Neovisni novinarski portal
20.10.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Nikola Grmoja, zastupnik straha

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Ljudska povijest obilježena je mnogim strahovima i mnogim praznovjerjima. Zadatak uma je da strahove učini bezvrijednima, da u područje onoga čega se bojimo, unese snagu reda. Strah se ne pobjeđuje vojnim trupama, nego kritičnošću i traženjem racionalnog rješenja. Strah treba učiniti malenim, on to u sebi jest, njegova prividna veličina nastaje ako dopustimo našoj iracionalnosti da nas smanji na razinu straha, i tada nam se sve što je maleno, kao strah i mi koji se bojimo, čini velikima. Ljudi straha, zato što se boje pozitivne stvarnosti, sebe žele prikazati velikima i borbenima. Oni vlastiti strah prikazuju kao borbu, baš kao što i vlastito povlačenje i neprekidno uzmicanje žele prikazati kao osvajanje nepoznatog područja. Ironija je što sami sebe osvajaju i što su svakim trenutkom sve osvojeniji, sve manji i sve beznačajniji.

Oni su beznačajni i maleni zato što ne shvaćaju da sami sebe osvajaju, odnosno da su generali vlastitog poraza. Takvi generali ne podnose istinu, njima je istina najveći neprijatelj, ona ih razotkriva, suočava s onim što bi, ako napuste strah, mogli postati.

Pervertiranje istine

Prošli tjedan smo imali prigodu svjedočiti uzmaku jednog saborskog zastupnika pred istinom. On se obrušio na Faktograf, samo zato što je Faktograf, između ostalog, prosudio vezu između govora njegove političke opcije i činjenica ili provjerljivog stanja stvari. Strah od istine ili onoga što se uistinu zbilo, i za to postoje dokazi, smanjio je ovog zastupnika na razinu laži kojima se redovito služi da bi konstruirao borbenu snagu vlastitog straha kao javnu veličinu koja se bori za opstojnost države, njezinu istinosnu vrijednost i moralni status. Ovaj zastupnik straha je Nikola Grmoja. Njegova država je država u kojoj je konstruirana istina ili laž jača od nekonstruirane istine i činjeničnog stanja stvari. Njemu ne treba povijesni svijet u kojem je moguće utvrditi ono što se zbilo. On želi živjeti u svijetu neprestanog pervertiranja istine u kojemu se isti događaj neprestano drugačije opisuje.

Ono što je o nečemu rekao prije dvije godine, nije isto onome što je rekao prije godinu dana ili onome što sada govori o tome. Njemu se, zapravo, niti jedan događaj nije dogodio, on se neprestano interpretira sukladno njegovom uzmicanju pred sobom samim. Njemu je jedini događa, događaj uzmicanja pred sobom samim. Na isti način na koji kreira istinu, kreira i moral. On, naime, nema nikakvih problema niti moralnih ograda da priča priče o tuđoj maloljetnoj djeci, a sve kako bi on na žrtvovanom djetetu politički opstao.

Plemenitaši laži

Politički predatori kojima ni djeca nisu sveta, predstavljaju poseban oblik političke perverzije. Oni nisu samo maleni, zato što su prepuni strahova, oni su predatorskim patološkim strukturama potpuno premreženi, zato ih raduje izlaganje djece iracionalnoj reakciji njihovih pomahnitalih poklonika ili čopora. Njih, naime, raduje žrtva, a radost im je još veća ako žrtvovati mogu potomke njihovih neprijatelja. Faktograf je tu sporedan. On utvrđuje činjenično stanje stvari. Patologija koja leži u pozadini ovih, kako se u literaturi može pronaći, plemenitaša laži, puno je značajnija.

Plemenitaši laži znaju da lažu, ali oni vlastitu laž žele prikazati kao dobro za zajednicu. Oni vlastitu laž žele uzdignuti na razinu racionalnog prosvjetljenja i moralnog ideala. Plemenitaši laži nemaju problem s Faktografom, s time, uostalom, nema problema niti plemeniti Nikola Grmoja, oni imaju problem s patologijom vlastitog smanjivanja na razinu nemjerljive, gotovo metafizičke točke koja prezire svu pozitivnu stvarnost. Nikola Grmoja je taj prijezir prema stvarnosti iskazao uvlačenjem tuđe djece u polje političke destrukcije. Faktograf, dakle, nije prava tema za plemenitaše laži. Oni nemaju povijest vlastitog djelovanja, potpuno su svedeni na vlastite strahove i predatorski odnos prema pozitivnoj stvarnosti.

Plemenitaši laži su redovito praznovjerni, oni vjeruju u nebesku laž koja čini čuda na zemaljskoj razini. Baš kao što politički predatori ne priznaju svetost djeteta i svoje predatorske sklonosti pokušavaju politički racionalizirati, jer im je politika sve, pa stoga zbog politike instrumentaliziraju svetost i nepovredivost djeteta u trajnoj nemogućnosti dohvaćanja kako su politike i političari instrumenti koji štite svetost djeteta, tako i plemenitaši laži ne priznaju snagu religioznosti i vjere te religioznost i vjeru, kao pozitivne stvarnosti, destruiraju praznovjerjem.

Praznovjerje

Praznovjerju smo svjedočili na netom održanim mnogim misnim slavljima koja, zbog praznovjerja, veze nemaju s Velikom Gospom, a predstavljeni su u formi kao da su u direktnoj vezi s Gospom. Gospa koja ugrožava zdravlje ljudi, ne može imati veze s religijom i vjerom, ona je u funkciji oduzimanja života, zajedništva, razuma, brige, osjećaja prema sebi i drugima, razuma i, konačnici, vjere, a sve kako bi se demonstrirala snaga praznovjernosti svojstvena čoporu.

Pojedinac može vjerovati, ali ne mora vjerovati. Pojedinac koji istinski vjeruje, ne može biti budala, jer budala ne može prihvatiti i misliti apsolutnost Apsoluta ili Boga. Pojedinac koji ne vjeruje, također ne može biti budala, jer budala ne može misliti Ništavilo u kojem nema mjesta za nikakvu božansku stvarnost. Ljudi vjere i ljudi autonomije razuma ne mogu biti budale, jer misle cjelovitost svijeta, sebe i drugih u svijetu. Oni svijet izgrađuju sukladno autonomiji vjere koja pred njih stavlja zahtjev da staju pred svetošću druge osobe koju promatraju sukladno paradigmi sebedarne Božje ljubavi – i to prema svakom čovjeku ili, ako se radi o ljudima autonomije razuma, oni svijet izgrađuju na temelju razumskog rasta humanosti koja povijest vidi kao autonomno ljudsko djelo u kojoj se stvaraju uvjeti za rast sretne, različite i uključive ljudskosti.

Svijet vjere i svijet autonomije razuma je ljudski svijet. Taj svijet preziru politički predatori, plemenitaši laži i praznovjerni čopor. Čopor je pogonjen kolektivnim strahom, a kada se član čopora privremeno odvoji od čopora, imamo priliku vidjeti kako izgleda individualni strah političkog predatora i plemenitaša laži. Kada se čopor nađe na okupu, imamo priliku vidjeti kako izgleda kolektivni strah koji ruši razumnost, brigu i prijateljstvo prema drugima. Država koja daje prostor čoporu i predatorima, uskratit će pravo roditelju da bude s bolesnim djetetom u bolnici. Zadatak političkih predatora i čopora nije da razvijaju skrb o dobru djeteta. To demonstriraju svakodnevno.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI