglavnom povjerljive. Pritom je vjerojatno aludirao na informacije vezana na progon i ubojstva novinara, s obzirom da je od 2013. Veran Matić i predsjednik vladine Komisije za istraživanje novinarskih smaknuća, a paradoks je da je da su spomenutom Komisijom dirigirali, kao njezini čelnici, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić ( kao potpredsjednik ), kojima su 90-ih Matić i njegov B92 bili žestoka opozicija.

No, i B92 je prošao dug put transformacije od avangardnog omladinskog radija, osnovanog uoči rata, preko izrazito kritičkog i antirežimskog medija u Miloševićevo doba, pa do zaokreta ka mainstreamu i naposlijetku predaje u ruke –režimu. Vlasnik B92 danas je Srđan Milovanović, blizak vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci.

S Matićem, 27 godina nakon prvog susreta i intervjua, nisam, kao onda ratne 1993.,  bila u prilici razgovarati o profesiji, o ubojstvu novinara u Srbiji, o njegovoj kooperativnosti s autokratom Vučićem i njegovim nedemokratskim režimom. Došao je na komemoraciju žrtvama ratnog zločina, u novoj funkciji Vučićevog izaslanika, pa smo iz pijeteta prema mrtvima i poštovanja prema mjestu na kojemu smo se sreli, porazgovarali tek prigodno i kratko. O novinarstvu i medijskim slobodama ćemo, možda opet, neki drugi put…

Došli ste u Grubore kao izaslanik predsjednika Vučića. Kako komentirate ovaj iskorak, ovu gestu, hrvatskog državnog vrha i zajedničko komemoriranje hrvatske vlasti i predstavnika srpske zajednice, civilnih srpskih žrtava ?

Odmah da kažem, ja sam izaslanik, ali govorim u svoje ime. Bio sam i prošle godine na raznim komemoracijama u Hrvatskoj i znam koliko je ovo napredak, da se više ne rade odvojene komemoracije i odvojeno izražava pijetet prema žrtvama, svatko svojim, i mislim da je ovo važan civilizacijski iskorak. Ono što se meni posebno čini jest da je drugačija atmosfera, nije samo pitanje trenutka, jednog ili dva čina, nego bi rekao da je to pitanje nove politike. I ako ova nova politika zaživi, dakle, ako pored komemoracija dođu i konkretne aktivnosti, a na komemoraciju su došli i ljudi iz Grubora koji su u izbjeglištvu i koji se možda vrate, bit će to velik, pozitivan zaokret. Jako mi je drago što su tu došli i ministrica regionalnog razvoja i gradonačelnik Knina, i svi su oni dobili zadatke da razgovaraju s povratnicima o obnovi kuća i povratku.

foto TRIS/G.Šimac

-Što mislite, je li sada prekasno za povratak? Prošlo je 25 godina od kraja rata, ljudi su krenuli u novi život, stvorili krug novih prijatelja, imaju posao…

Znate što, prošlo je uistinu puno godina i važno je stvoriti uvjete za povratak. Hoće li se vratiti, to je odluka svakoga od njih, a znam da neki od mještana Grubora imaju poslove u Srbiji. Ali, zašto ne bi imali još jedan prostor u koji bi mogli dolaziti, obići groblja, njegovati sjećanja itd. Na nama je da ispravimo sve nepravde, a na njima će biti odluke hoće li se ili neće vratiti ovdje, ili će na neki način živjeti kao građani Europe, ako na kraju budemo svi zajedno u EU, čemu težimo. Mislim da je jako važno, pored obnove kuća, da to bude održiv povratak. A znamo svi da i Hrvati u ovim krajevima imaju problema s održivošću i mnogi se od njih ne vraćaju, nego su drugdje zasnovali novi život.

-Je li ovo korak ka normalizaciji odnosa između Hrvatske i Srbije?

Mogao bi da bude. U svakom slučaju ono što smo doživjeli u proteklih mjesec dana s novom vladom Andreja Plenkovića mnoge je iznenadilo. Svi su, valjda, uvijek pripremljeni na neke negativne političke događaje. Ovo je nešto što je po prvi put jedna pozitivna spirala, koliko vidim, i ono što kaže Žarko Puhovski, tekst treba da pređe u kontekst. Dakle, ja se nadam da će ovi govori i strategija vlade biti na dugi rok, da neće biti sezonskog karaktera, i da se poslije nekog određenog vremena teško vratiti na one stare politike, loše politike. Da, mislim da ovo može da predstavlja određenu revoluciju, a napredak u odnosima Srba i Hrvata u Hrvatskoj sigurno mora značiti bolje odnose između Srbije i Hrvatske.

-Kažu ljudi na terenu da se normalan život između Srba i Hrvata koji dijele isti prostor i istu sudbinu, već događa, ali da je još potrebno da se to dogodi na razini politike…

Apsolutno!Još je ostala jedino politika. Biznis funkcionira, kultura je također, kako znamo, vrlo dinamična u razmjeni, a ove godine vidimo čak i veći broj Srba na Jadranskom moru nego inače. Dakle, mislim da je jako važno stvoriti koridore, stvoriti prostor. A što se tiče onog pitanja s početka razgovora je li kasno za povratak ili nije, prije neki dan sam pogledao kako su 1963. godine Francuska i Njemačka potpisale ugovor o prijateljstvu, tih nekih 20 godina nakon rata. Ali, one ga nisu potpisale deklarativno, nego su stvorile čitav niz međusobnih mehanizama koji bi trebali povećati znanje jednih o drugima. Osnovali su ured za razmjenu mladih kroz koji je do danas prošlo 900 hiljada mladih. Tu nešto moramo i mi napraviti i siguran sam da bi to Europa podržala, odnosno Njemačka i Francuska , a toj bi se gesti pridružili i ostali. Mi imamo puno toga da naučimo a potrebna nam je pomoć u rušenju postojećih barijera i stereotipa. Stigle su nove mlade generacije i tome se radujem. I Boris Milošević je dio te nove generacije, on je bio tinejdžer u to vrijeme, vrijeme rata, oni nemaju tu opterećenost sudjelovanjem u ratu i mislim da to predstavlja pozitivnu priču.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI